A onda je sve otišlo k vragu…

Prvi dan u ovoj priči zapravo je 25. ožujka 1941. kada Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu, a završetak je 15. travnja kada se politički emigrant, bivši poslanik u kraljevinskom parlamentu, vlakom preko Karlovca vraća u Zagreb, gdje ga je već oglasilo kao poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. Dana, dakle, nije deset, kao što Rašeta i Gavranović sugeriraju u naslovu, nego ih je dvadeset, ili čak dvadeset i jedan. U tih dvadeset i jedan dan vrijeme se zgusnulo, i u jednom se trenutku u istu manifestnu sliku sažeo dugi niz misli, sjećanja, doživljaja, emocija, ideja i impulsa, stvorivši konstrukciju, koja će za duga vremena ovladati zajednicom, zemljama i narodima, obiteljskim i osobnim životima, određujući naše postupke i osjećaje, sve do danas. Premda se zbivanja iz ta tri tjedna u dijelovima, fragmentarno evociraju, spominju, prepričavaju u memoarskim knjigama, dnevnicima i ispovijestima, nije se u književnostima i kulturama zajednica kojih se ovo vremensko zgrušnjavanje tiče zbilo da netko napiše roman ili knjigu pripovijetki, ili da snimi film o tom trenutku. Premda bi se, možda, “Kiklop” Ranka Marinkovića – jedan od istinskih vrhunaca hrvatske proze u dvadesetom vijeku – mogao čitati kao roman o tome, i premda su rečena tri tjedna evocirana u jednoj ili dvije epizode televizijske serije “Nepokoreni grad”, a u seriji “Slom”, redatelja Save Mrmka, dokumentaristički precizno opisani su dani Beogradskog puča. Zvonimir Berković tim se danima bavio u jednoj od tri cjeline svoje neobične, do danas temeljito nepročitane knjige “Vladko Maček – Tri razgovora”. Ali ništa od toga, osim, možda, Marinkovićeva “Kiklopa” ne vodi prema dekonstrukciji i rasanjenju ovoga čvora u vremenu naših života i pred-života. Historiografija bavila se tim događajima i pokušajima njihove interpretacije, ali povijest je nemoćna u tumačenjima onog što je neprotumačivo, jer je odsanjano, ili odstupa od temporalnih kauzaliteta.

Rašeta i Gavranović svoj rad su zamislili kao ambiciozan novinski feljton, onakav kakvi su se za njihova djetinjstva i mladosti radili u dvotjedniku Start ili – manje često – u tjedniku Danas. Potom je feljton narastao do jeftinog knjiškog izdanja, koje bi se prodavalo na kioscima. I onda se, već i mimo volje svojih autora, nastavio razvijati do knjige koja će izaći u formatu ozbiljnoga knjižarskog projekta. Tekst će se i dalje razvijati i rasti, sve dok ga dvojica autora budu pratili, a zatim i nakon toga, kada njih više ne bude briga, jer je knjiga daleko od toga da bude dovršena. Ona je, naime, ovakva kakvom su je oni zamislili, skoro i nedovršiva. Premda nema, mimo Marinkovićeva “Kiklopa”, djela koje bi dekonstruiralo taj trotjedni trenutak u vremenu, on se opsesivno pojavljuje u sjećanjima, zapisima, dokumentima suvremenika. A kako su Rašeta i Gavranović svoju knjigu zamislili kao stilizirani pačvork svih tuđih života, tako njihovom radu ne može biti kraja.

Njih dvojica su, vjerojatno, iznenađeni, ili su bili iznenađeni kada su listali prvo izdanje svoje knjige, kako je to dobar i živ tekst, te kako se priča sama od sebe pripovijeda. To je, zapravo, bit zgušnjavanja vremena u ta tri proljetna tjedna 1941. To je, na kraju krajeva, bit svakog koncentriranja događaja u jednu jedinu manifestnu sliku. To koncentriranje zbiva se u (nekim) čovjekovim snovima, i u prelomnim povijesnim događajima, prije nego što civilizacija poteče u suprotnom smjeru. Kada autor u takvim okolnostima, nadvijen nad događaje i pod blagotvornom zaštitom vremena budućeg, protagonistima pruži priliku da se oglašavaju vlastitim glasovima i iz vlastitih, disparatnih i međusobno udaljenih perspektiva, nastaje ovakva knjiga.

Ograničenje ovog čitatelja pred Rašetinom i Gavranovićevom knjigom u tome je što je on čitao sve (ili skoro sve) izvorne tekstove ugrađene i uzidane u nju. Ono s čim se takav čitatelj susreće, i što ga obuzima i opija, novostvoreni je kontekst. Činjenica da se vrlo blizu jedni drugima nađu prethodno razdvojeni ili udaljeni ljudi.

