Divni novi svijet je stigao

Aldous Huxley, rođen 1894. godine, predstavlja jednu od najzanimljivijih figura engleske književnosti 20. stoljeća. (Umro je 1963. u Los Angelesu. Zanimljiv je podatak da su istoga dana umrli i John F. Kennedy te drugi poznati britanski pisac, C. S. Lewis.) Njegova bibliografija obuhvaća gotovo pedeset knjiga, uključujući publicistiku, eseje, romane, pjesme i pripovijetke. Pjesme i kratke priče počeo je pisati ranih dvadesetih godina 20. stoljeća, a književni je ugled stekao prvim romanom “Cromovo žutilo”, koji je objavljen 1921. Slijedili su romani po kojima je postao svjetski poznat – “Kontrapunkt života” (“Point Counter Point”) iz 1928. i “Divni novi svijet” (“Brave New World”) iz 1932. godine. U godinama prije Drugog svjetskog rata Huxleyjeva su djela upozoravala na prijeteći kaos u društvu te pokazivala globalni osjećaj da se stanje u društvu opasno otima nadzoru. Poznat je, također, i po pacifističkom romanu “Slijepi u Gazi” iz 1936. godine, te po svojim esejima.

U prvom razdoblju stvaralaštva zaokuplja ga tema životnog besmisla, dok se u drugom sve se više okreće mistici te proučava istočnjačke i zapadnjačke mistike. Tijekom 1920-ih i ranih 1930-ih većinom je živio u Italiji i Francuskoj. Godine 1937., na vrhuncu slave, preselio se u Sjedinjene Američke Države, u Kaliforniju, gdje je radio kao scenarist u Hollywoodu. U tom je razdoblju, tvrdi Christopher Isherwood u svojoj autobiografskoj knjizi “My Guru and His Disciple”, Huxley zarađivao više od tri tisuće dolara tjedno, što je danas iznos veći od 50 tisuća dolara, te je veći dio tog novca koristio za spašavanje židovskih i ljevičarskih pisaca i umjetnika izbjeglica iz Hitlerove Njemačke, kojima je plaćao put u Sjedinjene Američke Države. Dok se Zapad pripremao za rat, Huxley je sve snažnije vjerovao da je ključ rješenja svjetskih problema u promjeni pojedinca mističnim prosvjetljenjem. Svoja iskustva s halucinogenim drogama, koja je pomno pratio tako što je bilježio doživljaje i snimao razgovore pod opijatima na diktafon, opisao je u djelima “Vrata percepcije” iz 1954. i u eseju “Raj i Pakao” iz 1956. godine. Prvi put je uzeo meskalin 1953. Čak je, navodno, na samrti zamolio da mu se da doza LSD-a. U svom romanu “Elementarne čestice”, kojim se proslavio, francuski pisac Michel Houellebecq spominje i Huxleya. Navodi kako je bio loš pisac te ga prikazuje u nekoliko scena kao ishlapjelog starca kojega neke hipi skupine iz šezdesetih nameću kao svoju intelektualnu ikonu, što je tipičan primjer paradoksa kojim se Houellebecq vrlo često služi: Huxley je prikazan kao stari, potrošeni pisac, ikona pokreta i svijeta u kojemu se njeguje kult tijela, mladosti i seksualnih sloboda. On je ovdje tek simbol suodnosa društva i pojedinca, i to onoga pojedinca koji je aktivno sudjelovao u njegovu kreiranju. Može se reći da je to ona stara priča o doktoru Frankensteinu i njegovu čudovištu, samo podignuta na višu, društvenu razinu.

