Duša lutanja

U 20. stoljeću se pa sve do ovih naših post-postmodernističkih vremena u pop kulturi održalo ono od čega se književnost odrekla, premda je još od antičkih i mitoloških vremena, ili od biblijskih vremena, u njezinim temeljima, a to je nadopričavanje već započetih pripovijesti, preuzimanje likova od pripovjedača iz prethodnih vremena, nadocrtavanje već odavno stvorenih karaktera, tako da im se sačuvaju prethodna imena i životopisi. Tako se do u beskraj nastavljaju igrane televizijske serije, čije su pripovijesti i likove postavili scenaristi i redatelji koji već odavno na njima ne rade, a katkad ni glumci nisu više oni koji su nekad bili. Dopričavaju se avanture tajnog agenta Jamesa Bonda, žalosni doživljaji obezdomljenih egzistencija Frankensteina, King Konga i grofa Drakule, žive svoje moralno besprijekorne živote svi oni superjunaci čiji su tvorci već odavno mrtvi, i možda više ne postoje ni autorska prava na njihove likove, obnavlja se i nastavlja cijeli jedan svijet fikcionalnih besmrtnika, čije će se priče nastavljati jedna na drugu dok god je civilizacije iz koje su potekle ili dok god tržište ne izgubi interes za njih.

Corto Maltese, mornar, sin gibraltarske Ciganke i mornara iz Cornwalla, rođen 10. srpnja 1887. u Valletti, svjedok 20. stoljeća, usamljenik s brojnim poznanstvima, pokojim prijateljstvom i fatalnom ljubavlju, nastao je iz imaginacije Uga Eugenija Pratta, zvanog Hugo Pratt, crtača i karikaturista, čovjeka vrlo osebujnog podrijetla, sina Mussolinijeva vojnika umrlog u britanskom zarobljeništvu, koji je odrastao u Etiopiji, kao strip autor formirao se u Argentini, živio u Francuskoj i Švicarskoj te kojekuda po svijetu, i svoga je mornara-lutalicu u velikoj mjeri stvorio po mjeri vlastite biografije, talenta i karaktera. Hugo Pratt nije bio Corto Maltese, ali teško da je Corto Maltese mogao biti itko drugi nego Hugo Pratt. Nacrtan rukom svoga tvorca, on je lik iz autofikcije, iako je malo toga što će proživjeti Corto prethodno proživio i Hugo. Nije, možda, jednostavno za shvatiti, ali bez toga nema razumijevanja ni onoga što slijedi.

Corto Maltese je u povijesti stripa, vjerojatno, bez premca po intelektualnim, književnim, kulturno-povijesnim i historijskim referencama koje Hugo Pratt upisuje ne samo u priču, nego i u crtež. On će se, recimo, kad mu zatreba, ili kad to ima efekta u pripovijesti, poigrati likovnim referencama, uglavnom na ranu avangardu, na ruski umjetnički eksperiment, na Maljevičev suprematizam. Njegov crtež je gotovo jednako referentan i sadržajan kao i priča, ali istovremeno Prattov je crtež primjer krajnjeg minimalizma. Njegove sličice su, gotovo u pravilu, bez drugog plana, pejzaža i pozadine. Ono što je iza postoji samo ako je za priču važno što se tako iza zbiva. Likovi su jednostavno nacrtani, u tek nekoliko poteza i linija, bez mogućnosti popravljanja i docrtavanja. Kod Pratta sjene ne postoje ili su sačinjene od totalnog zamračenja. Njegov je crtež sav u nekoj tajanstvenoj i neponovljivoj, a dosljedno dovršenoj stilizaciji. Huga Pratta moguće je, možda i lako, kopirati, ali nemoguće je crtati kao on.

