Čovjek koji je napisao more

”Ali svaki pravi suvremeni Odisej dužan je navući kućni haljetak prije no marinsku jaknu, kao što to jednom reče Giorgio Bergamini, te zaploviti kroz biblioteku jednako kao među rasute otoke”, piše znanstvenik i književnik Claudio Magris u predgovoru naslovljenom “Za filologiju mora”, a o čemu drugom nego o “Mediteranskom brevijaru”, najpoznatijem i najprevođenijem djelu Predraga Matvejevića, također znanstvenika i književnika – svakako znanstvenika u književnom izričaju i napose umjetnika u znanosti o književnosti.

Teško bi bilo, a potpuno i nepotrebno, tražiti bolju sublimaciju tog kanonskog djela od “filologije mora”. Posvemašnja sklonost, poštovanje i što drugo nego ljubav prema riječi, prema prostoru s kojeg riječ potječe i koji obilježava – upravo je to u najljepšem obliku (a rijetki su slučajevi kad riječ “ljepota” ima toliko smisla) ispisao Predrag Matvejević na svega dvjestotinjak stranica jedne knjige. Djelo jest kanonsko u svakom pogledu, protiv toga ne vrijedi nijedan prigovor, a ipak nekako nepostojano u našim kulturama. Našim, postjugoslavenskim, mediteranskim, srednjoeuropskim… Ukratko, svima onima kojima je Matvejević, i ne samo u ovoj knjizi, svojim pisanjem i djelovanjem odao počast, koje je, a što drugo nego volio. I da je napisao samo “Brevijar”, napravio bi puno. No bibliografija je, kao i biografija ovoga čovjeka, na sreću, bogata.

Predrag Matvejević je rođen u Mostaru 7. listopada 1932. godine. Rođen je u mahali Cernica, nedaleko od Staroga grada, odrastao u prizemlju jedne od austrougarskih građanskih kuća uz sam Bulevar narodne revolucije. Ni više od 90 godina nakon njegova rođenja, na toj rodnoj kući ne stoji spomen-ploča, a ona potonja srušena je ovoga ljeta. I to je do privatnih vlasnika i njihove osobne volje. No također, ni više od 90 godina od njegova rođenja ne postoji nigdje ulica ili trg s njegovim imenom, ne postoji nikakav materijalizirani spomenik niti obilježje. No lako za to – nećete na ime Predraga Matvejevića niti na ulomke njegovih djela naići niti u jednom udžbeniku na ovim prostorima niti u jednom kurikulumu, a sve manje i u javnom diskursu. Tog čovjeka koji nakon odrastanja i školovanja u Mostaru odlazi na studij francuskog jezika i književnosti u Sarajevo, potom u Zagreb, da bi doktorirao na pariškoj Sorbonnei radom o angažiranom pjesništvu. Tu će temu kasnije razvijati kroz prvu fazu svog književno-znanstvenog rada, referirajući se na Jean-Paula Sartrea i njegovu definiciju pojma “engagement” na način da je istraživao, štoviše tragao i stvarao samo i isključivo u cilju reafirmiranja slobode književnog izraza kao takvog. Problematiku dogmatizma u književnosti obradio je i u “Razgovorima s Miroslavom Krležom” iz 1969., iako bi točnije bilo nazvati ih memoarskim bilješkama tad mladog Matvejevića nakon njegovih susreta s Piscem – nikako drugačije nego Piscem, u datom trenutku živućim kanonom i, po svemu sudeći, posljednjim takvim s ovih prostora.

Djelo koje bi se moglo usporediti tek sa zapisima Josipa Vanište pod nazivom “Skizzenbuch 1932. – 2010.” objavljenima cijelih 40 godina kasnije, nevjerojatan je trag o vremenu, jednom intelektualcu u svom zenitu i jednom čiji vrhunac tek predstoji, dok on bilježi vrijeme koje ga odgaja i spremno uplovljava u svoje vrijeme, tad vjerojatno nesvjestan da će biti jedan od posljednjih istinskih intelektualaca s ovih prostora, u punom smislu te riječi. Bio je intelektualac, no bio je i Pisac jednako kao i njegov sugovornik, potpuno drugačije, potpuno vlastite poetike. Ni u jednom djelu naših jezika nije bilo toliko slobode u izričaju niti toliko ljubavi prema istom kao što je to u Matvejevićevu “Mediteranskom brevijaru.”

