Bakker je od tišine napravio svjetski hit

Kada je prije petnaestak godina gostovao u Hrvatskoj, poljski pisac Andrzej Stasiuk izrekao je par iznimno zanimljivih teza. Zanimljiva je, primjerice, njegova usporedba srednjoeuropske i zapadne književnosti: po njemu, srednjoeuropska književnost okrenuta je više prema svijetu i samoj stvarnosti, dok je zapadna više orijentirana na samu sebe, te joj “prijeti opasnost da uskoro samu sebe proguta”. Drugu njegovu tezu vrijedi navesti u cijelosti: “Dugi niz godina u komunizmu smo živjeli u velikom iščekivanju i žudnji za Zapadom, koji nam je bio nedostupan i u koji nismo mogli putovati. Za tog čekanja duboko smo zaronili u kulturu Zapada. Nismo bili tamo, ali smo funkcionirali u imaginarnom Zapadnom svijetu. I kada nam je konačno postao dostupan, interes je opao. Danas mi je na Zapadu dosadno jer imam dojam da je sve što tamo mogu vidjeti davno opisano i da je Zapad strašno iscrpljena tema. Recimo, prekrasna harmonija civilizacije, kulture i prirode u Toskani mi je nakon tjedan dana stvarala mučninu.” U tom smislu, Stasiuk navodi kako na Zapad odlazi kao pisac, da bi od pisanja ponešto i zaradio, ali da mu je mnogo veći intelektualni izazov, primjerice, putovanje u Albaniju. Ono što daje vjerodostojnost i težinu Stasiukovim riječima jest činjenica da se radi o piscu čija se djela prevode na Zapadu, a koji je, izgleda, pomalo imun na književnu slavu.

Pukotine u Stasiukovim tezama, s kojima sam se u velikoj mjeri slagao, prvi je, barem iz moje perspektive, otvorio roman “Gore je tiho” nizozemskog pisca Gerbranda Bakkera, koji sam pročitao nekoliko godina nakon Stasiukova intervju. Riječ je o velikom romanu koji praktički ne govori ni o čemu. Bakker je, barem sam ja stekao taj dojam, svojom nepretencioznošću i minimalizmom zapravo vratio poljuljanu vjeru u moć književnosti kao estetske kategorije. (U međuvremenu, mitski se Zapad u potpunosti i, rekao bih, nepovratno izmijenio. Umjesto Stasiukove “prekrasne harmonije civilizacije, kulture i prirode“, gledamo snimke iz Ukrajine, Gaze, Irana… Kunderovska nepodnošljiva lakoća s kojom Zapad danas relativizira smrt više od stotinu iranskih djevojčica, dok se Gaza i tragedija palestinskog naroda pretvorila u poligon jeftinog i plitkog aktivizma, da navedem dva najsvježija primjera, pomalo, svojom bešćutnošću, lede krv u žilama. Europska književnost, kao rezultat toga, ne bi više trebala biti “dosadna”, čime Stasiukove teze pomalo padaju u vodu.) Gdje leže korijeni Bakkerova minimalizma? Bakker, koji je po struci licencirani vrtlar, tvrdi kako su pisanje i vrtlarstvo kompatibilni. Ova zavodljiva teza može se primijeniti i na njegovo stvaralaštvo, koje se, čini mi se, svodi na pomno uklanjanje viškova, “korova”. “Te dvije stvari dobro funkcioniraju zajedno. U jesen, kada grabljam mrtvo lišće, mogu to raditi satima – jednom sam čak i poremetio hrpu koju sam napravio kako bih mogao nastaviti grabljati. Zvuk je tako divan: omogućuje vam da razmišljate podsvjesno, u podsvijesti”, izjavio je jednom. Ovu tezu potvrđuje još jedan detalj iz Bakkerove biografije. Prije nego što je objavio roman “Gore je tiho”, Bakker se bavio raznim prekarnim poslovima. Među ostalim je radio i titlove za američku sapunicu “Smjeli i lijepi”, koja je prikazivana na nizozemskoj televiziji. To svoje iskustvo opisao je na sljedeći način: “Oni brbljaju i brbljaju, ali imate samo sedam sekundi za titl na ekranu. To me je ‘Smjela i lijepa’ naučila. Naučio sam izostavljati stvari.” Ovakav pristup neodoljivo podsjeća na praksu američkih minimalista, poput Raymonda Carvera, koji na zidu ispred pisaćeg stola imao zalijepljen komadić papira na kojem je pisalo: “Bez trikova.” “Piscima ne trebaju trikovi i štosovi, pa čak ni elementarna potreba da budu najpametniji na svijetu. Kad osjeti da bi mogao ispasti glup, pisac bi povremeno trebao biti sposoban stati i zagledati se u nešto – zalazak sunca, staru cipelu – s osjećajem apsolutnog divljenja”, zapisao je Carver u svojoj autopoetičkoj knjizi “Krijesovi”.