Corto Maltese je do određene mjere avanturistički strip. Što je pomalo kao avanturistički roman u književnosti. Međutim, na mnogim stranicama njegovih se avantura ne događa ništa. Smjenjuju se scene pustoši, nekoga svijeta u dugom čekanju, scene zauvijek odgođenih ljubavi, prijetećih susreta i rastanaka te melankolije. U Hrvatskoj enciklopediji natuknica o melankoliji ovako glasi: “Melankolija (grč. μέλας, genitiv μέλανος: crn, taman + χολή: žuč), temperament s depresivnim obilježjem. Postoji nedostatak zanimanja za vanjsku stvarnost, gubitak sposobnosti za ljubav, kočenje sveukupne djelatnosti. Posljedica je gubitka (voljenog) objekta. Danas se smatra da je melankolija dio simptoma manično-depresivne psihoze ili se njome opisuje proces žalovanja“. Na Wikipediji, pak, koju u Hrvatskoj baš i nije najuputnije konzultirati, ovaj put nalazimo zanimljiv opis: “Melankolija kao privremeno bolno i depresivno, katkad zamišljeno i nostalgično, stanje uma. Riječ je o čisto subjektivnom raspoloženju koje se može prenijeti na objektivni svijet te se može govoriti o ‘melankoliji sutona’ ili ‘melankoliji jeseni’ ili čak, kao Shakespeareov princ Hal, o ‘melankoliji močvarnog rukavca’.” Melankolija je, možda, i bezrazložna tuga. Ali istovremeno, melankolija u književnosti i umjetnosti, ili u emocionariju duševno uravnotežena čovjeka, nije do kraja ništa od onoga što smo rekli, ili što bismo tek mogli reći, da melankolija jest. Melankolija za ovoga je čitatelja Corto Maltese, i to na onim stranicama ovog avanturističkog stripa na kojima se ne događa ništa. Ujedno, Corto Maltese melankoličan je čovjek. Ako bih za sebe ustvrdio da sam melankoličan, istovremeno bih rekao da sam sličan njemu.

Hugo Pratt je genijalan autor. Krleža u trenucima očajanja i pomirenosti u dnevnicima iz Drugog svjetskog rata. Thomas Mann na stranicama onoga dodatka “Doktoru Faustusu”, gdje pripovijeda o okolnostima nastanka djela. A pogotovu Crnjanski u komentarima za “Liriku Itake”, a onda i u “Dnevniku o Čarnojeviću”. Doista, Miloš Crnjanski najbliži je Hugu Prattu i njegovu bezdomništvu, pa tako i bezdomništvu Corta Maltesea. Melankolija je osjećaj svijeta koji je stekao svijest o vlastitom nepripadanju. Melankolija je osjećaj svijeta koji je stekao svijest o tome da je svaki dan posljednji dan.

Iz nekog čudnog razloga, o kojemu bi se također moglo pisati, ali danas nije taj dan, čak ni ako je posljednji, Corto Maltese čitatelja ne odbija ni u verzijama koje nisu djelo Huga Pratta. Možda zato što što je uvijek zanimljivo koji bi se to plemeniti luđak uopće usudio crtati Corta Maltesea ili pripovijedati njegovu priču. A možda i zato što Corta Maltesea nije moguće ni crtati ni pisati, a da se istodobno nema na umu njegova prvog stvaratelja. Svaka pripovijest o Cortu pripovijest je o Hugu Prattu. I na neki posredan način, svaka pripovijest o njima dvojici pripovijest je o njihovu čitatelju.

Prije mnogo godina, još 1987., tada 27-godišnji Vladimir Pištalo napisao je kratki roman, možda novelu, “Korto Malteze”. Gotovo četvrt stoljeća kasnije Alem Ćurin crtao je scene i fragmente, portrete prijatelja, prizore u kojima se pojavljivao Corto Maltese. Slike potresne, lijepe i strašne, koje će uskoro nadživjeti i svoga tvorca. Alemov Corto nije se razlikovao od Prattova Corta, zato što razlike ne može biti. To jest ili nije on. A ne bi bilo tako potresno da nije bio on. Pištalov Corto savršena je rekonstrukcija emocije i atmosfere Prattova stripa. On mornara prevede preko rijeke Stiks, iz stripa u književnost i u život.

