Zadnji čin

BestBook objavljuje, na temelju knjige “Deset dana u travnju” Borisa Rašete i Gorana Gavranovića, u formi Leksikona prikaz najvažnijih ljudi, događaja i procesa koji su doveli do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske. To razdoblje i danas je obavijeno tamom, mnogima posve nepoznato izvan sfere mitova. Knjiga koja je nedavno u izdanju Frakture doživjela i svoje treće, prošireno i dopunjeno izdanje, ima za cilj, oslanjajući se na bogatu građu (dokumente, novine, memoare sudionika, judikaturu, dokumentarne filmove, “Tko je tko u NDH” i sl.) skinuti barem dio magle s tih deset dana u travnju 1941., koji su zauvijek promijenili povijest ovih prostora i živote ljudi na njima.

OSMI TRAVNJA 1941.

Utorak, 8. travnja, 98. dan u godini, katolici Dioniz, pravoslavci zbor arh. Gavrijela, sunce izlazi u 5.26, a zalazi u 18.28 sati.

Proglas njegova veličanstva kralja Petra II. narodu:

“Narode srpski, hrvatski i slovenski!

Tebi koji nikom zla činio nisi nametnuta je borba za opstanak.

U ratnom metežu, koji je došao do Tvojih granica, Ti si se trudio da ostaneš po strani, jer ništa nisi tražio, no život u miru, slobodi i nezavisnosti. I Kraljevska Vlada sve je činila da se taj Tvoj mir očuva. Neprijatelj, međutim, nije htio mir i suradnju s Tobom, nego Tvoje pokorenje, a po načinu na koji je izvršio mučki prepad jasno je, da on hoće tvoje uništenje. Nagnan da krvlju braniš svoju slobodu Ti ćeš je braniti, kako si je uvijek branio.

Kraljevska vlada koja nije propustila ni jednu mjeru za obranu zemlje bdit će zajedno s narodom da se svuda najvećim pregnućem učini sve najbolje što se može u toj borbi koja nam je nametnuta.

Da spokojno gledamo u budućnost s nadom u Boga i Njegovu pravdu pouzdanje nam daje sloga s kojom Srbi, Hrvati i Slovenci polaze u ovu borbu svjesni da se radi o njihovoj sudbini, jednoj i nedjeljivoj!

Snage široke zajednice slobodarskih naroda koje u ovome času s nama zajedno brane ugroženo čovječanstvo moraju pobijediti.

S tom vjerom – do pobjede!

Petar II.”.

Nevještu propagandu njegova kraljevskog veličanstva vjerojatno nitko nije uzeo ozbiljno. Drugu vijest na naslovnici mnogi su, međutim, uzeli zdravo za gotovo – tvrdilo se da su osvojeni Zadar i Skadar (tad pod vlašću Talijana). Pročitali su je i vojnici na linijama oko Zadra, kojemu nisu ni prismrdili, pa su zauvijek prestali vjerovati kraljevskim komunikejima. Ako su im ikad i vjerovali.

ENVER ČOLAKOVIĆ (1913. – 1976.)

U rujnu 2019., nasuprot zgrade koju Zagrepčani zovu Mali Vatikan, gradonačelnik Milan Bandić u društvu predsjednika Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Amira Hodžića, predsjednika Društva hrvatskih književnika Đure Vidmarovića te Esada Čolakovića, predsjednika Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika i sina Envera Čolakovića otkrio je spomen-ploču s natpisom Park Envera Čolakovića. Imenovanje je izazvalo veliku buku i sukob gradske desnice i ljevice.

Enver Čolaković rođen je 27. svibnja 1913. u Budimpešti, a umro 18. kolovoza 1976. u Zagrebu. U Budimpešti je završio realnu gimnaziju i upisao se na Visoku tehničku školu. Od 1939. do 1944. živio je u Sarajevu, a od 1945. u Zagrebu. Pisao je na mađarskom i njemačkom, a od 1939. samo na hrvatskom. Bio je suradnik brojnih časopisa u Sarajevu i Zagrebu: Osvit, Hrvatska misao, Hrvatski narod, Hrvatsko kolo, Novi behar. Njegov roman “Legenda o Ali-paši” iz 1944. nagrađen je državnom nagradom. Godine 1944. imenovan je atašeom za kulturu pri hrvatskom poslanstvu u Mađarskoj. U Sarajevu je 1945. uhićen, proveden u Zagreb, pušten, ali je ponovno nekoliko puta uhićivan. Poslije sloma NDH radio je kao korektor u Nakladnom zavodu Hrvatske do 1946. i kao redaktor u Leksikografskom zavodu od 1952. do 1954. Uglavnom nije mogao objavljivati. Bavio se prevođenjem, i to najviše s mađarskog. Između ostalog, preveo je i romane Ervina Sinka.