Prvo je napisao članak o Mediteranu na osam novinarskih kartica. Potom ga je malo proširio, pa zatim još malo, pa mu se vraćao i, što drugo, otisnuo se i oplovio Mediteran. Prvi put brodom s posadom. Drugi put pretražujući povijesne kartografske prikaze, zbog čega je i učio arapski jezik kako bi ih mogao iščitati. I treći, kroz rječnike, etimologijom mediteranskog prostora. Slijedom toga, knjiga je podijeljena u tri dijela: brevijar, karte i glosar. Čitanje je tako putovanje i neprestano otkrivanje, gotovo u svakoj rečenici. Otkrivanje novih mogućih ušća u neka još nepoznata bespuća Mediterana. Brevijar, karte, glosar – Mediteran kakvog ga vidimo i spoznajemo, Mediteran kakvog su ga zamišljali, kakvim su ga sanjali oni koji ga nisu mogli cijeloga spoznati i Mediteran kakvog ga čujemo, kakav nam dopire iz njegove povijesti. Sveobuhvatno putovanje prostorom, imaginacijom i jezikom, neslućene daljine koje je moguće obuhvatiti bez da se igdje pomaknemo – sve je u knjizi.

Prvi dio, brevijar, sačinjen je od fenomenoloških zapisa nastalih tijekom višegodišnjih putovanja Mediteranom koji je “isti i različit na početku i na kraju”. A između tog početka i kraja prostora na kojem se začela Europa, otoci su na kojima “samoća i tišina pogoduju pothvatima mašte i uma”, zaljevi kao začeci plovidba, gradovi pristaništa i gradovi pozornice, za njima kulise od kula i bedema, moli što čekajući lađe postaju njima nalik, huk vjetra što nekad zvuči kao val, nekad kao zavijanje vuka ili jeka čovjeka, “jedra su njedra samoga broda” prema slavenskim jezicima koji pamte i ona davno nestala mora negdje ispod današnjih ravnica, prizivajući granice Mediterana daleko od same obale. Lirski dirljivo, odmjerenošću vrhunskog stilista precizno, opisani su more i njegovo kopno, užadi, mreže, pulene i brodovi koji ulaze u to more, tržnice, rive, groblja i običaji toga kopna. Sve što je netko mogao čuti, namirisati na Mediteranu, sve što je mijenjalo ljude koji su njime putovali i uz njega odrastali.

Kako zaboraviti na to da su solane tek “ravan prostor na obali gdje more ulazi lako i ostaje mirno, ograđen nasipima i branama, ispresijecan odvodima i dovodima” što tvori slano polje na kojemu “nema pluga ni kose. (…) Energiju daje sunce, pokretač je vjetar, sirovina more”.

”Pogled na more rijetko je samostalan”, piše Matvejević prije nego što će iznijeti svoja osobna, a uvelike utemeljena i detaljna čitanja povijesnih kartografskih prikaza i veduta Mediterana te tako preuzeti pogled nekoga tko je na tim prostorima živio puno prije, a tko je čuo isti onaj huk vjetra, jednako inherentno znao kako je ulje kruh zemlje.
Karta svodi sliku svijeta na ljudsku mjeru, stoji na početku ovih zapisa u kojima čitamo Mediteran u mjeri feničkih pomoraca, srednjovjekovnih istraživača, arapskih kartografa koji su svoje poimanje svijeta ucrtavali u kružnice, pa onda i Albrechta Dürera, Martina de Vosa, Mantegne, Leonarda da Vincija, a u svima je ponešto i nama blisko. Kao da smo na istoj civilizaciji odrasli, kilometrima i stoljećima udaljeni. Pomicati prst na karti je kao uroniti ga u more. Prikazi mora spajaju sa svijetom kao i more samo.

