Velika iluzija

Hoće li netko, dobronamjerni čitatelj, bolje razumjeti Rusiju nakon što pročita “Maga iz Kremlja”? Put koji je vodio u rat s Ukrajinom? Iracionalni osjećaj grandioznosti i istovremeno paranoidnu zatvorenost Rusije? Ili kako funkcioniraju unutarnji procesi vlasti i bezvlašća u Moskvi?

Pa, iskreno, i neće baš. Ali to uopće nije razlog da “Mag iz Kremlja” ne bude čitan. Ako bi se knjiga, bilo koja praktički, ocjenjivala na taj način, bojim se da bi ih većina loše prošla. Pogotovo one zapadnih autora, a podjednako tako i Rusa te pisaca naroda koji su nekad živjeli u Ruskom Carstvu i u sovjetskom imperiju (što je otprilike gotovo pa isto). Tko može razumjeti Rusiju? Pa ni Rusi sami je ne razumiju, više bi se moglo reći da je osjećaju, a racionalizacija osjećaja, njihovo istinsko razumijevanje, teško može biti raščetvoreno ratiom.

Svoditi roman “Mag iz Kremlja” na nekakav literarni priručnik “kako funkcionira pozadina ruske vlasti, ideologije i društva i tko vuče mrtvouzice tih procesa” duboko je pogrešno i nepravedno prema romanu. Iako već sam naslov vuče na to, roman zavarava da bi roman to mogao razotkriti, jer ako postoji mag i ako postoji car, onda postoji i neka magija koja se iza svega toga skriva. Kaj god? Kako bi rekla Vera Mutafčieva u još jednom romanu o nerazumijevanju onoga što nazivamo zapadom i onoga što se nekad zove istok, a nekad drugačije – “Slučaj Džem”:

Vrlo jednostavno, zar ne? Badava mislite da su gore, među sultanima i vezirima, računi složeniji negoli među susjedima i esnafima.

Slučaj Džem, Vera Mutafčieva, Sandorf. Prijevod: Ksenija Banović

Mehanizmi vlasti jednoga carstva uglavnom su manje složeni, magični i tajni nego mehanizmi vlasti u jednom kućanstvu. Ali, dobro, poštenije bi bilo reći da roman “Mag iz Kremlja”, unatoč zavaravajućem naslovu, pa djelomično i sadržaju, ustvari pokušava ispričati jednu priču, a ne objasniti ove složene, a opet jednostavne i prepoznatljive mehanizme. A još manje objasniti Rusiju nakon 1990. Tko želi nešto znati o Rusiji, nabacat ću tek nekoliko naslova, neka pročita bilo koju knjigu od Svetlane Aleksijevič (stvarno može bilo koja, ali dodatno preporučujem “Černobilsku molitvu” i “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka”), Simona Sebaga Montefiorija “Mladi Staljin”, “Na dvoru crvenog cara” i “Romanovi”, Odda Arnea Westada “Povijest hladnog rata” ili sad već pomalo zaboravljenu “Generaciju P” Viktora Pelevina (popis bi se mogao protezati gotovo u beskraj). Ništa mu neće biti puno jasnije, ali će mu barem biti jasno koliko mu je toga nejasno.

Ili bi barem trebalo pročitati znanstveno-fantastični distopijski roman “Mi” Jevgenija Zamjatina (po mnogima je Orwellova 1984. uvelike bazirana na tom romanu), ako ni zbog čega drugoga jer je u “Magu iz Kremlja” roman “Mi” na neki način, ustvari, glavni lik, glavni junak ili barem glavni sporedni lik. I pripovjedač i tajanstveni kremaljski mag Vadim Baranov ljubitelji su Zamjatina i njegova romana “Mi”. Pripovjedača će to dovesti do susreta s tajanstvenim Baranovom, koji po pričama povlači sve konce strateških politika novog ruskog cara, a u tom susretu kremaljski mag ispovjedit će mu svoju priču. Ispovijed je prava riječ, a lik Baranova svakako bi bilo teško ispričati ikako drukčije nego kroz ispovijed. Nakon uvoda koji sliči na nekakav triler, ostatak romana je Baranovo ispovijedanje te kratka povijest političke i kvazipolitičke Rusije u Putinovo doba. Sam Baranov je potomak rusko-sovjetskog plemstva – djed mu je bio aristokrat koji je čudom preživio revoluciju i sovjete te postao stručnjak za lov i knjige o lovu, a otac znanstveni aparatčik koji se dovinuo u sam vrh sovjetske akademije. Baranov je tako potomak ciničnog i sarkastičnog antisovjetskog plemstva koje je dovoljno pametno da se ne petlja u politiku i istovremeno potomak sovjetskog plemstva koje živi na rubu politike ne petljajući se u nju više nego što mora, odnosno petlja se samo onoliko da bi dobilo privilegije vrha političke kaste. Idealan da bude ideolog, PR, filozof novom ruskom caru, iako sam Baranov u ispovijedi svoju ulogu opisuje tek kao pomalo kreativnijeg izvršitelja carske misli i carske volje, točnije onoga koji pogađa što je car (Putin) mislio i prije nego što je sam car to pomislio.

Vješto složena priča koja se čita kao triler, ali opet, nemojte misliti da otkriva tajne čuvane iza debelih zidina Kremlja – malo ustrajniji čitatelj sve to više-manje zna iz novina i dokumentaraca. Međutim, priča je ispričana tako da se čita u dahu, iako je pitanje hoće li preživjeti test vremena.