TOŠO DABAC (1907. – 1970.)

Slavni hrvatski fotograf rođen je 18. svibnja 1907. u Novoj Rači kraj Bjelovara, a umro 9. svibnja 1970. u Zagrebu. Bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih umjetničkih fotografa 20. stoljeća, čiji je rad obilježio razvoj moderne fotografije u nas. U početku ga je više zanimao film nego fotografija, pa je radio kao prevoditelj filmskih djela, a od 1928. kao predstavnik propagandne i producentske tvrtke Metro Goldwyn Mayer u Zagrebu. Posvetio se socijalnim temama i snimao prosjake, život ulice, ljude iz naroda, stvorivši tako do 1937. glasoviti ciklus hrvatske life fotografije, poslije nazvan “Ljudi s ulice”. Sudjelovao je na izložbama Fotokluba u Zagrebu od 1932. Godine 1932. zabilježio je i prve međunarodne uspjehe na izložbi u Luzernu te objavljujući u pariškoj reviji “Point de vue images du monde”. Ocjenjivački sud Drugoga međunarodnog salona fotografije u Philadelphiji uvrstio je njegove fotografije na izložbu 1933. u Pennsylvania Museumu, postavljajući ga uz bok Henriju Cartier-Bressonu, Lászlóu Moholy-Nagyu i Margaret Bourke-White. Godine 1937. nagrađen je na natječaju časopisa American Photography i diplomom na Četvrtom internacionalnom salonu u New Yorku.

Fotografijama iz ciklusa hrvatskoga etnografskoga i umjetničkog blaga sudjelovao je 1939. u divot-izdanju “Kultura Hrvata kroz tisuću godina”. Velikim brojem snimaka dokumentirao je prve mjesece NDH u Zagrebu i okolici, napravio više snimaka i portreta Ante Pavelića. Tijekom NDH sudjelovao je na svim Međunarodnim izložbama umjetničkog svjetlopisa u Zagrebu, Sofiji, Bratislavi i Bukureštu, a 1943. opremio je fotografijama reprezentativnu monografiju o Zagrebu, s tekstom J. Horvata, pod naslovom “Metropola Hrvata”. Poslije rata nastavio je izlagati i opremati brojne knjige, 1948. primljen je kao stručni fotograf u ULUH, a 1980. njegov je atelijer ustrojen kao “Arhiv TD” i otvoren kao galerijski prostor.

ZBOG ZEMLJE SJEKIROM ZATUKAO STRICA, STRINU I BRATIĆA

Bio rat ili ne bio, neke hrvatske tradicije nikad ne prestaju – pa su tako kraj Pakraca, u selu Sažijama, pale tri žrtve zbog svađe oko zemlje. Novine se pitaju nije li tu riječ o zavjeri jer je li “rahitičan i sušičav malodobnik mogao da sjekirom ubije strica, ženu mu i sina”?

Braća Vaso i Nikola Mihajlija posvađali su se na njivi oko nasljeđa te potukli. Nikoli je u pomoć priskočio njegov sin Milan i zatukao strica Vasu sjekirom. Vidjevši to, Vasina žena Dušica sagnula se da mu pomogne, ali je sinovac Milan i nju satro sjekirom. Vasin sin koji je nedaleko od mjesta zločina čuvao stoku pritrčao je, čuvši viku, a “mladi ubica” odmah je na njega nasrnuo sjekirom. Jedanaestogodišnji Dušan, sin Vasin, bacio se u trk, ali ga je Milan nakon jedno pola kilometra sustigao i zatukao sjekirom.

Tako kaže službeni opis događaja. Seljaci, međutim, sumnjaju da je malodobni “rahitičan i sušičav” Milan mogao sam, tek tako, hladnokrvno zatući strica i njegove. Misle da je tu prste imao Nikola, a možda i njegova žena.

“Mladi ubica” Milan Mihajlija zločin spremno priznaje prkosno dodajući “kako se on za učinjeno ne kaje baš ni koliko je crno pod noktom”.