Ipak, Huxley je najviše ostao upamćen po romanu “Divni novi svijet”, koji je objavljen u vrijeme kad je znanstveno-fantastična literatura obitavala u svojevrsnom paraliterarnom getu. Huxley je tim romanom stvorio jednu od najznačajnijih antiutopija koja se, uz “1984.” Georgea Orwella i uz roman “Mi” Jevgenija Zamjatina, općenito smatra ponajboljim antiutopijskim romanom, a koji je uz to i neupitni klasik engleske književnosti koji je odigrao važnu ulogu u kritičkoj percepciji žanrovske književnosti. Huxley u romanu prikazuje represivno društvo bliske budućnosti koje prakticira prenatalnu selekciju jedinki i njihovo svrstavanje u zasebne funkcionalne kaste. Riječ je o društvu u kojem ljudi na svijet dolaze kloniranjem, roditeljstvo i individualizam su rijetki nedodirljivi tabui, dok starost ne postoji: naime, ljudi s navršenih 60 godina dobrovoljno odlaze u smrt. Kult mladosti, zdravlja, seksualnih sloboda, nesputana potrošnja i moćni antidepresivi, kao nužni korektiv, noseći su stupovi izmaštanog Huxleyeva svijeta, dok je na pijedestal božanstva izdignut američki industrijalac Ford, koji je početkom prošlog stoljeća uveo masovnu, serijsku proizvodnju na industrijskoj traci. Ironični naslov “Divni novi svijet” preuzet je iz “Oluje” Williama Shakespearea: “O čudo! Koliko dobrih stvorenja ima ovdje! Kako je čovječanstvo lijepo! O divni novi svijete, koji ima takve ljude u sebi”.

Huxley je “Divni novi svijet” napisao u Francuskoj, od svibnja do kolovoza 1931. Roman započinje u Londonu 632. godine “AF” (nakon Forda), odnosno 2540. po gregorijanskom kalendaru, u državnom inkubatoru, gdje se djeca već u prenatalnom dobu metodom indoktrinacije i kemijskim preparatima pretvaraju u unaprijed određenu kastu temeljenu ponajprije na predodređenom koeficijentu inteligencije. Znanstveni proces koji se koristi za masovnu proizvodnju ljudskih bića naziva se Bokanovskyjev proces. Riječ je o proizvodnji više embrija iz jednog oplođenog jajašca koje stvara do 96 identičnih jedinki. Ova je tehnika ključna za napore društva da održi društvenu stabilnost i kontrolu, zato što omogućuje stvaranje standardizirane, poslušne radne snage. Biološke tehnike koje se koriste za kontrolu populacije ne uključuju genetski inženjering, jer je Huxley napisao svoj roman prije nego što je bila poznata struktura DNK. Međutim, postojali su znanstveni radovi o obrascima nasljeđivanja u biljnom svijetu koji su mu poslužili kao polazna točka. Također, u 20. stoljeću jača eugenički pokret temeljen na umjetnoj selekciji, čiji je Huxley bio pobornik. Iz Huxleyeve obitelji potječe niz istaknutih biologa, uključujući Huxleyeva polubrata Andrewa Huxleya, dobitnika Nobelove nagrade, i brata Juliana Huxleya, koji je bio biolog uključen u eugenički pokret. Mesijanske figure “divnog novog svijeta” su Henry Ford, izumitelj pokretne trake, što je nulta točka izmaštane Huxleyeve civilizacije, i Sigmund Freud, zbog toga što njegova psihoanalitička metoda implicitno ovisi o pravilima klasičnog uvjetovanja te zato što je Freud popularizirao ideju da je seksualna aktivnost neophodna za ljudsku sreću. Također, građani Svjetske države vjeruju da su Freud i Ford ista osoba, tako da, umjesto Svetog Trojstva, Huxleyeva civilizacija počiva na “Svetom Dvojstvu”.

Uz “Divni novi svijet”, važno je spomenuti i postapokaliptični romana “Majmun i bit”, koji je objavljen 1948. godine, u kojem Huxley gradi još mračniju viziju budućnosti od one predstavljene u “Divnom novom svijetu”. Huxley se u romanu intenzivno koristi nadrealnim slikama, prikazujući ljude kao majmune koji će se, kao cjelina, neizbježno poubijati. Zasniva se na fiktivnom scenariju koji započinje vinjetom u kojoj inteligentni babuni započinju Treći svjetski rat. Dvije zaraćene strane imaju po jednog Einsteina na uzici kojega prisiljavaju da pritisne gumb, čime otpočinje rat do sveopćeg uništenja. Roman je podijeljen u dva dijela – “Tallis”, što je ujedno i ime lika iz romana koji najviše nalikuje samom Huxleyu, dok drugi dio čini Tallisov scenarij pod naslovom “Majmun i bit”, koji je Tallis predao studiju dva tjedna prije smrti. U prvom dijelu upoznajemo dvojicu intelektualaca iz filmske industrije, scenarista Boba Briggsa i naratora, koji na dan Gandhijeva ubojstva spašavaju Tallisov scenarij iz smeća.

