Mesija na džinu

Od šest romana koje je američki pisac Walter Tevis (1928.-1984.) napisao čak tri su poslužila kao predložak za filmove: ‘Čovjek koji je pao na Zemlju’, ‘Hazarder’ i ‘Boja novca’. Četvrti, ‘Damin gambit’, 2020. ekraniziran je kao Netflixova serija u režiji Scotta Franka. Roman o kojem je ovdje riječ upamćen je, uz ostalo, po filmskoj ekranizaciji iz 1976. u režiji Nicolasa Roega, s Davidom Bowiejem u ulozi izvanzemaljca Thomasa Jeromea Newtona. Važno je napomenuti da film “Čovjek koji je pao na Zemlju” ne prati posve dosljedno romaneskni predložak i da je to, pored iznimne literarne vrijednosti ovoga klasika američke spekulativne fikcije, razlog više da posegnete za knjigom.

Naime, možda se i ključna razlika između književnog te filmskog T. J. Newtona očituje na planu seksualnosti: Betty Jo u literarnom predlošku neće, poput Mary-Lou, s bogatim izvanzemaljcem završiti u ljubavnom klinču. Seksualni su apetiti književnog T. J. Newtona ostali na matičnom planetu Anteji – književni T. J. Newton, zarađenim milijunima usprkos, nije rock zvijezda. Njegova misija, u osnovi identična onoj filmskog mu pandana, hedonističke porive ograničava na alkoholizam, u početku vino (katkad uz zalogaj cheddara), a zatim džin, kojim posljedice usamljenosti nastoji ublažiti spomenuta mu kućna pomoćnica i prijateljica. Njenu će potrebu za ljubavlju naposljetku zadovoljiti treći ključni lik romana, kemičar Nathan Bryce, čija pojava, to pišem zato što je roman izvorno objavljen 1963., uvelike odražava hladnoratovsku strepnju za budućnost civilizacije (Kubanska kriza zbila se godinu ranije).

Bryce utjelovljuje znanstvenika koji na spoznajnom planu prelazi put od skeptika prema nepoznatom, preko onoga koji u nepoznatom prepoznaje priliku za opće dobro, do skršenog intelektualca čija rezignacija proizlazi iz svijesti o destruktivnoj prirodi civilizacije na koju ne može utjecati niti superiorni izvanjski faktor. Njegova prošlost utoliko nije slučajno vezana za danas reaktualizirano ime Roberta Oppenheimera, s kojim je radio na razvoju nuklearnog oružja. Svijest o kataklizmičkom potencijalu sredstava za masovno uništenje i spomenutoj prirodi, dijelom potvrđenoj i u akademskoj zajednici (univerzitet na kojem radi iz financijskih je razloga involviran u proizvodnju oružja), prvotnom će zavjereničkom raspoloženju usprkos Brycea navesti na “pružanje šanse” pripadniku vrste pred izumiranjem. Newton je, nazvan tako jamačno po slavnom fizičaru kojega Googleova tražilica u prvom redu prepoznaje kao bivšeg upravitelja državne kovnice novca, kao baštinik iskustva apokalipse rezolutan u namjeri da spriječi zemaljsku reprizu antejinskog užasa. Spas čovječanstva s čijom su davnom prošlošću povezani i voda čije su zalihe na matičnom planetu pri kraju razlog je putovanja na Zemlju, a zatim i prihvaćanja kapitalističkih pravila igre, suradnje s financijski nezasitnim advokatom Oliverom Farnsworthom i stjecanja resursa čija bi krajnja konzekvenca bila spas obiju vrsta.