Seljaci se tuku oko zemlje, a u Zagrebu ni rat ne prekida proces protiv ing. Trbojevića i drugova kojima se sudi zbog sumnje da su se opernatili pri obnovi Hrvatskog narodnog kazališta, naravno nezakonito. Kako su zbog rata, bijega i ostalih nevolja njegovi drugovi sudu postali nedostupni, sud će na kraju suditi samo inženjeru Trbojeviću, koji priznaje prisvajanje erarskog novca i kaže da zna tko je falsificirao carinske deklaracije.

Dok traje ta sapunica, u Malom kazalištu u Frankopanskoj ni rat nije prekinuo probe za predstavu “Gospoda Glembajevi”.

“Samo dva dana prije ulaska Nijemaca u Zagreb i proglašenja NDH, program se odvijao redovito u obje zgrade. U Malom kazalištu u Frankopanskoj ulici (danas DK Gavella) održavala se večer recitacije hrvatske lirike u izvedbi učenika Glumačke škole, a u velikoj zgradi su se, kako svjedoči Afrić, održavale intenzivne probe za Glembajeve pod redateljskim vodstvom Gavelle, najvećeg kazališnog autoriteta, kojem je to bila 14. režija Krleže, a četvrti se put (i prvi put u Zagrebu, nakon Beograda, Ljubljane i Brna) prihvatio režije intrigantne Krležine drame”, piše Snježana Banović.

LEA DEUTSCH

Lea Deutsch rođena je 18. siječnja 1927. u Zagrebu, a umrla je u svibnju 1943. u vlaku za logor Auschwitz. Bila je najmlađa glumica koja je stala na daske zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta i jedna od najvećih dječjih zvijezda međuratnog Zagreba, često nazivana “hrvatskom Shirley Temple”. Kao mala djevojčica prvi put je nastupila u ulozi Priske u Freudenreichovim “Graničarima”. Ubrzo je postala prava vedeta zagrebačkog HNK, pa su Tito Strozzi i Josip Deči napisali za nju igrokaz “Čudo od djeteta”. Velike uspjehe postigla je u nastupima s drugim “čudom od djeteta”, Bracom Reissom, primjerice u “Tončeku i Točkici” Ericha Kästnera i “Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića” Ivane Brlić-Mažuranić.

U vrijeme NDH u stanu njezinih roditelja živjeli su hrvatski i njemački časnici. Otac, odvjetnik Stjepan Deutsch, skrivao se u Bolnici milosrdnih sestara, a Lea, njezin brat Saša i majka Ivka rođena Singer vrlo su malo izlazili. Morali su nositi židovske oznake, što je Lea odbijala. Učila je privatno i spremala ispite. Početkom svibnja 1943. odveli su je gestapovci s majkom i bratom. Umrla je u vlaku za logor Auschwitz.

FEDOR DRAGOJLOV

Fedor Dragojlov rođen je 21. kolovoza 1881. u Pančevu, a umro 8. prosinca 1961. u Buenos Airesu. Rođen je u vojničkoj obitelji – otac mu je bio graničarski satnik u Pančevu – i bio je pravoslavne vjeroispovijesti. U Beču je završio Tehničku vojnu akademiju, a zatim i Ratnu školu. Do 1918. bio je u službi Glavnog stožera austrougarske vojske, gdje je postigao čin glavnostožernog potpukovnika. Odmah po stvaranju Kraljevine SHS umirovljen je i radio je kao upravitelj pivovare u Pančevu. Po izbijanju travanjskog rata 1941. napustio je Pančevo i s obitelji se preselio u Zagreb. U kolovozu 1941. postavljen je za pročelnika Operativnog odjela u Glavnom stožeru domobranstva. U jesen 1943. imenovan je načelnikom Glavnog stožernog ureda ORS-a NDH. U veljači 1944. promaknut je u čin general-pukovnika. Bio je zadužen za preustroj i osuvremenjivanje snaga od 1941. do 1944. U povlačenju, u svibnju 1945., otišao je u Austriju, gdje je u vrijeme bleiburške tragedije pokušao izvršiti samoubojstvo rezanjem žila. Liječen je u bolnici u Wolfsbergu. Nakon ozdravljenja emigrirao je preko Italije u Argentinu. U emigraciji je objavio više zapaženih napisa i stručnih članaka o hrvatskoj vojnoj povijesti i ratnoj povijesti NDH, među kojima je važan “Rat 1941.-45. na području NDH”, objavljen 1956. u Švicarskoj, na njemačkom jeziku u Schweizerische Militärzeitschrift, u tri nastavka.