Fascinirani scenarijem, odluče pronaći Tallisa. Stižu na udaljeni i izolirani stari ranč, usamljeno imanje u nadrealnom, pustinjskom okruženju. Tu saznaju da je Tallis prije šest tjedana iznenada umro. Središnji dio Tallisova scenarija, koji predstavlja roman u romanu, odvija se stotinu godina nakon Trećeg svjetskog rata u kojem je stradao veći dio ljudske populacije. Zemlja je zatrovana radijacijom, osim područja Novoga Zelanda koje je bilo pošteđeno rata. Istraživački tim novozelandskih znanstvenika stiže u Kaliforniju, gdje upoznaju primitivnu civilizaciju u kojoj vlada bezakonje i gdje se novorođenčad rođena s malformacijama od radijacije ritualno ubija, kako bi se očuvala genetska čistoća populacije. Društvo je također počelo obožavati Sotonu, kojega nazivaju “Belial”, i ograničava reprodukciju na godišnju dvotjednu orgiju koja počinje na “Belialov dan”, nakon ritualnih ubojstava deformiranih beba. Završava bijegom novozelandskog znanstvenika dr. Poola i domorotkinje Loole u pustinju sjeverno od Los Angelesa, gdje nailaze na Tallisovu nadgrobnu ploču na koju su uklesana tri stiha iz elegije Percyja Bysshea Shelleyja o smrti engleskog pjesnika Johna Keatsa. Zagrebački nakladnik Lumen objavio je 2024. u prijevodu Marka Marasa zbirku eseja “Divni novi svijet iznova”, koju je Huxley objavio 1958. godine. Zbirka se sastoji od dvanaest eseja u kojima Huxley razmatra u kojoj je mjeri njegova proročanska vizija otprije četvrt stoljeća zaživjela u zbilji i što čovječanstvo čeka u budućnosti, pri čemu treba naglasiti da je Huxley izrazito pesimističan u tom pogledu: “Poglavlja koja slijede imala su misaonu podlogu: mađarski ustanak i njegovo gušenje, hidrogenske bombe, trošak onoga što se u svakoj naciji zove ‘obrana’, kao i beskrajne čete uniformiranih dječaka, bijelih, crnih, smeđih, žutih, koji poslušno marširaju prema masovnoj grobnici.

(…) Dosadnu istinu zasjenjuje uzbudljiva laž, a sloboda je ugrožena i hitno je potrebno obrazovanje za slobodu, dok ne bude prekasno”. Kao ključni problem kojim će se čovječanstvo suočiti u budućnosti, Huxley vidi u prenaseljenosti planeta, o čemu piše u prvom eseju iz zbirke, te navodi kako se u trenutku pisanja osjećao manje optimistično nego u vrijeme kad je pisao “Divni novi svijet”, prije nego što je Hitler došao na vlast i prije nego što se saznalo za razmjere terora koji je Staljinov režim provodio u Sovjetskom Savezu, što je dovelo do promijenjenih okolnosti koje su bacile novo svjetlo na njegov roman. Imaginarno društvo iz “Divnog novog svijeta”, piše Huxley, mnogo je manje brutalno od društva koje opisuje Orwell u romanu “1984.”. Nove okolnosti, što se prije svega odnosi na Staljinovu smrt i napredak znanosti, donekle su ublažile Orwellovu mračnu viziju. A nuklearni rat, tvrdi Huxley, učinit će besmislenim svačije predviđanje.

