Blago zaboravljenih hrvatskih utvrda!

Leksikografski zavod izdavač je doista impresivnog “Leksikona utvrda Hrvatske iz srednjeg i ranog novog vijeka”. Urednici ovoga kapitalnog djela su povjesničari i leksikografi Krešimir Regan i Vlatka Dugački. Od vremena prvog leksikonskog prikaza hrvatskih utvrda, koji je Matica hrvatska objavila 1920. godine, a koji potpisuje Gjuro Szabo, Hrvatska nije imala slično i obuhvatnije djelo. Szabina knjiga bila je prvo veliko djelo kojim se taj čovjek, rođen u obitelji krajiškoga kapetana, upisao zlatnim slovima u hrvatsku historiografiju. Tada je još bio profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a poslije će, kao ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt (od 1919. do 1926.) i potom ravnatelj Muzeja grada Zagreba (od 1928. do 1943.), biti autor mnogo poznatijih djela o povijesti Zagreba, Hrvatskog zagorja i zagrebačke katedrale.

Pa ipak, stoljeće kasnije pokazat će se da djelo tog iznimnog čovjeka, rođenog u Novskoj, a školovanog na studijima povijesti i germanistike u Beču, ne sadrži prikaz mnogih utvrda koje su kasnije otkrivene i koje mu, stjecajem objektivnih okolnosti, naprosto nisu mogle biti poznate. Mnoge od njih opisane su u stotinama knjiga i radova objavljivanih u tih 104 godine, ali nije bilo knjige ni djela koje bi sve te građevine tako precizno prikazalo kao knjiga Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”.

Golema većina članaka o utvrdama u Leksikonu ilustrirana je barem jednom fotografijom lokaliteta ili tlocrtom, premda, kako navode urednici, zbog slabe očuvanosti velikog broja utvrda to nije uvijek bilo moguće. Neke su utvrde posve nestale upravo u posljednjih stotinu godina, a o tome nerijetko svjedoče upravo fotografije iz zbirke Gjure Szaba koje se čuvaju u Fototeci kulturne baštine Ministarstva kulture. U jednom od izvještaja o svom konzervatorskom radu, što ih je Szabo prije Drugoga svjetskog rata pisao vladi u Beograd, stajalo je:

“Bezbroj objekata koji su morali pasti od vremena sačuvani su u ogromnom broju snimaka, planova i – fotografija.”

Tako i u ovom novom djelu dio tih starih snimaka, planova i fotografija još i danas svjedoči o mnogim odavno zaboravljenim utvrdama, premda su te utvrde posve propale, baš kao što je Gjuro Szabo, pišući pismo prijatelju 1932. godine, zaključio:

“Mi smo izgubili svi, i stari i mladi, osjećaj vremena. A ono teče, teče hitno kao nikada! Došle su nove prilike. A da Vas boli, kad vidite kako naši spomenici propadaju, to Vam vjerujem, a Vi ćete pojmiti kako je tek meni, koji sam sve svoje, i mladost i životno veselje i sav rad njima posvetio. I to uzalud. Ali neće biti uzalud…”

Treba istaknuti da “Leksikon utvrda”, osim svoje nesumnjivo visoke i vrlo široke historiografske vrijednosti, sadrži i monografsku dimenziju kakvu su bogatom opremom neka ranija djela tek djelomično zahvaćala. Valja pritom podsjetiti na djelo iz 1991. koje potpisuje Mladen Obad Šćitaroci, “Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja”. Taj je arhitekt sedam godina kasnije s Bojanom Bojanić Obad Šćitaroci objavio i djelo “Dvorci i perivoji u Slavoniji”.

Prije tri godine u izdanju nakladničke kuće Mozaik knjiga iz tiska je izašla knjiga “Najljepši hrvatski dvorci i utvrde”, stručno-popularna monografija o hrvatskim utvrdama i dvorcima autora izv. prof. dr. sc. Hrvoja Kekeza s Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, popraćena mnogobrojnim kvalitetnim fotografijama autora Darija Žagara i Romana Avdagića. Upravo Kekez potpisuje i “Leksikon utvrda Hrvatske” kao recenzent, zajedno s Ivanom Aldukom i Tatjanom Tkalčec. Hrvatska je, eto, cijelo stoljeće čekala da se priredi i objavi djelo obuhvatnije od onoga što ga je napisao vrijedni Gjuro Szabo – leksikografsku monografiju u kojoj se prvi put na jednome mjestu obrađuje korpus utvrda na području Republike Hrvatske, podignutih tijekom srednjeg i ranog novog vijeka, odnosno od propasti Zapadnoga Rimskog Carstva 476. do potpisivanja Žitvanskog mira 1606. godine.

