Breme bijelca s afričkom dušom

Mia Couto, koji spada u red najvećih pisaca današnjice, po zanimanju biolog, rođen je 1955. godine u Mozambiku, u obitelji “ateističkog pjesnika i komuniste”, kako je Couto u jednom intervjuu opisao svoga oca koji se protivio režimu fašističkog diktatora Antonija Salazara, zbog čega je početkom 1950-ih pobjegao u egzil sa suprugom u portugalsku “prekomorsku provinciju”, gdje je Couto rođen. “Moj je otac znao da dolazi neovisnost i borio se za nju. Moji su roditelji mene i moju braću obrazovali da budemo dio nove zemlje”, zapisao je Couto. Kada su kolonijalne vlasti izbacile njegova oca novinara iz redakcije, nastupilo je vrlo teško razdoblje za obitelj. Coutova majka obratila se biskupu koji joj je odbio pomoći jer njezin suprug ne dolazi u crkvu.

Odrastao je u kući kolonijalnog stila: “S druge strane ceste bila je Afrika. U svakodnevnom životu postojala je granica. Ali u našoj kući bili smo poticani da je prijeđemo. Igrao sam se s crnom djecom, slušao njihove priče i govorio njihove jezike. Imao sam sreće.” Preselio se u kolonijalnu prijestolnicu sa 16 godina kako bi studirao medicinu. Henning Mankell, švedski književnik i kazališni redatelj, poznat po svojim krimi romanima u kojima je glavni junak policijski komesar Kurt Wallander te po političkom angažmanu, posebno u Africi, opisao je Couta kao “bijelca s afričkom dušom”. O tom dualizmu, koji je glavno obilježje njegove biografije, progovorio je i sam Couto: “Ja sam bijelac i Afrikanac; sin Europljana i Mozambikanaca; znanstvenik koji živi u vrlo religioznom svijetu; pisac u usmenom društvu. To su naizgled kontradiktorni svjetovi koje volim ujediniti jer su dio mene.”

Svoj prvi roman, “Mjesečarska zemlja”, koji je književna kritika proglasila jednim od najboljih afričkih romana dvadesetog stoljeća, objavio je relativno kasno, 1992. godine, kada je imao 37 godina, odmah kada je završio krvavi građanski rat u Mozambiku koji je trajao šesnaest godina, od 1977. do 1992. godine. Couto se, poput svog starijeg brata, pridružio gerilskoj Mozambičkoj oslobodilačkoj fronti (Frelimo) kao novinar. Prijetnja gerilcima “nisu bile samo vlasti, već i bijeli susjedi. Za njih smo bili rasni izdajnici.” Nakon portugalske Revolucije karanfila, bijeli susjedi pokušali su provaliti u kuću Coutovih roditelja, tražeći Coutova brata koji je bio na spisku za odstrel. Svoj relativno zakašnjeli ulazak na književnu scenu pojasnio je u intervjuu koji je dao britanskom Guardianu: “Dok je bjesnio građanski rat, gradovi su bili odsječeni. Osjećao sam da ne mogu pisati o tome dok ne završi. Imao sam dvoje djece i ništa za kupiti; svaki dan je bio izazov preživjeti.” Njegova kolegu novinara i njegovu obitelj ubili su i zapalili pripadnici Mozambičkog nacionalnog otpora, koji su sponzorirale Rodezija i Južna Afrika. “Bio je to teroristički rat”, kaže Couto. Od sedam novinara na fotografiji koju je sačuvao, svi su osim dvojice ubijeni: “Shvatio sam, Isuse, da sam preživjeli. Osjećam se sretnim i krivim – zaštićenim. Možda romantiziram, ali kao da ti govore: ti ćeš biti taj koji će ispričati priču. Pišući ‘Mjesečarsku zemlju’, imao sam nesanicu; svake noći glasovi tih ljudi dolazili su mi u misli poput noćne more.”

