Četiri noći do slomljenog srca

Malo je reći da objava ikojeg djela jednog od najvećih ruskih klasika – a time i klasika svjetske književnosti – predstavlja, dakle, književni događaj, no u ovom slučaju taj je događaj utoliko poseban baš zato što nije riječ o jednom od opsežnih kanonskih djela nego o dva opsegom malena, a svakako kanonska djela, takva da predstavljaju “idealno štivo za popodnevni ili kasnonoćni sat-dva opuštena, uživljena čitanja”, kako to u pogovoru opisuje Denis Peričić.

Pa ako uzmemo ovako ukoričene dvije pripovijetke, koje pripadaju onoj gotovo drevnoj vrsti što su je nazivali novelom, mogla bi se ova knjiga opisati kao vikend izdanje Dostojevskog – u najboljemu mogućem smislu. Ima nešto neodoljivo zavodljivo, ugodno i zaigrano u ovim pričama autora poznatog po kompleksnim romanima, nijansiranih filozofskih i moralnih dvojbi, ima nečega gotovo naivnog, fine patetike kakve se još može naći samo u davnoj književnosti, u kojoj je to prošlo vrijeme naizgled tako nestvarno da djeluje bajkom. Prijevod nije nov, potpisuje ga veliki Iso Velikanović (1869. – 1940.) i drugačije, čini se, ove pripovijetke ni ne bi mogle zvučati na našem jeziku nego na njegovom, danas nam već pomalo arhaičnom jeziku.

Pripovijest “Bijele noći” objavljena je prvi put 1848. godine u Domovinskim zapisima, književnom časopisu u kojem su suvremenici Fjodora Mihajloviča Dostojevskog imali to zadovoljstvo čitati njegovu prozu u vrijeme njezina nastanka i u onom prvotnom, “neuređenom” i ishitrenom obliku. Poslije se našla u njegovim “Sabranim djelima” iz 1960. godine, uz neke manje preinake. Pripovijeda, najprostije rečeno, o dvjema usamljenostima od kojih je jedna, kako to već biva, ipak malo manje sretna. Pripovjedač, usamljenik i sanjar, u prvoj rečenici doznajemo – još mlad, toliko mlad da prva od četiri ljetne večeri koje slijede može biti samo divna, kakve i jesu te noći u mladosti – lunja praznim ulicama Petrograda prije nego što se i slutio zvati Lenjingradom, s osjećajem da su ga napustili svi oni što su se iz grada zaputili na ljetovanje. I nije da su ga napustili njegovi bližnji, niti da i s kim od tih građana što se sad odmaraju u europskim ljetovalištima on uopće ima ikakav odnos, nego ih tek prepoznaje s tih ulica kojima bi se ionako osamljen vrzmao, ali i to što ih nema, tih prolaznika koji njega, uvjereni smo, uopće i ne zamjećuju, dok im on pamti lica, utančine im poznaje fizionomiju – i to je sasvim dovoljno da čitatelja obuzme samilost, već na drugoj stranici. S jedne strane taj jad, a s druge vapaj pri pogledu na svijetlo, zvjezdano nebo od koje se noć bijeli: “Zar pod takvim nebom mogu živjeti kojekakvi zlovoljni i prevrtljivi ljudi? I to je novo pitanje”, reći će on, obraćajući se “ljubaznom čitatelju”, a zatim i: “ali Bog ti ga što češće slao na dušu!” – nema tako opisane prostodušnosti, poput ove s kojom ulazimo u priču koja će sve više poprimiti obličje bajke; ipak ne do samoga kraja.