O upletenosti Newtonove vrste u razvoj čovječanstva, a samim tim i njezinu drugom dolasku na Zemlju, doznaje se malo: da je religija, primjerice, glupost koju su ostavili ljudima, što bi se dalo povezati s danas dobro poznatim sumerskim božanstvima stare primordijalne loze koje poklonici konspirativnih dokumentaraca običavaju interpretirati kao izvanzemaljske entitete: samo pet godina nakon izlaska ovog romana, Erich von Däniken objavljuje “Kočije bogova?”, s tom razlikom što potonji bestseler ne predstavlja znanstvenofantastičnu fikciju nego ukoričenu pseudoznanstvenu farsu koja će u sljedećim dekadama, pojednostavljeno rečeno, pogubno utjecati na globalni common sense. Ljubitelji Zeitgeista, History Channela i Ivana Pernara lako bi mogli u Tevisovu romanu, pored humanističke poruke, “identificirati” upozoravajuću kriptografiju koja bi trebala osvijestiti prisutnost zlih reptila među nama – od pokojne Elizabete II. do Ninja kornjača. Šalu na stranu, inspiraciju za involviranost druge inteligentne vrste u čovjekov razvoj Tevis je mogao crpiti iz mitologija kojima humanoidni reptili nisu strani (od majanskog boga kiše do egipatskog božanstva s krokodilskom glavom), zatim iz folklora (poput kineske Legende o bijeloj zmiji) ili starije fikcije (uzmimo za primjer Lovecraftov “Bezimeni grad” iz 1921.). Dakako, mogući se utjecaji ne reflektiraju na opis izvanzemaljca T. J. Newtona, koji je posve nalik na čovjeka i kojem, za razliku od reptila, odgovara niska temperatura.

Pa ipak, zgodan je detalj u kojem Newton upozorava Brycea na ograničenost zemaljske spekulativne književnosti, koja u pravilu za jedan planet veže jednu inteligentnu vrstu, zatim pojašnjavajući kako je njegova vrsta posljednja od njih više koje su na Anteji vodile rat do istrebljenja. S obzirom na spomenutu poveznicu Antejaca i ljudi u dalekoj prošlosti, to bi moglo podsjetiti na konspirativne teorije i ufološke klasifikacije Zemljinih posjetitelja iz dalekog svemira (Sivi, Mali zeleni, Svemirska braća i sl.). Nadalje, neke od teorija upućuju na rat koji za Zemlju i ljudski rod vode izvanzemaljske vrste, od kojih nam je, koliko mi je poznato, rijetko koja naklonjena: očito nemamo sreće kao što smo imali s Vulkancima u multiverzumu “Zvjezdanih staza”. Ono što je, međutim, lako zamisliti u “našoj zbilji” institucionalna je reakcija na pojavu tajanstvenog izumitelja T. J. Newtona. Uhićenje, a zatim i pregledi koje nad njim obavljaju medicinski eksperti iz CIA-e i FBI-ja, rekao bih, lako je zamisliva reakcija države čiji su “čuvari” istodobno ustrašeni i pohlepni. Nemoguće je utoliko ne prisjetiti se incidenta u Roswellu 1947., koji uključuje i konspirativnu teoriju o pronalasku tijela stradalog izvanzemaljca, nad kojim je izvršena obdukcija. Takvo što moglo je nadahnuti Tevisa na dio romana koji opisuje Newtonovo zatočeništvo i bol koju pokušava zatomiti alkoholom. No da ne bismo duljili s mogućim poveznicama na konspirativno, zadržimo se još malo na mitu (ili dvama mitovima): prvi se, kao vidljiva okosnica, tiče starogrčkog mita o Ikaru i Dedalu, s naglaskom na Dedalovu utapanju koje simbolički potkrepljuje Newtonov konačni pad, a uz često navođenje Bruegelove slike “Pejzaž s Ikarovim padom” kao ilustrativne potkrepe (uz niz drugih referencija u rasponu od Splićanina Franza von Suppéea ili Harta Cranea do Van Gogha, Johnnyja Casha i bajke o Cvilidreti). Drugi se, premda mnogi inzistiraju na razlikovnosti mitskog i dogmatskog, tiče ponovnog dolaska, na osnovi čega dobrohotnog Tevisova izvanzemaljca možemo promotriti kao mesiju koji sa sobom ne donosi apokalipsu nego je nastoji spriječiti. Mesije neskloni razaranju, ako je prema raspletu romana (pa i filma) suditi, u svom su mesijanstvu neuspješni. Ukratko, nemoguće je spasiti vrstu koja ne želi biti spašena. I zato će Tevisov mesija, odustavši od mesijanstva, svoje beznađe nastaviti zalijevati džinom, daleko i od Anteje i od priproste Betty Jo.