Knjiga doista pregledno i sustavno hrvatskoj javnosti prezentira velik dio ove vrijedne kulturno-povijesne baštine. Svi se obrađeni kompleksi detaljno opisuju; posebno je istaknut i jasno objašnjen historiografski kontekst, ali ne propušta se pojasniti ni arhitektonska komponenta, geostrateške osobitosti odabranih pozicija te regionalne posebnosti pojedinih hrvatskih utvrda u odnosu na utvrde susjednih prostora. Leksikon sadrži i “Pojmovnik fortifikacijskog graditeljstva” i “Kazalo osobnih imena”, a ono što bi mnogi voljeli da bude sljedeći korak u obradi ove fantastične građe svakako može biti interaktivna digitalna mapa temeljena (barem djelomično) na sadržaju Leksikona, koja bi omogućila da se utvrde lako pretražuju i pregledavaju online, prema geografskoj poziciji.

Leksikoni, enciklopedije i slična izdanja ne nude prevelika uzbuđenja i zabavu. To su najčešće vrlo ozbiljni i sustavni kompendiji važnih podataka, tekstovi i fotografije iza kojih se skrivaju stoljeća stvarnih sudbina, ratova, patnji i stradanja, ali i velikih pothvata. Neku takvu priču sa sobom nosi svaka utvrda iz Leksikona. No, ako se već mora zaobići pokušaj mistifikacije i evociranje legendi koje su nicale uz kamene gromade naših razrušenih zamaka, posebno izdanje mogle bi dobiti i priče o ponovnim otkrićima utvrda za koje se znalo, ali su desetljećima bile zaboravljene pa ni njihove precizne lokacije više nisu bile poznate istraživačima, a ni lokalnom stanovništvu.

U tom je smislu vrlo uzbudljiva priča o otkriću ostataka utvrde Kozja draga, tvrdoga grada u istoimenom klancu na krajnjim jugozapadnim padinama Ličke Plješivice, sedam kilometara sjeveroistočno od Udbine. Fotografije te utvrde davne je 1932. snimio Većeslav Henneberg (Zagreb, 22. III. 1889. – Zagreb, 5. IV. 1937.), još jedan važan kulturni povjesničar silno posvećen građevno-arheološkim i kulturno-povijesnim istraživanjima srednjovjekovnih gradina, naročito u Lici i okolici Zagreba. Dio njegove fotografske građe digitaliziran je i javno dostupan, a osim za stručnjake – povjesničare i arheologe – predstavlja i zanimljiva svjedočanstva o njegovu terenskom radu. Jasno je da je u istraživanjima obilato koristio pomoć lokalnog stanovništva, a uz njih su za tih putešestvija uvijek bili i – psi.

No ubrzo nakon Hennebergova fotografskog dokumentiranja ta je utvrda, o čijoj povijesti, graditeljima i prvim vlasnicima znamo vrlo malo, ponovno pala u zaborav. Otkrio ju je i snimio dronom iz zraka fotograf Dalibor Lovrić, o čemu je na portalu blaga.hr još jedan pasionirani istraživač utvrda i fotograf, Darko Antolković, zapisao citirajući Lovrića:

Probijanje do lokaliteta nalikovalo je pravoj Indiana Jones avanturi. Strmi obronci, šikara i stijene testirali su izdržljivost istraživača. Budući da do sada nitko nije pronašao i fotografirao ovu utvrdu, po navodima povjesničara ova je potraga meni posebno draga, jer sam je uspio detektirati na nepristupačnom terenu, napisao je Dalibor Lovrić

Veliku zaslugu u ovom otkriću ima i gospodin Ante Vukšić iz Udbine, čije je izvrsno poznavanje terena bilo ključna podrška tijekom potrage, koja je uspješno okončana 4. veljače 2024. godine.

I Lovrićeva fotografija te utvrde sada je u Leksikonu, ali isti portal donosi i priče o lokalitetima koji su kasnije otkriveni. Nedvojbeno je da mogućnosti novih tehnologija, naročito lakšeg snimanja dronovima iz zraka, omogućuju istraživačima da danas lakše pronalaze utvrde kojima je s vremenom izgubljen svaki trag. A za neke se nije ni znalo. O jednoj takvoj nedavno je na portalu blaga.hr Antolković objavio još jedan tekst. Na lokalitetu Krst u Korenici, piše Antolković početkom 2025., pronađeni su ostaci dosad nepoznate utvrde o kojoj nema zapisa u stručnoj literaturi niti u narodnoj predaji. Informaciju je iznijela arheologinja Lidija Bakarić, koja je 2014. godine, zajedno sa Sanjinom Mihelićem, vodila istraživanje područja Gradine Koreničke. U istraživanju su sudjelovale i arheologinje Nera Šegvić i Iva Kostešić, uz pomoć učenika Srednje škole Plitvička jezera. Ta je utvrda uočena prilikom pregleda prijašnjih avio-fotogrametrijskih snimaka Koreničkog polja. Na snimkama je uočen pravilni četverokut s peterokutnim bastionima na sva četiri ugla. Lokalitet Krst nalazi se usred Koreničkog polja, između Šeganovca i Gradine Koreničke, na niskom kamenitom brežuljku uz potok Maticu.