I u toj prvoj večeri on sreće Nju, koja u tako pustom gradu može biti tek jednako osamljena. Zove se Nastenjka, saznaje i zaneseno ponavlja njezino ime, navodi je da jedno drugom prepričaju život. I dok se njegov sastoji tek od izmaštanog, od ideje o ljubavi i ideala žene koja ne postoji, s njom je već drugi slučaj. Nastenjkina tužna priča već zalazi u prostor fantastičnog, pomalo nalikuje i na neku narodnu predaju – od bake koja je neposlušnoj unuci pribadačom prišila haljinu za svoju kako ne bi kojekuda (i s kojekim!) odlutala, pa bakine sljepoće i njezine služavke što pati jer je gluha, sve do onih točno godinu dana, na koliko njezin voljeni podstanar s mezanina odlazi u Moskvu, e da bi nakon povratka došao po nju – ako ga ona još bude htjela. Moskva je tu poput nekog snovitog mjesta, možda stvarnog, možda i ne, nije to niti važno, ipak je važnije da taj dan povratka izvjesnoga Gospodina pada upravo na noć u kojoj Pripovjedač susreće Nastenjku. I dok je njegov jad tu zbog nestanka svih onih koji su napustili grad u ljetne mjesece, a koji će se izvjesno isto tako i vratiti, njezinom je jadu uzrok nestanak tek jednog od njih, čiji je povratak samo u davnom obećanju. I njezina je sreća time bliža, njezinu je usamljenost izglednije dokinuti – mada ovisi o nečemu nestvarnom i nepouzdanom kao što je obećanje gotovo stranog muškarca mladoj djevojci, u pripovijetci poput ove, gdje je sve podređeno pukom slučaju i volji sretnih okolnosti, njoj je potrebna tek jedna od njih, tek malo sudbine da joj se život iz temelja preokrene. A njemu je potrebno kudikamo više; njezina biografija pripada književnim načinima romantizma, a on je po svemu realističan lik, tipičan usamljenik iz plejade inih od Dostojevskog.

I mada od početka sve upućuje na ljubavnu priču između dvoje nesretnika, ona će se i odviti, ali ipak malo drugačija nego što to neupućeni “ljubazni čitatelj” može očekivati. Ljubav prema jednom čovjeku postaje naklonost prema drugome, jer ljubav je ipak u osobi koja je osjeća, a ne u njezinu objektu i takva, nimalo jednoznačna, uobličuje se ne bi li se othrvala dubokoj i beznadnoj samoći. “O, da ste Vi on!”, uzviknut će Nastenjka u trenutku očaja, a Pripovjedač se prisjetiti kako je tek dvije noći prije zadrhtao na njezine riječi: “O, da je on Vi!”. Tek mala zamjena riječi, nepažljivom čitatelju i neprimjetna, ali kako velika i kako bolna!

Godinu dana nakon “Bijelih noći” nastaje pripovijetka “Mali junak”, iako je u Domovinskim zapisima objavljena tek 1857., nakon što je Dostojevski dočekao povratak iz sibirskog egzila i presude kojom je oslobođen od optužbe i smrtne presude zbog navodne urote protiv carske vlasti. Već u zatočeništvu piše ovu u biti nježnu priču o dječaštvu i odrastanju, onim

trenucima u kojima se dječja svijest tek zamalo rasplinjuje, a život koji prodire djeluje tako blagonaklonim i u svemu uzbudljivim. Nije neobično da je uz prvi rukopis stajao naziv “Dječja bajka”. Odakle mu poriv da u takvim okolnostima piše o lijenom ladanjskom raspoloženju, nije posve jasno – u pogovoru Zlatka Crnkovića stoji citat iz pisma koje Dostojevski upućuje svojem bratu, u kojem uz nekoliko stranica ovog rukopisa stoji kako “život ostaje svagdje život, život je u nama samima”, nastavlja “a ne izvan nas”. I to je, bit će, sve što je potrebno znati, čitajući ovu posvetu iskrenom zanosu, upravo tom suludom junaštvu za koje je zadnji trenutak onaj prije svijesti o odrastanju, o vremenu koje dolazi i svim njegovim tegobama. “Moje djetinjstvo završilo je u tom trenutku”, stoji negdje pri kraju novele, kao misao da je na zemlju palo prvo lišće početkom jeseni.

Treba napomenuti i da su “Bijele noći” kao svakako zahvalan predložak, dobile više filmskih adaptacija. Najpoznatija je vjerojatno ona prva, i to talijanska, u istoimenom filmu Luchina Viscontija iz 1957. godine, gdje je Nastenjka postala Natalia, a odigrala ju je na besprijekornom talijanskom Austrijanka Maria Schnell. Vrijedi svakako navesti i prvu “domaću”, onu iz 1959. s očaravajućom, tek punoljetnom, Ljudmilom Marčenko. Ta kiša koja tamo pada, u studiju Mosfilma, one noći kad Nastjenka ne dođe na dogovoreno mjesto – nema koga neće potopiti.

I nema tog, uvjerena sam, tko nakon ovih novela neće makar malo omekšati i prema onim opsežnim romanima ruskoga kanona, ako ni zbog čega drugog onda zbog nenadmašnog pripovijedanja. Ono što ostaje nakon čitanja “Bijelih noći” i “Malog junaka” – a pogotovo ako to čitanje znači jedan vikend, dva posvećena i zanesena popodneva – može se svesti tek na to da je lijepo, ljepše od svega, biti voljen; ali kako je lijepo i voljeti.