DEVETI TRAVNJA

Srijeda, 9. travnja, 99. dan u godini, katolici Velika srijeda, pravoslavni Hilarij, sunce izlazi u 5.22, a zalazi u 18.30.

Cijeloga dana potpukovnik Kvaternik se šetuckao po ilegalnom tavanskom stanu. Osluškivao je vijesti, razmišljao, sjedao, ustajao. Potom bi ponovno sjeo, ustao pa opet nervozno šetao, ispijajući s vremena na vrijeme rakijicu. “Šnaps” ga je efektno smirivao (tu će praksu nastaviti i kasnije, kad postane vojskovođa). Grčevito je odvagivao vijesti. Po glavi mu se vrzmalo jedno jedino pitanje: Je li trenutak? Kad proglasiti državu?

Neki đavo došapnuo mu je u uho: “Odmah, pukovniče, odmah, čim prije!”.

Kad je pomno odvagao sve vijesti, te je večeri stari pukovnik ispio još jednu rakijicu i konačno prelomio: sutra!

“Navečer 9. 4. temeljem svih primljenih vijesti zaključio sam da je 10. 4. zadnji dan za proglašenje NDH prije dolaska njemačke vojske u Zagreb. Zato sam odlučio, pokraj sve nesigurnosti o tome hoće li stvorena država biti priznata ili ne, 10. 4. ujutro započeti ostvarenje i proglašenje NDH po utvrđenoj, navedenoj osnovi. Kad je nužda najveća, Božja pomoć je najbliža, uvjerio sam se nebrojeno puta u svojem životu, pa je tako i u ovom slučaju. Za moj rad manjkala mi je ona zadnja komponenta: (nisam znao) kakav je vojni položaj 10. 4. ujutro, da mogu ustanoviti gdje su Nijemci i kad će doći u Zagreb te čekaju li nas još kakvi otpori jugoslavenske vojske sjeverno i južno od Zagreba”, piše Kvaternik u Slovačkoj, a završava u zagrebačkom zatvoru, u svojim sjećanjima, opis misli koje su mu se motale po glavi uoči fatalnog 10. travnja.

MAČEKOV APEL

Hrvatske novine prenosile su tog hektičnog dana Mačekovu poruku kako se vratio u Zagreb. Detaljni opisi upućuju na to što sve kani učiniti. Poruka koju je večer prije pročitao na zagrebačkom radiju otkriva njegove namjere: “Ja ću među vama ostati i dijeliti s vama kao i do sada – sve dobro i zlo”.

Cijela poruka glasi ovako:

“Hrvatski narode, braćo i sestre,

Vratio sam se u vašu sredinu, pa vam tim povodom velim ovo: Stigla nas je najveća nesreća, što jedan narod može stići, a to je rat. To zlo može se ublažiti samo na taj način da budemo složni i disciplinirani. Slušali ste me do sada u svim teškim časovima, pa sam siguran da ćete to činiti i sada. Ja ću među vama ostati i dijeliti s vama, kao i do sada, sve dobro i zlo. Razumije se da ću u svakom pojedinom slučaju na uobičajeni način davati upute, bilo putem naših organizacija, bilo putem izaslanika koji će biti ili narodni zastupnici ili drugi opće poznati prvaci stranke. U ovom času tražim puni red i disciplinu na svakom mjestu, bilo kod kuće ili u vojsci. Završavam našim starim pozdravom: Vjera u Boga i seljačka sloga!”.

SEKULA DRLJEVIĆ (1884. – 1945.)

Sekula Drljević rođen je 7. rujna 1884. u Ravnom kraj Kolašina, a umro je u jesen 1945. u Judenburgu. Bio je odvjetnik i političar, jedan od najistaknutijih vođa crnogorskog federalističkog pokreta. Pravni fakultet s doktoratom završio je u Zagrebu. U vladi Kraljevine Crne Gore bio je ministar pravde i ministar financija. Bio je vođa “zelenaša”, struje koja je u međuratnoj Jugoslaviji bila na strani federalista. U duhu te političke linije surađivao je sa Stjepanom Radićem, Vladkom Mačekom i Antom Pavelićem. Sredinom dvadesetih godina organizirao je i vodio Crnogorsku federalističku stranku. Nakon Prvog svjetskog rata živio je i bio odvjetnik u Zemunu. Na izborima 1927. izabran je za zastupnika u kotaru Županja na listi HSS-a. Posredovao je u pomirenju Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića te sudjelovao u osnivanju Seljačko-demokratske koalicije.

