Škola mržnje
Mukasonga u 'Gospi od Nila' vraća nas u Ruandu 1973., gdje se iza zidova elitnog internata već naziru obrisi budućeg genocida
Počeci etničke netrpeljivosti među pripadnicima naroda Tutsi i Hutu u Ruandi sežu u razdoblje kolonijalne vlasti, kad je manjina Tutsija vladala zemljom zato što su kolonizatori vjerovali da su, zbog njihova višeg rasta i svjetlije boje kože, superiorniji većini stanovništva iz narodu Hutu. Od početka dekolonizacije sukobi među dva naroda su se kontinuirano zaoštravali, a netrpeljivosti su kulminirale tijekom proljeća i ljeta 1994. godine kad se dogodio genocid u kojem je, prema procjenama, stradalo oko milijun pripadnika naroda Tutsi.
Stravičan je genocid imao odjeka i u nizu književnih tekstova. Prvi među njima napisani su u sklopu projekta “Rwanda: Écrire par devoir de mémoire”, koji su Nocky Djedanoum i Maimouna Coulibaly pokrenuli 1998., u suradnji s festivalom afričke književnosti i umjetnosti FestAfrica. Cilj im je bio odati počast žrtvama te senzibilizirati širu javnost za tu tematiku. O genocidu su u svojim tekstovima pisali Jean-Luc Raharimanana, Abdurahman Ali Waberi, Véronique Tadjo, Boris Diop, Koulsy Lamko, Yolanda Mukagasana i mnogi drugi autori. Spomenimo i roman “Mala zemlja” Gaëlea Fayea, koji je preveden na hrvatski jezik. Gabriel, tridesetogodišnji pripovjedač romana, kroz analepsu pripovijeda o posljednjim sretnim mjesecima svojeg djetinjstva u Burundiju, prije izbijanja rata i selidbe u Francusku. U pozadini tog romana o odrastanju tematizira se sukob između Hutua i Tutsija, pokolj Tutsija i rasizam. Na hrvatski je jezik preveden i roman kanadskog autora Gila Courtemanche “Jedna nedjelja na bazenu u Kigaliju”, u kojem se kroz priču o gostima jednog hotela u Kigaliju tematiziraju užasi tamošnjega građanskog rata.
Među književnicima koji su neosporno dali značajan doprinos književnoj tematizaciji genocida u Ruandi je Scholastique Mukasonga, čiji je književni opus u potpunosti vezan za spomenutu temu. Rođena je u 1956. godine u Gikongoru (Ruanda) kao pripadnica naroda Tutsi. Zbog porasta međuetničke netrpeljivosti njezina se obitelj 1973. godine preselila u susjedni Burundi. Godine 1992. nastanila se u Francuskoj, u Normandiji, gdje i danas živi, neposredno prije genocida u kojemu je život izgubilo 27 članova njezine obitelji, uključujući majku. Objavila je niz kratkih priča, nekoliko autobiografskih i memoarskih tekstova: “Inyenzi ou les Cafards” (2006.), “La femme aux pieds nus” (2008.) i “L’Iguifou” (2010.) te romane, među kojima je i “Gospa od Nila”. “Gospa od Nila” 2012. osvojila je prestižnu francusku književnu nagradu Renaudot, a 2019. godine roman je ekraniziran. Filmu je režirao Atiq Rahimija.
Radnja romana događa se u katoličkom internatu za djevojke iz uglednih obitelji koji je smješten u izoliranom planinskom kraju u blizini izvora rijeke Nil. Radnja se događa 1973. godine, u vrijeme dekolonizacije i zaoštravanja međuetničkih sukoba u Ruandi. Većina učenica škole pripada narodu Hutu, a manjina, dio kvote od 10 posto, je iz naroda Tutsi. Dobrostojeće obitelji u školu koju vode belgijske redovnice i francuski nastavnici šalju svoje kćeri kako bi stekle dobru naobrazbu te, još važnije, sačuvale nevinost do braka. Ovaj kraći roman pripovijeda o svakodnevnom životu u internatu, uobičajenim adolescentskim sukobima i brigama, no i o porastu rasne mržnje te o međuetničkim konfliktima, koji s vremenom postaju sve ozbiljniji. Škola funkcionira kao svojevrstan mikrosvijet u kojem se ogledaju prilike u ruandskom društvu onog vremena. Rasizam i mržnja tinjaju, konflikti su sve češći, a spirala zločina koji će kulminirati 1994. polako se oblikuje.
“Gospa od Nila” napisana je jednostavnim stilom iz kojeg svom snagom izvire autoričina potreba za svjedočenjem i čuvanjem pamćenja na ono što se dogodilo. To je imperativ Scholastique Mukasonge i njezina književnog stvaralaštva.