Gerbrand Bakker, nizozemski pisac rođen 1962. godine, postao je svjetski prepoznatljiv nakon što je za svoj debitantski roman “Gore je tiho” 2010. godine dobio Međunarodnu književnu nagradu Impac Dublin, najprofitabilniju međunarodnu pojedinačnu književnu nagradu na svijetu, s nagradom od 100.000 eura. Nagrada je jedinstvena i po tome što javne knjižnice diljem svijeta nominiraju naslove za koje smatraju da bi trebali pobijediti. Također, važno je spomenuti hrabrost žirija, koji iz godine u godinu otkriva nova, velika imena svjetske književnosti. “Gore je tiho”, primjerice, bio je treći uzastopni debitantski roman koji je osvojio tu nagradu, nakon romana “Čovjeka koji je pao” američkog autora Michaela Thomasa i “De Nirove igre” libanonskog pisca Rawija Hagea. Bakkerov roman, koji je na engleski preveden pod naslovom “Blizanci”, predložile su knjižnice u Amsterdamu, Haagu, Utrechtu i Eindhovenu. Žiri je u svom obrazloženju Bakkerov minimalizam opisao kao “tiho majstorstvo”: “Tihim majstorstvom priča privlači čitatelja. Pisanje je prekrasno: suzdržano i jasno, te prožeto detaljima seoskih ritmova u hladnom, vlažnom nizozemskom krajoliku.” U hrvatskom prijevodu dostupna su tri Bakkerova romana: “Gore je tiho”, “Obilazak” i, najnoviji, “Frizerov sin” koji je objavljen prošle godine. Sva tri romana objavila je Fraktura, prva dva u prijevodu Maje Weikert, dok je “Frizerova sina” prevela Romana Perečinec.

Ideju za roman “Gore je tiho”, Bakker je dobio 2002. godine, tijekom odmora na Korzici. Razmišljao je o sinu koji bi mogao “učiniti nešto strašno svom ocu”. Od prvotne ideje do završne verzije romana prošle su četiri godine. Bakker je, po vlastitom priznanju, bio frustriran jer se dugo vremena nije pomaknuo dalje od osnovne ideje romana. “Mjesecima mi je to ostalo u mislima i bio sam toliko frustriran – ništa se nije događalo s tom idejom. Onda sam jednostavno sjeo i počeo pisati. Nisam znao kamo idem, jednostavno sam počeo – za mene je to dobar način pisanja”, izjavio je. “Gore je tiho” obrađuje teme poput usamljenosti i izolacije u suvremenom svijetu. Važan segment romana jest i tematiziranje duboko ukorijenjenog osjećaja dužnosti. Glavni je junak romana Helmer Van Wonderen, koji je ujedno i pripovjedač, koji je bio prisiljen, tridesetak godina ranije, vratiti se s fakulteta, gdje je studirao književnost, na obiteljsku farmu u pustom nizozemskom selu, u kojem vrijeme kao da je stalo, nakon što mu je brat blizanac Henk smrtno stradao u prometnoj nesreći. “Henk i ja rođeni smo 1947., ja sam nekoliko minuta stariji. Prvo su mislili da nećemo doživjeti sljedeći dan (24. svibnja), ali majka nije prestala vjerovati u nas. ‘Žene su stvorene za blizance’, navodno je rekla kad nas je prvi put dojila. Ne vjerujem u to, zvuči više kao jedna od onih primjedbi koje isplivaju iz većeg sklopa događaja i izjava – u to je vrijeme, naravno, rečeno puno toga – i koje s vremenom preostanu, same, izvan konteksta, pri čemu je najvjerojatnije riječ o izvrtanju nečeg što je rekao otac, ili liječnik. Majka sama vjerojatno je malo toga rekla”, stoji na jednom mjestu u romanu. Helmer na zidu sobe ima uokvirenu kartu Danske, zemlje koja za njega predstavlja prostor bijega od sumorne i predvidive svakodnevice: “Otišao sam na pašnjak brojiti ovce. Kad ugledam ovcu, uvijek sam pomalo potišten. To su tako žalobne životinje. Često mislim na tri ovce koje sam prodao da bih kupio zemljovid Danske, prije svega zato što čak nisam ni pogledao koje tri ovce prodajem. (…) Mislim na Dansku dok s drugim dijelom u rukama silazim stubama.”