Coutova najvažnija djela govore o ratu. Romani “Mjesečarska zemlja” i “Pod stablom frangipanija” bave se građanskim ratom, dok je njegovo najvažnije djelo trilogija “Carev pijesak”, koja se sastoji od romana “Žene od pepela”, “Mač i koplje” i romana “O Bebedor de Horizontes”, koji još uvijek nije preveden na hrvatski. “Carev pijesak” govori o posljednjim danima Gaze, drugog najvećeg carstva Afrike kojim je vladao jedan Afrikanac. Riječ je o Ngungunyaneu, odnosno Gungunhanu, kako su ga prozvali Portugalci. Ngungunyane je bio posljednji car koji je upravljao južnom polovicom Mozambika, kojega su 1895. godine porazile portugalske snage kojima je zapovijedao Mouzinho de Albuquerque, nakon čega je car Ngungunyane deportiran na Azore, gdje je i umro 1906. godine. “Njegovi ostaci prebačeni su u Mozambik 1985. No postoje verzije koje sugeriraju da se u urni nije vratio pepeo carevih kostiju, nego grumeni pijeska. Od velikog portugalskog protivnika ostao je pijesak skupljen na portugalskom tlu”, stoji u uvodu romana. U jednom intervjuu, koji je dao 2015. godine, nakon objavljivanja “Žena od pepela”, Couto je izjavio: “Shvatio sam da moram istraživati ​​iz dvije perspektive: portugalske i mozambičke – kroz svjedočanstva i usmenu povijest. Uzbudljivo je vidjeti da su se s obje strane konstruirale neistine i pristrane verzije priče. (…) A tu je i mozambička strana, koja služi kao kontrapunkt. Nakon neovisnosti bili su potrebni heroji antikolonijalnog otpora. I ovdje je stvorena golema fikcija – više ideološka nego povijesna… (…) Ovdje imamo posla s dvostrukom konstrukcijom. Dakle, početna točka je već fikcija.”

“Na tom mjestu rat je ubio cestu. Po putevima su se vukle samo hijene, njuškajući po pepelu i prašini. Krajolik se pomiješao s dotad neviđenom tugom, u bojama koje su se lijepile za usta”, briljantne su prve rečenice romana “Mjesečarska zemlja”. Radnja se odvija krajem građanskog rata, kada je nasilje bilo na vrhuncu. Tuahir, stariji muškarac, i Muidinga, dječak koji se oporavlja od bolesti, susreću se u izbjegličkom kampu. Zajedno putuju napuštenom cestom i nailaze na mnoge znakove rata, uključujući izgorjeli autobus i brojne leševe uz cestu. Pored jednog od tijela pronalaze bilježnice koje je napisala osoba po imenu Kindzu. Muidinga i Tuahir odnose bilježnice sa sobom u spaljene ostatke autobusa koji koriste kao sklonište. Pripovijedanje izmjenjuje razgovore između Tuahira i Muidinge sa zapisima iz bilježnica koje starac čita naglas. Couto, preko Kindzuovih zapisa, govori o stvaranju neovisnog Mozambika i borbi za održavanje stabilnosti neposredno prije građanskog rata. Couto u romanu otkriva fascinantan svijet mitova, vjerovanja i tradicija Afrike. Ono što je tek nadnaravno i izmaštano u duhovno-kulturološkoj paradigmi zapadnjaka, u dugoj tradiciji sjećanja i grozomornoj suvremenosti afričkoga čovjeka posve je istinito i jednakovrijedno. Razdjelnicu, naime, između svijeta mrtvih i svijeta živih gotovo je nemoguće uočiti. Duhovi mrtvih na stranicama ovoga romana opomena su i kletva živima, živi im se utječu i strepe da ih ne rasrde. Svojim dvojnim identitetom, kao Afrikanac i kao dijete Europljana, Couto u “Mjesečarskoj zemlji” gradi jedinstven most između dva udaljena svijeta. Nakon ovog romana, Couta su na Zapadu opisivali kao pisca magijskog realizma. Couto je, međutim, odbacivao tu etiketu: “U Kolumbiji, Meksiku, Nigeriji, Mozambiku to je stvarnost, a ne magija, i jedini način da se ispričaju te priče. Kad vol ‘pukne bez ikakvog mukanja’, njegovo se meso pretvori u ‘crvene leptire’, to nije nadnaravno, već dječja percepcija nagazne mine.”

