Vampiri, popovi i seks

Pedro Almodovar, rođen 1949. godine u mjestu Calzada de Calatrava, slovi za jednog od najvećih redatelja današnjice. Uz Luisa Bunuela, smatra se najvećim španjolskim filmskim autorom uopće. Dosad je snimio 23 dugometražna filma, osvojivši u karijeri sve najvažnije međunarodne filmske nagrade, uključujući dva Oscara, dva Zlatna globusa, Zlatnog lava, dvije nagrade festivala u Cannesu i šest nagrada Goya. Naklada Ljevak u prijevodu Željke Somun objavila je “Posljednji san”, Almodovarovu prvu zbirku priča. Prije ove knjige, Almodovar je 1981. objavio kratku priču “Fuego en las entranas” (“Vatra u utrobi“) i kroniku “Patty Diphusa” 1991. godine. U “Posljednjem snu”, glavni junak priče “Ispovijesti seks-ikone”, jedne sjajne priče koja stilski najviše odudara od cjeline, upravo je Patty Diphusa.

Prva pomisao na vijest o objavljivanju ove knjige bila je ta da je za to zaslužno ime Pedra Almodovara, kao svjetske filmske ikone, i da se tu zapravo radi o pukoj tržišnoj eksploataciji Almodovarova imena. Međutim, već nakon nekoliko prvih rečenica nestale su sve moje predrasude u vezi toga kad shvatite da je Almodovar ujedno i vrhunski pisac, što je za mene bilo prvorazredno iznenađenje. Očekivao sam, s obzirom na njegove filmove, tople i empatične priče prožete blagim humorom, a dobili smo vrhunsko književno djelo koje je, što je čak i mali paradoks, neka vrsta prirodnog nastavka Almodovarove filmske poetike.

Za sličnu percepciju knjige možda je najzaslužniji sâm autor čije su rečenice iz uvodnog dijela, one o karakteru njegove proze, navedene u opremi knjige.

“Ova knjiga ponajviše nalikuje rascjepkanoj, nepotpunoj i ne baš sasvim razgovijetnoj autobiografiji. Usprkos tome, vjerujem da će čitatelj na koncu dobiti ponajviše informacija o meni kao sineastu, kao pripovjedaču (piscu) i o tome kako se u mojem životu sve to uspijevalo ispreplesti s još ponečim.” Ovo “autobiografsko” treba uzeti s rezervom, jer se fiktivno i autobiografsko u Almodovarovim filmovima na jedan čudesan način isprepliću, a slično je i s njegovim pričama. “Te su priče sadržavale i one njemu dragocjene trenutke koje ni s kim nije mogao podijeliti”, rečenica je Colma Toibina iz njegove knjige “Čarobnjak. Priča o Thomasu Mannu”, koju je Almodovar uzeo za moto svoje zbirke.

“Još kao dijete znao sam da sam pisac, uvijek sam pisao. Moja literarna vokacija bila mi je neupitna, jedino nisam bio siguran vrijedi li to išta”, kaže Almodovar u uvodnom dijelu knjige. Veći dio priča koje čine ovu zbirku zapravo su Almodovarovi rani radovi. Zbirka se sastoji od 12 priča koje nisu koncepcijski posložene. Priča “Posjet”, koja otvara zbirku, govori o pedofiliji unutar Crkve. Crkva i strogi katolički odgoj česti su motivi u Almodovarovim filmovima, u čemu ima dosta toga autobiografskog, jer je Almodovar odrastao u pokrajini Kastilja-La Mancha, u siromašnoj seljačkoj obitelji kao jedno od četvero djece. U dobi od osam godina obitelj ga šalje u vjersku školu u grad Caceres smješten u pokrajini Ekstremadura na zapadu zemlje. Još dvije priče iz ove zbirke na određeni način vezane su uz Crkvu, što je još jedan pokazatelj u kolikoj je mjeri strogi katolički odgoj odredio Almodovara kao autora, što još više dolazi do izražaja u njegovim pričama. Riječ je o dvije začudne borgesovske priče: “Ceremonija ogledala” i “Iskupljenje”. Ove dvije priče nastale su između 1967. i 1970. godine, po Almodovarovu dolasku u Madrid. U “Ceremoniji ogledala” glavni lik je transilvanijski Grof, koji umoran od “vampirskog života” dolazi na Atos, u izolirani redovnički samostan, u potrazi za smirajem, gdje se sučeljava s ocem Benitom, rektorom samostana, koji je na glasu svetosti. Grof u ovoj priči utjelovljuje Zlo, Sotonu. “Od svih tih naklapanja, jedno je točno, našeg odraza nema u ogledalima ni u tuđim očima. (…) Odražavamo se samo u tuđim fantazijama, poput ove koja vas trenutno mori”, kaže Grof ocu Benitu na jednome mjestu. Na sličan način u priči “Iskupljenje”, Almodovar sučeljava Isusa i Barabu. Obje ove priče propituju temelje vjere, i to na jedan blago humoran način. “Moj mi otac nikad nije govorio o vama ljudima. Mislim da vas ni on ne poznaje baš dobro”, kaže Barabi Isus, odnosno Stranac, kako ga u svojoj priči Almodovar naziva.

