Zemljopis srca

Svaka je ljubav pomalo zanesena, čak i kad je prodorna u jasnoći viđenja i doživljaja onog nesavršenoga kod subjekta te ljubavi. Tako je i s ljubavi prema mjestu podrijetla kao mjestu idealiziranja, uvijek pomalo obavijenom u čežnju za povratkom u dugim periodima odsutnosti.

Ljubav prema Poljskoj kao svojoj duhovnoj domovini, kao prostoru kulture, melankoličnih pejzaža i intimnih sjećanja, veliki poljski književnik Jarosław Iwaszkiewicz, pjesnik, romanopisac i putopisac, opisao je u svojoj knjizi “Putovanje u Poljsku” iz 1977. godine. Knjigu čitamo i na hrvatskom jeziku, u izdanju nakladničke kuće Srednja Europa, u prijevodu Dalibora Blažine. Knjiga je kolaž načinjen od dvadeset i tri teksta koje je poljski pisac objavljivao od početka dvadesetih do kasnih sedamdesetih godina 20. stoljeća; pretapaju se različiti žanrovi: reportaže, putopisi, lirski pejzaži te poetske bilješke. Tekstovi naslovljeni prema gradovima i krajevima, osim reminiscencija na putovanja kao kretanja kroz prostor, donose autorova iskustva i čulne doživljaje, susrete s umjetnicima i prijateljima, umetnute osvrte o umjetnosti i prirodi.

Iwaszkiewicz je bio fascinantni erudit koji vješto spaja dokumentarno i lirsko, osvajajući ljepotom pripovijedanja, u jednakoj mjeri prožetom intelektualnim i emocionalnim nabojem. Jarosław Iwaszkiewicz rođen je u Ukrajini, u mjestu Kalnik, 1894. godine, a umro je u Varšavi 1980. godine. Studirao je kompoziciju i pravo. Pisao je romane, pjesme, drame, uređivao književne i kulturne časopise, radio kao diplomat… Ukratko, bio je čovjek renesansnog obrazovanja i intelektualnoga kapaciteta. U Drugom svjetskom ratu bio je suradnik pokreta otpora te u svojoj vili skrivao Židove i aktiviste. U književnosti se javio 1915. godine kao pjesnik te je bio član najutjecajnije poljske avangardne skupine Skamander. Tridesetih godina postaje prisutniji kao prozni pisac. Poznati su njegovi povijesni romani “Crveni štitovi”, “Slava i hvala”, kao i psihološke drame “Ljeto u Nohantu” i “Makserada”. Iza njega je ostao velik književni opus. U ‘60-ima je bio tri puta nominiran za Nobelovu nagradu za književnost.

U Poljsku je Iwaszkiewicz putovao tri puta, kako sam kaže, kao “polu-hodočasnik” i “polu-turist”, prvi put kao osmogodišnje dijete, kad se obitelj doselila iz Ukrajine u Varšavu, drugi put od 1911. i 1914. godine u nizu putovanja kao mladić, kad je upoznao poljsko selo i plemićku kulturu slijedeći svoje interese, te treći put kao formiran čovjek koji prolazi kroz životna iskustva, emotivno, filozofski i umjetnički. Njegovo zanimanje za povijesne detalje, težnja da opiše relacije s prijateljima i umjetnicima te približi pejzaže kojima se kreće prikazuje ga kao strastvenoga kroničara pamćenja koji prodire u “poljskost” kao duhovnu kategoriju, zanoseći se kulturom i geografskom jedinstvenošću.

Knjigu otvara tekst o Varšavi, u koju je došao kao dijete priznajući da su mu se dojmovi najranijeg djetinjstva opsesivno vraćali i u starosti. Varšavu svog djetinjstva opisuje kao provincijsku, siromašnu i tihu, sjećajući se slike jednog usputnog skromnog pogreba u prolazu, posjeta prvom simfonijskom koncertu, gledanja prve opere, okusa najboljeg sladoleda. Iz kasnijih dolazaka sjeća se opsade 1939. godine, “strašnog teatra” rata i nacističkih egzekucija, kao i uništenoga grada: “Usput bih povremeno svraćao u opustošena dvorišta srušenih zgrada. Na takvom dvorištu smjesta bi me obujmila naročita, dojmljiva, čudnovata tišina, začinjena smradom zgarišta i blagim vonjem leševa. (…) I kada čovjek pomisli da je imao prilike svjedočiti kako se iz te tišine, iz tih ruševina počeo rađati nov život i kako je nastajala današnja Varšava!” Jedan od dojmljivih tekstova onaj je o mjestu Żelazowa Wola, rodnome mjestu poljskog skladatelja i pijanista Frédérica Chopina. Toponim je u ovom putopisu tek okvir za priču o autorovu obožavanju Chopina: “U Żelazowoj Woli čovjek se može neposredno uvjeriti koliko vrijedi velika umjetnost kao oružje naroda, kao oslonac i temelj. Mickiewiczeva poezija, Chopinova glazba – to su za Poljake takav temelj.”

Pišući o gradovima Lublinu, Poznanju, Zakopanima, Varšavi, Krakovu, Sandomierzu, ispisivao je vlastitu biografiju, ali i svoj odnos prema umjetnosti kao središnjoj osi života. Pišući o pejzažima i tišinama (primjerice u tekstu “Noćenje u planinama”), otkrivao je kako je unatoč intenzivnom društvenom i stvaralačkom životu bio utišan i senzibilan promatrač zbilje. “Putovanja u Poljsku” knjiga je pamćenja o Poljskoj koja više ne postoji osim zabilježena u ovoj bogatoj intimnoj književnoj čitanci, u kojoj je Iwaszkiewicz zauvijek uhvatio vlastiti pogled u zrcalu jednog prostora i vremena. Kako kaže u tekstu “Zakopane”: “Ostalo je toliko besmrtnih stvari u kojima je sadržano ono što je vrijedilo voljeti, a što je prohujalo, ostavljajući dubok trag”.