Sve je započelo beogradskim pučem. Skupina visokih oficira, predvođenih zrakoplovnim generalom Dušanom Simovićem, dva dana nakon što je vlada Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka pristupila Trojnom paktu, provela je državni udar, kojim je srušen knez namjesnik Pavle Karađorđević, a mladi kralj Petar II proglašen je punoljetnim i uzdignut na prijestol.

Smisao ovako izvedenog puča ostao je trajno neobjašnjiv: pučistima bilo je jasno da će Hitler nakon onog što su učinili napasti Jugoslaviju i da je taj rat unaprijed izgubljen, a kako je Mačeku i Hrvatima odmah ponuđeno da ostanu u novoj vladi, i

još su bili mamljeni novim beneficijama, otpada teza da su državni udar proveli velikosrbi, iritirani banovinskom federalizacijom i ustupcima Hrvatima. Ostaje vjerovanje da su iza državnog udara stajale britanske službe, te da su Simović i drugovi radili na vlastitu štetu. Sam čin nije imao svrhe i smisla, premda je, sve do danas, ostao živjeti mit o junačkom otporu i o ponosu koji je iza tog otpora stajao. Mit o beogradskim demonstracijama, nakon kojih je uslijedio državni udar, jedan je od konstitutivnih mitova socijalističkoga jugoslavenskog razdoblja. Narod se, predvođen Komunističkom partijom Jugoslavije, prema tom vjerovanju, upečatljivom gestom građanskog otpora suprotstavio Hitleru. Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob; odjekuju parole s demonstracija kroz naša školska djetinjstva i odrastanja. Pritom, Partija u stvarnosti s demonstracijama nije imala ništa, a u tom našem socijalističkom pedagoškom poučku Simović i pučisti, za razliku od demonstranata, uopće nisu bili pozitivci.

Ta beogradska zbivanja Rašeta i Gavranović daju tek u naznakama. Zanimljivije im je, recimo, to da su tih dana Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković u Zagrebu, i da upravo u vrijeme kada banovinska, dakle Mačekova vlast, da se smili fašistima (ili u tom trenutku tko zna kome) histerično uhićuje komuniste i lijeve intelektualce, održavaju sastanke i dogovore, o kojima ćemo, sve do danas, jedva što saznavati. Tu čine grešku koju bi urednik knjige trebao ispraviti u narednom izdanju: kažu da su tih dana i tjedana Tito i Ranković boravili u Bosiljevoj ulici broj 32. Ulica tog imena u Zagrebu ne postoji, nego je adresa Bosiljevska broj 32, sjever Trešnjevke, ulica usporedna s poznatijom Ozaljskom. Sama po sebi ova greška ne bi bila tako važna da nije one svakodnevno-životne, osobne i osobno proživljene strane ovakvih knjiga. Treba Bosiljevskom danas proći, premda tih kuća više nema, i živo osjetiti sebe u tom vremenu, a sa sobom i sve mrtve svoje koji su to vrijeme doživjeli. Bosiljevska je u knjizi presudno važna, kao što su važni i svi drugi toponimi, markacije, narativni registri, koje povezujemo s vlastitim životima.