Kad Matvejević piše o biblijskim nemanima, dugo zadržanima na zemljopisnim mapama u prikazima stranih i nepoznatih dijelova svijeta, golemim ribama s iskešenim zubima, nakostriješenih peraja, ne preostaje drugo nego se zapitati kako bi izgledale današnje mape da nije ove sveopće dostupnosti?

Svjestan i sam kako se završni dio njegove Odiseje mora odviti među knjigama, tuđim zapisima, “svjedočenjima onih koji su bili gdje mi nismo i vidjeli što mi ne vidjesmo”, Matvejević u posljednjem njezinu dijelu sažima glosar svog brevijara, impresivno etimološko čitanje prostora koji je istraživao. Prostora koji je nekima bio Gornjim, nekome Velikim ili Zadnjim, da bi se ipak zaključilo kako se nalazi između, to more “stvarnije od mita”, more koje su Grci ponekad nazivali jednako kao sol ili tvar, a nekad je zvučalo jednako kao pučina, prizor, prostranstvo, događaj ili dubina. Tisućama kilometrima rasuti narodi preuzeli su neke od tih naziva i uvelike njima oblikovali svoje poimanje mora – kad se kaže samo “more”, svi oni znaju na koje se misli. Razdijelili su se i raselili među narodima Mediterana nazivi i za sve ostalo što je niklo ili stvoreno uz njega. More je ostalo isto.

Impresivni su njegovi pokušaji određivanja granica Mediterana. Pokušaji nipošto ne podrazumijevaju neuspjeh niti je egzaktna i konačna definicija uistinu njegov cilj. Traženje te granice ispitivanje je prostora. Njezino nepostojanje donosi radost neotkrivenog. Seže li Mediteran do tamo gdje rastu masline i smokve, niz tokove svih rijeka koje se u njega ulijevaju ili svuda gdje se more “talasa” – divno je neodgovoreno pitanje. Matvejević je pak nedvojbeno svojim djelovanjem na razne načine obuhvatio mediteranski prostor. Predavao je francuski jezik i književnost prvo u Zagrebu, a 1991. odlazi u Pariz te predaje na Sorbonnei, a kasnije djeluje i kao redoviti profesor na sveučilištu La Sapienza u Rimu. Počasni doktorat dodijelili su mu Sveučilište u Peripignanu, u Trstu i u Genovi te Univerzitet “Džemal Bijedić” u rodnome Mostaru. Jedna od brojnih nagrada koje je osvojio donijela mu je i rezidencijalni boravak u kući Malaparte autora Adalberta Libere, nekad u vlasništvu književnika Curzija Malapartea. Nikako drugačije Mediteran nije mogao biti izgrađen u cijelosti, nego u malome mjerilu te jedne kuće.

Ne treba zanemariti ni da je Mediteran oduvijek bio (a itekako i danas jest) poprište stradanja i tragedija, često posljednja točka migracija. A sve u njemu upućuje na to da su njegovi narodi mogli biti nešto bolji ljudi. Misao kojom Matvejević zatvara svoje putovanje ona je na koju se zaista ne bi imalo što nastaviti.

“Morem sam plovio s posadama i suputnicima, rijeke i njihova ušća pohodio sam posve sam.” U vrijeme književne hiperprodukcije, kad sve informacije imamo na dlanu, a one se tako olako shvaćaju i suviše rijetko čine istinski temelj djelima, kad je suštinska posvećenost na odumiranju, velika je stvar držati u rukama knjigu u kojoj je toliko poštovanja, skromnosti i erudicije. Bio to “Brevijar”, “Istočni epistolar”, “Druga Venecija” ili što god je uistinu veliki Predrag Matvejević napisao. Nakon toga ne preostaje drugo nego navući onaj kućni haljetak, spustiti se do ušća neke od tih rijeka čitajući ga – i pomalo će nicati neki spomenici.