Na početku talijanske okupacije u Drugom svjetskom ratu pokušao je proglasiti samostalnu Crnu Goru, ali su ga Talijani zatočili u Italiji. Nakon kapitulacije Italije ponovno je otišao u Zemun. U proljeće 1944. preselio se u Zagreb, gdje je osnovao Crnogorsko državno vijeće, kojemu je bio na čelu, a cilj mu je bio borbom izboriti uspostavu crnogorske državne nezavisnosti. Nastojao je pridobiti Nijemce za samostalnu Crnu Goru, ali bez uspjeha. U proljeće 1945. otišao je u područje Crne Gore koje su još kontrolirali četnici Pavla Đurišića. Đurišić je prihvatio Drljevićev program samostalne Crne Gore i priznao ga za političkog vođu, ali njihove je planove prekinulo povlačenje Nijemaca. Pred partizanima se povlačio s četnicima. Početkom travnja 1945. hrvatske su jedinice porazile Đurišićeve četnike na Lijevča polju kraj Banje Luke, što je omogućilo Drljeviću da od ostataka četničkih formacija obrazuje tri brigade Crnogorske narodne vojske. S njima se povukao u Austriju, gdje su njega i suprugu ubili četnici u logoru Judenburg u jesen 1945.

DEJAN DUBAJIĆ (1897. – 1969.)

Dejan Dubajić rođen je 10. srpnja 1897. u Karlovcu, a umro 16. siječnja 1969. u Beogradu. Bio je glumac i operetni pjevač, jedan od najdarovitijih komičara svoje generacije. Karijeru je započeo kao glumac u Varaždinu, a nastavio u Novom Sadu i Osijeku. Od 1925. bio je član HNK u Zagrebu, a od 1947. u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Bio je vrstan komičar i estradni zabavljač. U opereti se istaknuo kao Šjor Bepo u Tijardovićevoj “Maloj Floramye”, Popescu u Kálmánovoj “Grofici Marici”, Martin u Lehárovoj “Sevi”, a u drami kao Sundibundi i Zmeknirep u Brezovačkom “Diogenu” i Bokčilo u Držićevu “Dundu Maroju”.

U vrijeme NDH ostvario je mnogo zapaženih uloga: Šafranića u Šenoinu “Zlatarovu zlatu”, Luku u Schurekovim “Uličnim pjevačima”, Spiegelberga u Schillerovim “Razbojnicima”, Husrefa u Ogrizovićevoj “Hasanaginici”, Dživa u Lucić-Držićevu “Piru mladog Derenčina”, Benedikta u Zagorkinim “Jalnuševčanima”, Ceneka u Lovrenčićevu “Dr. Petrici Kerempuhu”, Laszla u Vaszaryjevu “Anđelu u braku”. Nastupao je često na vrlo popularnim estradnim priredbama.

ODSAD SI TI ZAPOVJEDNIK DIVIZIJE, MESIĆU, ADIO MARE…

“Naredbom bana dr. Šubašića zabranjeno je kretanje iz jedne općine u drugu bez posebne dozvole. Bolnice u Zagrebu spremne su za prihvat ranjenika. Ostali bolesnici su upućeni na kućnu njegu. Ni na drugim bojištima stanje nije bolje nego na onom dravskom. Situacija se izmjenjuje, iz dramske faze prelazi u komičnu, nerijetko s tragičnim krajem.”

Opisuje to isljedniku Udbe 1948. tadašnji artiljerijski potpukovnik jugoslavenske kraljevske vojske Marko Mesić: “Divizija je nastavila dalje, da se povlače ka unutrašnjosti sa namerom da se prebaci preko Morave. Na položajima kod sela D. i G. Mutnica puk je bio raspoređen za P-T obranu glavnog druma, a jedan divizion (M 28) za vazdušnu obranu i borbu sa nemačkom artiljerijom. Ovde je nemačka avijacija izvršila napad na komoru štaba divizije i sam štab. Artiljerijski puk vodio je ovde borbu sa neprijateljskom artiljerijom i sa nemačkim delovima, koji su se pojedinim baterijama približili na blizinu do 500 metara. Pešadije ovdje uopšte nije bilo. Kad sam lično otišao u štab divizije radi popune municijom – u štabu divizije, pred kućom, bio je na konju generalštabni oficir sa dva pratioca i na moj upit gde je komandant divizije odgovorio je:

– Komandanta divizije nema, dosad sam bio ja, od sada možeš biti ti – i u galopu sa svojim pratiocima krenuo, pevajući pri tome ‘Adio Mare’.