Helmer živi na farmi sa strogim i autoritarnim ocem, s obzirom na to da mu je majka umrla nekoliko godina nakon brata. Odnos između oca i sina hladan je i napet, jer je Helmer uvijek mislio da je njegov otac više volio njegova brata, koji je trebao preuzeti farmu. Helmer se nikada nije oženio i bio je vezan za farmu svih tih godina, muzući mliječne krave dva puta dnevno, svaki dan desetljećima. Njegov otac na samrti leži na katu obiteljske kuće: “gore” iz naslova romana odnosi se na sobu u kojoj umire Helmerov otac. Helmer susreće bivšu djevojku svog brata blizanca, koja ga moli da joj pomogne brinuti se za njezinog tinejdžerskog sina – također po imenu Henk – koji je, za razliku od Helmera, bezbrižan i bez osjećaja odgovornosti. Neočekivani dolazak treće osobe u kuću mijenja stvari i prisiljava Helmera da razmisli o svom odnosu s ocem i pokojnim bratom te ga tjera na razmišljanja o svojoj budućnosti nakon što mu otac umre. U završnici romana, nakon očeve smrti, Helmer, pokušavajući pobjeći od samoga sebe i dati smisao svom životu, odlazi u Dansku.

Glavno obilježje romana “Obilaznica”, koji je u Hrvatskoj objavljen 2016. godine, je, kao i kod romana “Gore je tiho”, minimalizam i ubitačno spor, ali savršeno tempiran ritam priče. Međutim, to nisu jedine dodirne točke između ova dva romana. I “Obilaznica” je zapravo priča o usamljenosti, smještena u pusti krajolik, u bezvremenski svijet ruralnog Walesa. Glavna junakinja i pripovjedačica romana žena je srednje dobi koja se predstavlja kao Emilie iako joj to nije pravo ime. Emilie je pobjegla iz Nizozemske, iz Amsterdama, gdje je izgubila posao sveučilišne profesorice zbog afere sa studentom, nakon što su po sveučilištu ostavljene anonimne poruke u kojima je nazivana “bezosjećajnom kučkom” koja je zavela studenta prve godine studija. Emilie je zapravo krenula u Irsku. Međutim, na putu za Irsku zaustavlja se u sjeverozapadnom Walesu, gdje unajmljuje vikendicu i tamo odsjeda. Prema Bakkerovu priznanju, “Obilaznica” je nastala iz “jako depresivnog” razdoblja u njegovu životu: “Pišem instinktivno. Nešto želi izaći. Tek sada vidim da je ova knjiga užasno mnogo o meni samom. Pišem iz podsvijesti. Ne vidim što radim.” Ime Emilie pripovjedačica je preuzela od pjesnikinje Emily Dickinson, čiji je portret i sabrane pjesme ponijela sa sobom iz Amsterdama. Društvo na usamljenom seoskom imanju pravi joj samo deset bijelih gusaka, koje jedna po jedna misteriozno nestaju, što kod Emilie dodatno raspiruje strah i neizvjesnost. (Američki prijevod romana i nazvan je po ovom motivu: “Deset bijelih gusaka”.)

