Partizani nadiru, a NDH se urušava

Tekst smo ilustrirali fotografijama Tanjugova fotoreportera Branka Savića, koji je zabilježio ulazak partizana u Zagreb 1945.

Početak je svibnja 1945. godine. U Glavnom ustaškom stanu u Zagrebu okupio se politički i vojni vrh Nezavisne Države Hrvatske. Riječ je odmah uzeo poglavnik Ante Pavelić i zlokobno najavio: “Gospodo, sljedećih osam dana u svibnju vjerojatno su ključni za opstanak naše domovine, naše ideje i nas samih”, te, sada već dramatičnim tonom, nastavio: “Pred nama je teška odluka. Hoćemo li napustiti Zagreb i Hrvatsku bez borbe ili poput Nikole Šubića Zrinskog 1566. pod Sigetom junački braniti ono što smo u travnju 1941. počeli graditi. Makar to značilo i našu smrt”.

U raspravu se prvi uključio Vjekoslav Maks Luburić. “Poglavniče, ne znam zašto o tome uopće raspravljamo. Mislim da smo svi ovdje prisutni samim polaganjem ustaške prisege unaprijed donijeli odluku da smo, ako zatreba, za dom spremni i umrijeti.” Luburićeve riječi dočekane su s oduševljenjem. Ministar Andrija Artuković, bivši doglavnik Mile Budak, nekadašnji zapovjednik Crne legije i general HOS-a Rafael Boban, poglavnikov bliski suradnik general Ante Moškov, ali i svi ostali prisutni u dvorani doslovno su u isto vrijeme skočili na noge, ispružili desnice u zrak i počeli izvikivati “Za dom – spremni”. Ozarena lica, s jedva primjetnom suzom u oku, Ante Pavelić djelovao je ponosnije nego ikad u životu. “Neka onda bude tako. Ne idemo nikamo! Ne bojimo se Titovih partizana koliko god da ih ima jer uz nas je naš hrvatski narod. Vjekoslave, rasporedi ustaše i domobrane oko Zagreba. Uključi i naše saveznike četnike. S tim ne bi trebalo biti problema jer mi je i sam Draža Mihailović nedavno ponudio zajedničku borbu protiv komunista. Ja ću porazgovarati s veleposlanikom Kascheom. Siguran sam da će nakon konzultacija s Hitlerom i on pozdraviti našu odluku i narediti jedinicama Nijemaca, Čerkeza i Kozaka da nam se pridruže u junačkom boju koji se sprema.”

Ispričana epizoda koja se navodno dogodila u svibnju 1945. ustvari se nikad nije dogodila. Naprotiv, svi simpatizeri Ante Pavelića i ostalih ustaških dužnosnika morali bi biti poprilično razočarani ponašanjem svojih idola. Jedina odlučnost koju su ustaše tih dana u svibnju pokazivali bila je ona za bijegom, pljačkom i uništavanjem Zagreba prije nego što ga zauvijek napuste.

Međutim, povijesni revizionizam je u Hrvatskoj uhvatio toliko maha da nažalost na nekom portalu, u knjizi ili u dokumentarnom filmu ovakvu ili sličnu priču uopće nije teško zamisliti. Čak je i najveći dio hrvatske historiografije odustao od raskrinkavanja laži i dezinformacija kad su u pitanju događaji iz Drugog svjetskog rata. Štoviše, povjesničari koji se inače bave tim razdobljem svojom šutnjom sudjeluju u učvršćivanju revizionističkog narativa po kojemu su ustaše bili hrvatski domoljubi i nevine žrtve, a partizani okupatori i krvoločni zločinci. Naravno, nisu svi povjesničari odustali od borbe protiv povijesnog revizionizma, ali ti “posljednji Mohikanci” uglavnom imaju isti problem pri iznošenju svojih stavova. Prečesto su jezično, stilski i “dramaturški” neprilagođeni, nerazumljivi i samim time nezanimljivi široj čitalačkoj publici.

Zato knjiga Borisa Rašete i Gorana Gavranovića “Osam dana u svibnju. Uspon i pad NDH i rađanje nove Jugoslavije” djeluje kao oksimoron. Naime, riječ je o zanimljivoj povijesnoj knjizi. Dvojica uglednih hrvatskih novinara i publicista uspjeli su na temelju brojnih arhivskih izvora, novinskih članaka i memoara neposrednih sudionika događaja napisati knjigu koja je informativna, intrigantna, na trenutke zabavna, pa čak i duhovita, ali nipošto površna ili trivijalna.

Rašeta i Gavranović nisu povjesničari, ali već s prvim redcima knjige daju do znanja da itekako razumiju kako se piše kvalitetno povijesno djelo. Iako naslov sugerira vrlo kratak period, autori su svjesni da razumjeti osam dana u svibnju (1945.) iziskuje poznavanje događaja koji su im prethodili. Neki mjesecima, a neki i godinama ranije. Kao što su smatrali važnim upoznati čitatelje s uzrocima, autori su (ispravno) procijenili da treba ispričati priču i o posljedicama odluka koje su sudionici događaja donosili tih osam svibanjskih dana. I da, glavni likovi ove knjige jesu poznate povijesne ličnosti poput Ante Pavelića, Maksa Luburića, Josipa Broza Tita, Koče Popovića ili Ivana Šibla, tj. svi oni čiji će se postupci pokazati sudbonosnima za milijune ljudi. Ali ono što ovu knjigu čini drugačijom, i baš zato zanimljivijom, su “epizodisti” spomenutih događaja. Bilo da je riječ o najvećem hrvatskom književniku Miroslavu Krleži, koji je preživio rat i njemu neprijateljski ustaški režim, a sad se pribojava mirnodopskog režima svojih komunističkih drugova. Ili o Đuri Kumičiću, sasvim nepoznatom činovniku NDH, kojemu će igrom slučaja biti dodijeljen zadatak da 8. svibnja 1945. vlast u Zagrebu službeno preda u ruke ratnim pobjednicima. Među sporednim likovima naći će se i ljubavnica jednog visokopozicioniranog političara, jedan hrvatski časnik koji je rat proveo u različitim (suprotstavljenim) vojskama, kao i jedan katolički svećenik, sklon ustaškom pokretu i ujedno duhovnik oružanih snaga NDH. Sigurno će mnogima biti zanimljivo pročitati i što je tih svibanjskih dana 1945. radio mladi partizan i komunist, a desetljećima kasnije osnivač HDZ-a i prvi predsjednik samostalne Hrvatske.

Ali da se vratim na priču s početka ovoga teksta. Kao što rekoh, ona povijesnim revizionistima i simpatizerima ustaštva sigurno zvuči vrlo primamljivo. Tko zna kako bi izgledala hrvatska povijest da su Ante Pavelić i njegovi suradnici tih osam dana u svibnju 1945. postupili kako je napisano. Ali nisu. A kako su postupili i zašto baš tako te s kojim posljedicama? Nema lakšeg i zabavnijeg načina to otkriti nego pročitati Rašetinu i Gavranovićevu knjigu “Osam dana u svibnju”.