Demoni iza kulisa

Nakon zapaženih publicističkih i povijesno-dokumentarističkih knjiga, kazališna redateljica i sveučilišna profesorica Snježana Banović objavila je prvi roman. “Gromovu djecu” izdavački potpisuje Fraktura, uredio ju je Seid Serdarević, a prvo predstavljanje knjiga je imala na Festivalu svjetske književnosti 5. rujna, na nedavno otvorenoj drugoj sceni Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu. Knjigu su putem društvenih mreža već preporučili Slobodan Šnajder i Miljenko Jergović, a autorica je u jednom novinskom istupu sama rekla da je tu riječ o romanu s ključem, ali i potpunoj fikciji. Ipak, iako fikcionalno, ovo intrigantno djelo doista će se iščitavati u svim mogućim i nemogućim ključevima jer se tu radi u paralelnoj (pri)povijesti ne samo zagrebačke Akademije dramske umjetnosti nego i cijelog hrvatskoga glumišta nakon Drugog svjetskog rata pa tamo negdje do ratne 1992. godine, s reminiscencijama koje sežu do današnjih dana. I sve je to Snježana Banović spretno, na mahove i melodramatično, uspjela sabiti u knjigu od samo tristotinjak stranica, koristeći se likom poštenog, neiskvarenog i srčanog podvornika na spomenutoj Akademiji, koju ona ne bez razloga naziva Školom za snove. A taj njen nježni narator Ivica Sladek, koji akademski život pomno prati iz sveprisutne portirske kućice, čuvar je tajni i Akademijinih osnivača, prvenstveno karizmatičnog profesora i redatelja Maksimilijana Groma (koji se našao i u naslovu knjige), ali i drugih profesora te studenata, i to tijekom puna četiri desetljeća, koliko je proveo na svom prvom i posljednjem radnome mjestu. Sve do preuranjenog umirovljenja, koje je zaradio u novoj, demokratskoj Hrvatskoj, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, i to zbog očevih grijeha iz Drugog svjetskog rata (otac mu se, iako rodom Hrvat, pridružio četničkom pokretu).

Maksimilijan Grom, u kojem će mnogi prepoznati legendarnog Branka Gavellu, nije jedini stvarni velikan koji je pozitivni ili negativni protagonist ili (anti) junak “Gromove djece”. Tu su, naravno, u maštovitoj fikcionalnoj interpretaciji i Kosta Spaić, Vlado Habunek, Relja Bašić… Kao i u svakom romanu s ključem, neki su likovi prisutni pod pravim imenima, poput Bele i Miroslava Krleže, Tita Strozzija ili Milene Dravić. Ali oni nisu glavne zvijezde ove knjige, koja ima i gotovo kriminalističke zaplete, a među njima i jedno ubojstvo nerođenog djeteta!? Koje je, u naletu muškog bijesa, počinio potencijalni profesor na ADU nad prelijepom i talentiranom studenticom koja je trpjela psihičko, ali i fizičko nasilje ne samo od njega nego i od mnogih drugih nastavnika te glumačke akademije, pa i od svojih kolega. I u toj sudbini nikako nije bila usamljena, dapače. Tri su ženska lika, i to Uplašena, Iris i Vila (trudnica koja je nosila dijete jednog profesora koje je izgubila zbog asistentova udarca u trbuh) amblematski primjeri sustavnog ponižavanja koje su snažne i samosvojne djevojke i žene trpjele pod okriljem te Gromove institucije.

Njima je Snježana Banović odala dužnu počast romanom koji će svakako uzburkati mnoge duhove iz hrvatskih kazališnih kuloara, a možda i izazvati pisanje neke nove knjige ili pojavljivanje nekog novog svjedoka ili svjedokinje. Naravno, iskusna redateljica i autorica te dokazana polemičarka svoj roman prvijenac nije napisala u nekakvoj isključivoj crno-bijeloj, pamfletskoj tehnici, ali je bila bolno direktna i ubojito oštra, vjerna svom prepoznatljivom spisateljskom stilu, kojim nastavlja tamo gdje su stale nedavno preminule Slavenka Drakulić i Vedrana Rudan. “Gromovom djecom” nekako je nastavila putem kojim je krenula pišući nagrađenu knjigu “Vila lutaka”, otkrivajući nam manje poznate, mahom ženske, likove iz hrvatske kazališne povijesti koji su ostali u sjeni svojih muških suvremenika. Zbog toga je i ovaj roman gotovo idealan za kazališno uprizorenje, posvećen ženskoj strani hrvatske umjetničke povijesti, koja se još bori s predrasudama i mizoginijom, iako danas imamo sve brojnije uspješne intendantice, ravnateljice kazališta, dramske autorice, kazališne i filmske redateljice, koreografkinje, scenaristice, scenografkinje, kostimografkinje… Ali korifeji cijele jedne glumačke i redateljske škole, bardovi scenskog obrazovanja i scenske prakse, klasici tako krhke umjetnosti kao što je to ova kazališna, desetljećima su ostali neupitne moralne i stručne vertikale jedne ne baš uspješne i propulzivne kulture, koja se, na kraju krajeva, ipak mora prikloniti istini, a ne laži. Čestitosti, a ne licemjerju i nepoštenju. Ljudskosti, a ne lažiranom čovjekoljublju.

“Gromova djeca” tu bi mogla poslužiti kao bogomdani i ljekoviti ispušni ventil za cijele generacije ranjenih i podcjenjivanih duša za koje nije bilo mjesta u hrvatskom kazališnom Panteonu, a tu im je, možda, trebalo biti mjesto. Snježana Banović tako je još jednom podarila glas nijemima, a vid slijepima te omogućio da nepoznate biografije ugledaju svjetlo dana bez obzira na malograđanske dogme i ideološka kameleonstva. Važnost knjige to je veća kad znamo da je autorica redovna profesorica na ADU, da je imala uvid u njen arhiv i da je osoba sa stavom i fokusom. A osim uvida u kazališnu hrvatsku povijest, “Gromovom djecom” dobili smo novu, poetičnu literarnu posvetu Zagrebu, još austro-ugarskom gradu koji nerado postaje konzumeristička metropola.