Usprkos tome što se Europa od 2006., kada je objavljen roman “Gore je tiho”, do danas, do najnovijeg prevedenog romana Gerbranda Bakkera “Frizerov sin”, koji je izvorno objavljen 2023., promijenila do neprepoznatljivosti, književni svijet Gerbranda Bakkera ostaje isti. Njegovi likovi kao da žive u paralelnom svijetu, do kojih slabo ili gotovo nikako ne dopiru odjeci stvarnosti u kojoj žive. Glavni junak romana četrdesetogodišnji je frizer Simon koji je nastavio očev posao, koji opsesivno traži odgovor na pitanje koje ga muči cijeli život, vezano za nestanak njegova oca Cornelisa koji je prije Simonova rođenja potajno spakirao svoje stvari i napustio suprugu i nerođenog sina. Kada su 1977. u strašnoj avionskoj nesreći, kada su se u zračnoj luci na Tenerifima sudarila dva putnička zrakoplova, život izgubili gotovo svi putnici, na popisu stradalih našao se i Simonov otac. Više od četrdeset godina poslije Simon, koji radi kao frizer, baš poput oca kojeg nikada nije upoznao, spreman je suočiti se s traumom očeva nestanka. Njegova majka nikada mu nije pričala ni o njihovu braku ni o njemu, ali nikad se nije ponovno udala ni imala partnera, a Simon je cijeli život osjećao da nešto skrivaju od njega. Zašto je potajice otišao na put? Zašto je ostavio ženu i nerođeno dijete? Tijelo nikada nije identificirano. Je li zaista bio u tom avionu? Uz potragu za ocem, Simon živi dosadnim i jednoličnim životom, ispijajući velike količine espreso kave, mijenjajući usputne ljubavnike, među kojima je i Pisac, sredovječni i neuspješni autor, preko kojega Bakker progovara i o književnom svijetu. Piscu je najveći uspjeh u životu tribina na kojoj je sudjelovao zajedno sa suvremenim njemačkim piscem Danielom Kehlmannom, koji ga je, kako kaže, “razočarao”. Pisac ironično govori i o svom književnom gostovanju u Marseillu, navodeći kako je prešao gotovo tisuću kilometara da bi govorio pred jedanaest (ili dvanaest, nisam više siguran) ljudi. I ovaj roman, kao i prethodna dva, ima ubitačno spor i dobro tempiran ritam, koji se u “Frizerovu sinu” ipak donekle ubrzava u drugom dijelu romana.

Osim prepoznatljivog stila, svijet Bakkerovih romana dijeli više zajedničkih motiva, od kojih je najznačajniji pokušaj bijega sredovječnih aktera iz svojih dosadnih i jednoličnih života. Helmer iz “Gore je tiho” nakon očeve smrti napušta farmu i odlazi u Dansku, Emilie iz “Obilaska” bježi iz Amsterdama u “mitsku” Irsku, fatalno se usput nasukavši na pitoresknim obalama sjeverozapadnog Walesa, a Simonu je pak potraga za ocem i neka vrsta bijega iz stvarnosti i potrage za smislom vlastitog života. Vidljiv nedostatak emocija kod svih aktera još jedna je odlika Bakkerovih romana, kojom povremeno stvara gotovo jezovitu atmosferu, kao na primjer u romanu “Gore je tiho”, kada Helmer gotovo dokumentaristički, bez bilo kakvog uživljavanja, opisuje kako njegov sadistički otac ubija mačiće na farmi. Za svoju majku na jednom mjestu pomalo kamijevski piše: “Majka je bila nečuveno ružna žena. Za nekog tko je nije poznavao fotografija na atuli iznad kamina vjerojatno je smiješna: koščata seljačka žena ispupčenih očiju i s frizurom žene koja jednom u četiri mjeseca ide frizeru i svojski se trudi zauzeti otmjenu pozu. Ja se ne smijem fotografiji. Ona je moja majka. Ali pitao sam se zašto se otac – koji, ako ne spava, sigurno bulji u svoju dopadljivu pojavu na fotografijama iz davno prošlih dana – oženio njome. Ili ne, sad kad već neko vrijeme promatram njezinu fotografiju i mislim na čovjeka gore, pitam se zašto se ona udala za njega.” U romanu “Frizerov sin” Bakker opisuje odnos između Simona i Pisca, u kojem gotovo da nema nikakve emocionalne povezanosti, dok Simonovu homoseksualnost ni na jednom mjestu ne naglašava, kao što je to čest slučaj u romanima koji tematiziraju homoseksualnost. Sve junake zapravo povezuje ledena i gotovo jezovita otuđenost kojom Bakker na svoj način govori o Europi, koja, čini mi se, nimalo ne odudara od naše, vlastite percepcije Europe danas. Bakkerovi romani, ako je suditi po ovome, imaju i određeni alegorijski karakter i možemo ih čak promatrati i kao neku začudnu varijantu nizozemskog magijskog realizma.