“Pod stablom frangipanija” započinje rečenicom: “Mrtav sam.” Pripovjedač je romana duh koji se vraća u stvarni svijet, koji se nastanjuje u tijelu mozambičkog policijskog inspektora koji istražuje ubojstvo lokalnog moćnika. Istraga se odvija u bivšoj kolonijalnoj portugalskoj utvrdi koja je služila kao skladište robova i bjelokosti dok je sada pretvorena u starački dom. Riječ je, po formi, o žanrovskom romanu, krimiću, u kojem istražitelj ne utvrđuje tko je počinio ubojstvo, već tko nije, jer svi osumnjičeni žarko tvrde da su ga upravo oni počinili, a koji je ujedno i alegorija o povijesnom nasljeđu Mozambika. Couto i u ovaj roman uvodi afričku mitologiju, s cijelim nizom neobičnih likova, poput Naozinhine, koja opisuje kako se svake noći pretvara u vodu kako ne bi pobjegla od prošlosti, te Navaia, starca-dječaka koji je zbog bačenog prokletstva ostario čim se rodio, dok mlada bolničarka Marta spava gola na zemlji kako bi iz njene utrobe mogla primiti tajne snage… Stablo frangipanija simbolizira usud Afrikanaca. Riječ je o tropskom stabalcu mirisnih bijelo-žutih i bijelo-ružičastih cvjetova. U trenutku kada izgleda veličanstveno, u punom cvatu, stablo počinje gubiti lišće. Na njegovim debeljuškastim granama uskoro ostaju samo cvjetovi, da bi na kraju i oni otpali. Biljka izgleda mrtvo iako zapravo hibernira do sljedećeg ciklusa cvjetanja. Gostujući u Zagrebu 2003., gdje je u Knjižnici Bogdana Ogrizovića predstavljao roman “Pod stablom frangipanija”, Couto je usporedio Hrvatsku i Mozambik kao male zemlje koje se u svjetskim medijima spominju samo kad se u njima događa nešto loše. No za razliku od Hrvatske, rekao je Couto, Mozambik, u kojem živi više od 30 različitih naroda, tek je nakon građanskog rata tražio svoj nacionalni identitet, što je izravna posljedica kolonijalnog nasljeđa.

Prvi roman trilogije “Carev pijesak”, “Žene od pepela”, započinje znakovitom rečenicom: “Cesta je mač. Njegova oštrica siječe tijelo zemlje. Ne zadugo, naša će nacija postati splet ožiljaka, karta sazdana od toliko udaraca da ćemo biti ponosniji na rane nego na netaknute dijelove tijela, one koje smo još uspjeli sačuvati.” Radnja romana započinje 1894. godine kada portugalski narednik Germano de Melo dolazi u mozambičko selo Nkokolani, koje se nalazi na ničijoj zemlji, na teritoriju ukliještenom između portugalskih kolonizatora i Ngungunyaneove Gaze. Melo je u Mozambik stigao po kazni jer je sudjelovao u republikanskoj pobuni u gradu Portu koja se dogodila 1891. godine. Riječ je o dobronamjernoj osobi, zgroženoj portugalskom kolonizacizatorskom politikom i odnosom prema Afrikancima, a koju je na najbolji način opisao jedan lik iz romana, bijeli trgovac koji u Nkokolaniju drži kantinu, a koji u jednom trenutku izvrši samoubojstvo: “Za Portugalce su svi Afrikanci, neprijatelji ili saveznici, jedna neodređena masa: crni danju, tamni noću.” Beznađe Afrike polako razara psihu narednika Mela. Zgrožen viđenim, Melo počinje gledati na svijet očima Afrikanaca, opisujući konradovskom gestom brutalne mehanizme “srca tame”, čiji je i sam dio. Melo kao prevoditeljicu angažira Imani, prelijepu crnu petnaestogodišnju djevojčicu u kojoj se polako bude majčinski instinkti. Imani pripada plemenu VaChopi, jednome od rijetkih koji su se usudili stati na portugalsku stranu. Podrška Portugalcima izaziva raskol u Imaninoj obitelji. Jedan od njezine braće bori se na strani Ngungunyanea, dok je drugi uz Portugalce. Radnju romana naizmjenice pripovijedaju Imani i narednik Melo. Imani, koja predstavlja glas Afrike, jezično je i stilski jedinstvena. U njezinu pripovijedanju miješaju se mitovi, predaje i stvarnost, dok su dijelovi koje pripovijeda Melo realistični i suhoparni, napisani u epistolarnoj formi, u obliku izvještaja koje Melo šalje portugalskom namjesniku Joseu d’ Almeidi, a koja Imani presreće i čita. U začudnom i brutalnom prikazu ratom razorenog Mozambika, Couto se u romanu “Žene od pepela” fokusira na razornu kritiku kolonijalizma i položaj žena u afričkom društvu. “Razlika je između rata i mira u ovome: u ratu siromasi prvi pogibaju, a u miru siromasi prvi umiru. Za nas žene postoji još jedna razlika: u ratu nas siluju i oni koje ne poznajemo”, kaže Imani na jednom mjestu. O sudbini mozambičkih žena pripovijeda preko sudbine svoje majke, koju njezin otac, kada se napije, neprestano tuče: “U našoj je obitelji alkohol imao davne korijene: pili smo da pobjegnemo s nekog mjesta. I postali smo pijanci jer nismo znali kako pobjeći od sebe.” Koliko je Couto dobar pisac na najbolji način, napisao sam svojevremeno pišući o romanu “Žene od pepela”, pokazuje odlomak iz romana u kojem Imani opisuje bojno polje nakon bitke Portugalaca i vojske cara Ngungunyanea, gdje je došla tražeći tijelo svog poginulog brata: “Okrutnost jednog rata ne mjeri se brojem grobova na grobljima. Mjeri se tijelima koja su ostala nepokopana. Tako sam razmišljala dok sam pazila kamo ću kročiti, među raskomadane ljude, šakale i lešinare. (…) Leševe kao da je posijao neki pijan bog, bili su nepravilno razbacani, a gdjegdje neočekivano nagomilani. Je li ih netko tamo donio? Ili su se, u potrebi za društvom, u posljednjem času dovukli na isto mjesto, bojeći se da će ih smrt iznenaditi u bespomoćnoj samoći?”