Na terenu utvrda nije vidljiva, a na snimkama se raspoznaje jarak koji je okruživao drvenu utvrdu. Na mjestu te lokacije uočeno je da je jarak danas jedva vidljiv, sačuvan u visini od 0,5 do 1,5 metara, a izraženiji je na zapadnoj strani, gdje se nalazi i nasip koji je mogao služiti kao ulaz. Sjeverni dio lokaliteta djelomično je uništen recentnim iskopom. Utvrda je dimenzija 50 × 50 metara, a na položaju utvrde pronađeno je nekoliko ulomaka pretpovijesne keramike i jedan ulomak cigle. Brijeg Krst već je ranije bio evidentiran kao zaštićeno kulturno dobro s pretpovijesnim i rimskim nalazima. Entuzijasti izvan stručnih institucija imali su važnu ulogu u stvaranju kapitalnog djela Hrvatskoga leksikografskog zavoda. Nije stoga slučajno da se HLZ zahvaljuje svim ljubiteljima hrvatske fortifikacijske baštine s kojima su razmjenjivali fotografije i najnovije terenske informacije o stanju pojedinih lokaliteta. Tako napominju da su Neven Milčić i Nenad Milčić pronalazili nove lokalitete u zapadnoj Slavoniji te ih s velikim strpljenjem dokumentirali i fotografirali; Dalibor Lovrić fotografirao je iz zraka niz utvrda, od kojih su neke prvi put nakon stotinjak godina ponovno istražene i fotografski studiozno dokumentirane; a Darko Antolković, vrijedni autor na portalu blaga.hr i gorljivi ljubitelj starih gradova, potaknuo nas je – pišu leksikografi – da što prije izradimo Leksikon kako bi šire čitateljstvo moglo u njemu uživati.

Snažan interes za istraživanje zaboravljenih utvrda, zamaka i dvoraca javio se već u drugoj polovici 19. stoljeća. Tada povijest prestaje biti samo predmet učenih rasprava u kabinetima, a postaje i područje uzbudljivog terenskog istraživanja. Diljem Europe, a naročito Britanskog Carstva, pojavljuju se pojedinci – povjesničari, antikvari, lokalni učitelji, časnici u mirovini, pa čak i pustolovi – koji kreću u potragu za ruševinama skrivenima u šumama, planinama i zaboravljenim krajevima. Izdanje Leksikografskog zavoda tako je pravi hrvatski spomenik svima koji još od viktorijanskog doba razvijaju gotovo romantičnu fascinaciju srednjim vijekom, ruševinama starih gradova, dvoraca i obrambenih kula. Od tada to više nisu samo povijesni ostaci, već simboli jednog izgubljenog svijeta viteštva, feudalnih odnosa i davne državne moći. Nekoć su putopisi, ilustrirane knjige i članci u novinama, pa i u Hrvatskoj, redovito donosili izvještaje o otkrićima starih fortifikacija, a svaki novopronađeni zid ili obrambeni toranj budio je zanimanje šire javnosti. Gravure ruševina, romantični prizori napuštenih dvoraca i izvještaji s tih istraživanja bili su silno privlačni čitateljima koji su rado pratili takve priče, nalazeći u njima spoj povijesti, pustolovine i romantike. Ruševine su poticale maštu: svaka je kula mogla biti poprište bitke, svaka podzemna prostorija mogla je skrivati priču o opsadi, izdaji, skrivenom blagu, zabranjenoj ljubavi ili zatočeništvu. Taj val zanimanja bio je dio šire kulturne struje romantizma koja je u 19. stoljeću nastojala ponovno otkriti i vrednovati srednjovjekovnu prošlost. U mnogim zemljama to je dovelo i do prvih sustavnih pokušaja zaštite spomenika te do obnove pojedinih dvoraca i gradina.

Iako su metode tih ranih istraživača često bile daleko od današnjih arheoloških standarda, njihova znatiželja i entuzijazam otvorili su put kasnijim znanstvenim istraživanjima. Zahvaljujući njima mnoge su utvrde, zamci i dvorci ponovno ušli u povijesne karte i kolektivno pamćenje, ali na našem tlu još ima prostora za one čija strast može pomoći i rađanju jednoga ozbiljnog, znanstvenog leksikografskog djela.