Sve priče iz zbirke na svoj su način posebne i drugačije od drugih. U naslovnoj priči “Posljednji san”, Almodovar piše o majci, što je izravna poveznica s njegovim Oscarom nagrađenim filmom “Sve o mojoj majci”. Riječ je ujedno i o jedinoj priči iz zbirke koja je dosljedno napisana po uzusima kratke priče, s jakom i upečatljivom poantom: “Od svega onoga što je za tog našeg posljednjeg posjeta rekla, u pamćenje mi se usjeklo njezino pitanje je li vani nevrijeme. Petak je bio sunčan i svjetlost je djelomično ulazila kroz prozor. Kakvo je to nevrijeme usnula moja majka u svojem posljednjem snu?”. U priči “Miguelov život i Miguelova smrt” govori se o jednom tragično okončanom životu 25-godišnjeg Miguela, ispričanom unatrag od smrti, odnosno rođenja, pa do rođenja, odnosno smrti. S ovom jednostavnom inverzijom, Almodovar ovoj začudnoj priči daje jednu dublju, filozofsku dimenziju. Uz “Posljednji san”, najemotivnija priča je “Zbogom, vulkane”, posvećena meksičkoj pjevačici Chaveli Vargas, jednoj pjevačici iznimno sugestivnoga glasa, koju je Almodovar promovirao širom svijeta. Naišao sam u zbirci i na jednu banalnu omašku, i to u priči “Ispovijest seks-ikone”, pa pretpostavljam da je nastala prije Googlea. Fool Anna, jedna od junakinja iz priče, rođena je u Srbiji, koju Almodovar smješta na “sjever Jugoslavije”. Većina asocijacija u zbirci su filmskog karaktera. Od pisaca, autor jedino spominje Leilu Slimani, francusku književnicu marokanskog podrijetla, koja je jedan od njegovih omiljenih autora: “Volim pisce koji govore o samom pisanju i koji neprestano citiraju rečenice drugih autora; knjiga Leile Slimani puna je misli koje se odnose na pisanje”.

Posebno je zanimljiva posljednja priča “Loš roman”. Iako je prvenstveno riječ o autopoetičkom tekstu, Almodovar je uspio jednom rečenicom, onom uvodnom (“Oduvijek sanjam da pišem loš roman.”), pretvoriti je i u punokrvnu priču, što na najbolji način govori o njegovu književnom umijeću. U ovoj priči (eseju) autor pravi usporedbu između književnosti i filma. Po njemu, razlike između to dvoje gotovo da ne postoje: “Ova zbirka priča (za mene je sve priča, ja ne razlikujem žanrove) svjedoči o uskoj povezanosti između onoga što pišem, onoga što snimam i onoga što proživljavam”. Spominje i “romaneskni scenarij”. Kao primjer tog svojevrsnog književno-filmskog bastarda spominje roman Quentina Tarantina “Bilo jednom u Hollywoodu”. Almodovar dvoji oko toga je li prije nastao scenarij ili film, iako je tu dvojbu Tarantino razriješio u jednom intervjuu povodom svog romana, gdje je naveo kako je najprije nastao roman, a da je scenarij, koji je u odnosu na roman mnogo skučeniji, nastao kasnije. Tarantino je izjavio da mu je trebala šira slika njegovih likova iz filma, zbog čega je u romanu dao brojne rukavce koji ne postoje u filmu, a koji su mu pomogli u procesu snimanja pri karakterizaciji likova, odnosno njihovoj motivaciji. Na sličan način razmišlja i Almodovar. Na jednome mjestu kaže kako je za neke svoje filmove imao u scenariju dvostruko više dramskog materijala koji nije uspio ubaciti u konačnu verziju filma: “Imam mnogo više informacija o likovima i o njihovim pričama nego što ih se pokaže na platnu. Sve te informacije koje su višak našle bi svoje mjesto da je sve to zapisano bilo roman”. U posljednjim rečenicama priče, Almodovar se vraća na svoj “loš roman”, kakav je oduvijek želio napisati. Posljednja rečenica priče ujedno je, možda, i prva rečenica nekog budućeg romana Pedra Almodovara: “Rođen sam početkom pedesetih, bilo je to loše vrijeme za Španjolce, ali zato izvanredno za kinematografiju i za modu”.