Dok je “Ženama od pepela” u prvom planu položaj žena u afričkom društvu, Couto se u drugom dijelu trilogije, u romanu “Mač i koplje”, fokusira na rat koji u njegovim romanima prvenstveno predstavlja mitsko čudovište koje razara sve pred sobom, na rat između “mača i koplja” s jedne i superiornog oružja europskih kolonizatora s druge strane. U jednoj sceni crna afrička proročica baca u vatra šaku baruta iz rupca: “Ovaj otrovni prah proširio se po cijelom svijetu. Ovaj prah dere grlo, guši prsa i, na kraju, uzrokuje sljepoću naroda. Ta sljepoća zove se rat”, kaže ona. Radnja započinje 1895. godine. U kanuu koji plovi rijekom Inharrime petoro je putnika: ranjeni portugalski narednik Germano de Melo, njegova talijanska prijateljica Bianca Vanzini i ono što je ostalo od obitelji Germanove prevoditeljice iz naroda VaChopi – Imani, njezin otac, glazbenik Katini Nsambe te njezin mentalno zaostali brat Mwanatu. Dok se s obje strane granice Carstva Gaze gomilaju vojske, a portugalski se kolonizatori spremaju zadati posljednji udarac vladaru Ngungunyaneu, jedino mjesto na kojemu Germano može potražiti pomoć neobična je bolnica koju u neposrednoj blizini Ngungunyaneova dvora vode misionar Rudolfo i crna proročica Bibliana. Najveći dio romana, kao i u prvom dijelu trilogije, čine poglavlja koja pripovijeda Imani i pisma između de Mela i njegovog nadređenog, poručnika Ayresa de Ornelasa, ambicioznog čovjeka konzervativnih shvaćanja, posebno u pogledu de Melovog odnosa s Imani.

Couto svako poglavlje romana iz “Careva pijeska”, kao i romana “Lavičina ispovijed”, započinje citatima, legendama, narodnim predajama ili nekim aspektom portugalske povijesti, koji nose u sebi i jaku filozofsku potku. “Imati neprijatelje znači postati njihov rob. Mir ne dolazi uslijed pobjede nad protivnikom. Pravi mir sastoji se u tome da nikad ne stvorimo neprijatelje”, jedan je od citata iz romana “Mač i koplje”. Rijeke su ključni dio njegove afričke mitologije. Dva poglavlja u romanu započinje afričkim legendama o rijeci. Vrijeme, koje iz ljudske perspektive podsjeća na ravnu crtu što iz daleke, bajkovite prošlosti stremi u beskonačnost, najveći je ljudski misterij. Ljudski um, koji je izgradio paralelni, binarni univerzum i rasvijetlio građu atoma, stvorivši oružja za masovno uništenje, vjerojatno nikad neće razriješiti misterij protoka vremena koji predstavlja temeljno iskustvo našeg postojanja. Najbliži tom idealu bio je Isaac Newton koji je protok vremena usporedio s rijekom, o čemu piše W. G. Sebald u romanu “Austerlitz”: “A svaka rijeka je, kao što znamo, nužno i ograničena s dvije strane. Ako je vrijeme rijeka, što su onda njegove obale? Što su njegove karakteristične osobine koje odgovaraju osobinama vode, koja je tečna, prilično teška i prozirna? Po čemu se razlikuju stvari zaronjene u vrijeme od onih koje vrijeme nikad nije dotaknulo?” Afrička legenda iz romana “Mač i koplje”, nastavljajući se na Newtona, ide i korak dalje: “Na početku Vremena nije bilo ni rijeka ni mora. Nekoliko jezera razasulo se po krajoliku, prolazna djeca kiše. Vidjevši usahlost biljaka i životinja, Bog je odlučio stvoriti prvu rijeku. No rijeka se stalno izlijevala izvan svojih obala. Prvi put, Bog se uplašio da će stvaranje prkositi Stvoritelju. I posumnjao je da je rijeka naučila sanjati. Oni koji sanjaju, kušaju okus vječnosti. A to je isključiva povlastica božanstava…”