Ono što košmar čini košmarom, a manifestnu sliku zgusnutog vremena, u koju su sabrana mnoga vremena i mnogi životi, izuzetkom u vremenu i u povijesti, jest nemogućnost da se propast zaustavi i događaji preokrenu. U pripovijesti iz Rašetine i Gavranovićeve knjige postoji samo jedan tragični junak, koji preokretu teži. U knjizi, kao i u stvarnosti, to je Vladko Maček. Njegov razgovor s knezom Pavlom, u kraljevskom vlaku, nakon državnog udara, koji je opsjedao Zvonimira Berkovića, pa ga je uobličio u jedan od uzbudljivijih dijaloga suvremene hrvatske književnosti, predstavljao je Mačekov pokušaj preokreta. Sjedeći nasamo s namjesnikom Pavlom, Maček je Pavlu predlagao nečuven manevar kojim bi se izbjegao rat, a koji se sastojao u sljedećem: uhititi generala Petra J. Nedeljkovića, komandanta Četvrte armije, a na njegov položaj imenovati generala Augusta Marića, pa s te pozicije stupiti u pregovore s beogradskim pučistima. Na taj način bi, prema Mačekovoj zamisli, možda bila izbjegnuta katastrofa, jer bi se Hitlera uvjerilo u to da su knez namjesnik Pavle i pola Jugoslavije lojalni potpisanom paktu, a Simoviću i njegovima ne bi bilo teško shvatiti da im je u interesu da prihvate ovakvo stanje. Ono što je Maček tad u tom vlaku pokušao bila je sitna prevara, efektna i smjela, koja je u sebi sjedinjavala dvije naizgled suprotstavljene pobude čovjekove, dva karaktera, dvije persone: veliku hrabrost i spremnost da se žrtvuje za opću stvar, i sitni kukavičluk i proračunatost vječno slabijega. Knez Pavle bio je vrlo obrazovan, pametan i darovit čovjek, načitan i zainteresiran za umjetnost. Bio je zacijelo jedan od humanistički najobrazovanijih i najnačitanijih vladara na ovim prostorima, od kraja devetnaestog stoljeća, pa sve do danas, te je otprve razumio i što mu Maček govori, ali i što će se dogoditi ako njih dvojica ne poduzmu nešto nemoguće, i ako pritom ne prerastu i svoje sudbine i svoja karakterna ograničenja. Knez Pavle, kao jedan od humanistički najobrazovanijih i najnačitanijih ovdašnjih vladara od Franje Josipa pa do Plenkovića i Vučića, imao je pred očima to more krvi i tu nacionalnu katastrofu srpsku i hrvatsku, kao i svih drugih koji pokraj ova dva najbrojnija južnoslavenska plemena žive, a sigurno je shvaćao i koliko je zapravo u svom očaju genijalna ta Mačekova zamisao da se prevari Hitler i da se kupuje vrijeme. Međutim, on je, za razliku od Mačeka, vodio računa o sebi i o svojima. Po prilici je odgovorio da on za sve to nema živaca ni vremena, da se plaši za svoju obitelj, da je umoran i rezigniran, i da će dopustiti generalu Nedeljkoviću da ga sprovede u Beograd, gdje će potpisati sve ono što pučisti od njega budu tražili, a onda će, skupa s obitelji, otići. Princ namjesnik u osnovi je postupio onako kako bi na njegovome mjestu postupila golema većina ljudi. Statistički zanemariv je broj onih koji bi pokušali učiniti ono što je Maček pokušao. O vlastitoj guzici vodi se računa, i o guzičicama svojih bližnjih.

Najdalje dokle svi ti naši Plenkovići mogu otići jest da popiju tu jednu čašu gospićke vode, uvjeravajući narod da je voda neškodljiva, ali već da svome nakotu daju da te vode pije, to, pak, ne! U tom smislu između obrazovanog i talentiranog Pavla i neobrazovanog i divljeg Andreja, razlika je nikakva.

Ali samo nekoliko dana kasnije, u okviru ta tri Rašetina i Gavranovićeva tjedna, Vladko Maček naći će se pred novim iskušenjem. Bit će mu ponuđeno da bude hrvatski kvisling. On to, međutim, odbija, bez obzira na to što ne može biti siguran u to hoće li ga odbijanje koštati života. Je li zamisliva takva situacija u kojoj će čovjek za dobro zajednice postati veleizdajnik i zločinac, kakav na kraju nužno završi na vješalima? Naime, da je Maček pristao biti poglavnik umjesto poglavnika, Nezavisna Država Hrvatska jednako bi bila zločinačka tvorevina, u kojoj bi, ovako ili onako, bio proveden Holokaust, ali ne bi, recimo, bilo genocida nad Srbima. Takva bi kvislinška i hitlerovska Hrvatska zacijelo bila otpornija i žilavija od one Pavelićeve, a Titu i Partiji bilo bi mnogo teže pokrenuti ustanak, jer Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne bi imali razlog da ustaju. Možda bi, da je prihvatio biti poglavnik umjesto poglavnika, Maček opasno doveo u pitanje jugoslavensku, pa tako i hrvatsku antifašističku borbu… Trebalo bi tu stvar, možda, provjeriti na jedini način koji nam stoji na raspolaganju: kroz pseudodokumentarističku fikciju i kroz paralelne fikcionalne povijesti. Ali ostavimo to po strani, jer je još zanimljivije ono drugo. Zašto je Vladko Maček zapravo odbio njemačku ponudu? Zato što kalkuliranje i varakanje sa sudbinom uvijek ima granice? Zato što nije mogao sebe zamisliti kao hitlerovca i filonacista? Zato što mu je, kao i svakome pametnom, u proljeće 1941. bilo bjelodano jasno da će sve završiti na najgori mogući način, u Auschwitzu, Treblinki, Sobiboru?

Ali to je samo jedan od slojeva priče, Maček je samo jedan (premda, možda, ovom čitatelju najvažniji) od junaka ove Rašetine i Gavranovićeve knjige. U njoj su, u toj knjizi, izvanredno dobro povezani i predočeni visoki i niski registri jedne tragedije. Ništa tu nije izmišljeno, ništa domaštano. Tek povremeno nasluti se luckasti smisao za humor (Rašetin?) i stanovita strepnja autora pred nužnim zamišljanjem vlastitog sudjelovanja u povijesnoj nevolji koju opisuju. Sve drugo, međutim, gola je doživljena istina.

Nevjerojatno privlačna, jezovita knjiga, za mnoga čitanja, za razgovore i za nadčitavanja.