Početkom nove ere na planetu je živjelo dvjesto pedeset milijuna ljudi, da bi se taj broj udvostručio u periodu od 16 stoljeća, a 1931., kad je Huxley pisao svoj roman, na planetu je živjelo nešto manje od dvije milijarde ljudi. Kroz četiri stoljeća stanovništvo planeta se uvećalo čak četiri puta. Glavni razlog je vjerska tradicija koja je favorizirala porast nataliteta. Huxley analizira sredstva kojima se može kontrolirati prenaseljenost. Zbog svih tih razloga, piše on, “kontrola smrti” se postiže vrlo lako, dok se kontrola rađanja, s druge strane, postiže uz velike poteškoće. U “Divnom novom svijetu” problem prenaseljenosti je uspješno riješen, dok u stvarnom postaje “sve ozbiljniji i strašniji sa svakom godinom”. Zbog prenaseljenosti, tvrdi Huxley, nerazvijene zemlje ne mogu ulagati potrebna sredstva u obrazovanje i industriju te se stvara dodatni jaz prema razvijenim zapadnim zemljama. Huxley je predviđao da će kroz sljedećih dvadeset godina, zbog prenaseljenosti, širom svijeta u nerazvijenim zemljama doći do neke vrste totalitarizma, “vjerojatno pod kontrolom Komunističke partije”. Usprkos novim lijekovima, opće stanje populacije, predviđa Huxley, neće se bitno promijeniti, već će se čak i pogoršati, uključujući i prosječnu inteligenciju, jer je moderna farmakologija promijenila društvenu svijest, zbog čega djeca rođena s nasljednim malformacijama dostižu zrelost te osnivaju obitelji i grade potomstvo. U kapitalističkim demokracijama, poput Sjedinjenih Američkih Država, prenaseljenost kontrolira bogata elita koju je profesor C. Wright Mills nazvao “elitom moći”. Ta elita kroz vlasništvo nad medijima i masovnim komunikacijama utječe na misli, osjećaje i ponašanje stanovništva. Huxley parodira riječi Winstona Churchilla, tvrdeći da nikad u povijesti nije bio toliki broj ljudi izmanipuliran od strane tako beznačajne manjine, što uspoređuje s političkom cenzurom na “totalitarnom Istoku”. “Umjetnost kontrole uma” iz dana u dan pretvara se u znanost koja je otkrila nove tehnike manipulacije ljudima, koja predstavlja noćnu moru koja je bila gotovo u cijelosti ostvarena u Hitlerovu totalitarnom sustavu, u tolikoj mjeri da Huxley tvrdi da je Hitler bio najveći demagog i manipulator u ljudskoj povijesti.

Huxley, također, piše o kontroli stanovništva putem droga, sugestije i hipnopedije, što su elementi koji igraju vrlo važnu ulogu u društvu opisanom u “Divnom novom svijetu”. Suvremeno zapadno društvo, unatoč materijalnom i političkom napretku, sve više narušava mentalno zdravlje stanovništva, pokušavajući ga unificirati, pretvarajući ga u automate za proizvodnju. Čovjek nije napravljen da bude automat, tvrdi on, a to može postati samo po cijenu narušavanja mentalnog zdravlja, te da kulture i društva koji nastoje standardizirati ljudsku individuu rade izravno protiv čovjekove biološke prirode. Razvijenost nekoga društva nije garancija da se zvjerstva počinjena u prvoj polovici 20. stoljeća neće ponoviti. Huxley spominje vrijeme svog djetinjstva, kad mu se činilo očitim da su loša stara vremena prošla, da je došao kraj ropstvu, mučenjima, pokoljima i progonima heretika. Među ljudima koji su nosili cilindre i putovali vlakovima te se kupali svako jutro, takve strahote nisu dolazile u obzir, mislio je. “Živjeli smo dvadeseto stoljeće”, a nekoliko godina kasnije ti isti ljudi, koji su redovito išli u crkvu, počinili su zvjerstva u razmjerima o kojima Afrikanci i Azijati nisu ni sanjali te je glupo vjerovati da se nešto slično ne može ponoviti. Mladi ljudi u tinejdžerskim godinama, tvrdi Huxley, nemaju vjere u demokratske institucije, ne smeta im cenzura nepopularnih ideja, ne vjeruju da je vladavina naroda uopće moguća, što slabi njegovu vjeru u budućnost. Stanovništvo je moguće pasivizirati određenom razinom standarda, koje onda ne pridaje važnost činjenici da društvom upravljaju povlaštena manjina i oligarsi. Dok je toliko dobro uhranjenih mladih televizijskih gledatelja u Sjedinjenim Američkim Državama, najmoćnijoj demokraciji na svijetu, kako je Huxley naziva, pitanja poput slobode mišljenja i individualnih sloboda ostat će duboko u drugom planu, što utire put antiutopijama poput one opisane u “Divnom novom svijetu”.