– Adio Ma-a-a-reeee…

Zato sam potražio artilerijsko odelenje, gde sam tražio informacije za municiju i tu mi je referent artilerije, jedan potpukovnik odgovorio, da ima samo municiju za brdske topove, iako je divizija imala samo poljske topove i haubice. Posle toga pojavio se je jedan komandant divizije i jedan pešadijski brigadni general i ja sam bio kod njega pozvat i dobio naređenje za daljnje povlačenje ka Moravi. Kod D. Mutnice divizion M28 ostao je i onesposobljen je pošto su mu vozari sa konjima pobegli. Uvečer sam sa pukom krenuo i prema naređenju komandanta divizije, marš puka imao je tačno osigurati jedan pešadijski bataljon, ali iako su slati kuriri da se uhvati veza sa bataljonom, nije se uspelo, jer taj bataljon uopšte nije ni došao. Tokom noći povlačeći se kroz sela, po dobijenim informacijama od strane meštana, Nemci su već prolazili kroz ova sela. Tokom noći puku se priključio i komandant 9. pešadijskog puka pukovnik Popović, koji je ostao bez puka, samo sa svojim ađutantom i nekoliko vojnika.”

I dok divizijski generali u galopu bježe pjevajući pritom “Adio Mare”, u Zagrebu se također igra svojevrsna ratna komedija. Na tipično hrvatski način uređenje skloništa neki su shvatili kao što su devedesetih tajkuni shvatili privatizaciju – pola dajem sebi, druga polovica ide meni, a tebi što ostane. Tako su kontrole skloništa u privatnim zgradama pokazale “brojne slučajeva u kojima su kućevlasnici uredili skloništa samo za sebe”, i to u prave “male stančiće u slučaju zračne opasnosti”, a za stanare je dovoljna i cesta.

MIROSLAV ŠALOM FREIBERGER (1903. – 1943.)

Miroslav Šalom Freiberger rođen je 9. siječnja 1903. u Zagrebu, a ubijen je 8. svibnja 1943. na ulaznoj rampi logora Auschwitz. Bio je zagrebački nadrabin, židovski teolog, pravnik, prevoditelj i duhovni vođa koji je do posljednjega trenutka ostao uz svoju zajednicu. Završio je Pravni i Teološki fakultet u Zagrebu te doktorirao na oba, a usavršavao se i na Visokoj školi za židovske znanosti u Berlinu, gdje je stekao doktorat filozofije. Predavao je vjeronauk na izraelitičkim školama u Osijeku i Zagrebu, bio rabin u Osijeku, a od 1937. rabin u Zagrebu. Nakon smrti nadrabina Gavre Schwartza 1942. preuzeo je dužnost zagrebačkog nadrabina.

Još prije rata, uočivši opasnost nacizma, zagovarao je odlazak Židova u Palestinu, ali je sam odbio napustiti Zagreb dok je u njemu bilo i jednog Židova. U vrijeme NDH, koristeći veze u međunarodnim židovskim organizacijama u Italiji, Mađarskoj i Švicarskoj, kao i izuzetno dobre odnose s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, uspio je pomoći mnogim židovskim obiteljima da izbjegnu logore. Krajem 1942. otpratio je posljednju skupinu spašenih Židova preko Budimpešte i Carigrada u Palestinu – među njima je bio i njegov 16-godišnji sin Ruben, kasnije poznat kao izraelski skladatelj Reuven Yaron. Stepinac mu je ponudio sklonište na Kaptolu, ali je Freiberger to odbio, želeći podijeliti sudbinu svoga naroda.

U svibnju 1943., kad je Heinrich Himmler osobno došao u Zagreb nezadovoljan načinom na koji se u NDH “rješava židovsko pitanje”, Freiberger je uhićen sa suprugom Irenom i Hugom Konom, posljednjim predsjednikom Židovske općine Zagreb. Deportirani su posljednjim transportom iz Zagreba u Auschwitz. Freiberger je ubijen na ulaznoj rampi logora kad je prosvjedovao protiv neljudskog postupanja prema članovima njegove zajednice. Objavio je brojne članke s povijesnom tematikom u dnevnicima i stručnim časopisima te knjige “Theodor Herzl” 1928. i “Molitvenik” 1938., prvi molitvenik preveden s hebrejskog na hrvatski jezik.