Pratt umire 20. kolovoza 1995., upravo u ono vrijeme kad po Kninskoj krajini i širom dalmatinskog zaleđa gore kuće i crkve protjeranih Srba. Gori zemlja, zapaljena u uvjerenju da će takva, spaljena, postati neka druga i nečija druga. Tridesetak godina po Prattovoj smrti pusta zemlja ostat će samo pusta zemlja. Onda, kao i danas, idealno je to prizorište nenapisanog i nenacrtanog Corta Maltesea u Islamu Grčkom i Islamu Latinskom. U travnju 2023. u izdanju Bookglobea izlaze “Berlinske noći” scenarista Juana Díaza Canalesa i crtača i kolorista Rubéna Pellejera. Dvojica Španjolaca, Canales prethodni dobitnik Eisnera, najvažnije svjetske stripovske nagrade, od 2015. crtaju nove epizode Corta Maltesea. Autori su četiri Cortova nova romana. Svaki sam čitao, svaki imam, a ne volim nijedan. Nacrtat će, pretpostavljam, nakon “Berlinskih noći” i sljedeći. I taj ću kupiti, pročitati i spremiti u kućnu stripoteku, pa ga, možda, opet čitati…

Hugo Pratt nije kolorirao svoje stripove. Cortov likovni svijet je crno-bijeli, pripada etici i estetici olovke i tuša, crno-bijele grafike međuratnog svijeta. Osim toga, Pratt je i sam pripadao epohi novinskog crno-bijelog stripa, premda Corto Maltese nije bio lik iz novinskog stripa. Šezdesetih i sedamdesetih uglavnom su se kolorirali samo takozvani dječji stripovi. Boje nije bilo ni u komercijalnim stripovima za odrasle, boja bi nagrdila Fantoma, Mandraka, Flasha Gordona…

Međutim, nije izmjena epoha glavni razlog zašto Pallejaro kolorira svog Corta Maltesea. On to čini zato što njegov crtež nije niti može biti siguran, a samim tim ni tako jednostavan i minimalistički kao Prattov. On svoju sličicu nečim nužno mora ispuniti, a zatim je prebojiti. Ponegdje je to klasično koloriranje živog prizora, ponegdje to je samo toniranje slike, bojenje scena kao u Antonionijevoj “Misteriji dvorca Oberwald”.

Corto u Berlin stiže pred Hitlerov dolazak na vlast. Tamo susreće svoga starog druga, novinara i pisca Josepha Rotha. Da, upravo onoga Rotha koji piše “Radetzky marš”, “Joba” i onu čudesnu i neponovljivu “Legendu o svetom pijancu”, iz Rothove samrtničke 1939., koju je preveo Gustav Krklec, u Hrvatskoj posljednji put 1997. objavio Durieux, a poslije više nitko, iako se radi o jednoj od onih knjiga koje bi uvijek morale biti u knjižarama, dostupne onima kojima će promijeniti književni ukus, ako ne i život. Autori “Berlinskih noći” vrlo vješto upričavaju Rotha u Cortovu avanturu, ali i u Cortov karakter. Díaz Canales očito je obrazovan i načitan čovjek, plemeniti Europljanin, jer samo takav i može doprijeti i do Josepha Rotha i do Corta Maltesea, dok je Rubén Pellejero toliko dobar crtač da pogodi Rothovo lice i karakter, i da ih stilski suobrazi s Cortom, ali ono što nedostaje su praznine. Ono što nedostaje je dugo i pusto vrijeme u svakom stripu Huga Pratta. Nema prostora za osjećaje, za slutnju katastrofe, za ljubav i za melankoliju. Umjesto širokog svijeta u kojem je Corto živio kod Huga Pratta, Pištala i Alema, utjeran je u tipsku avanturu, koja je pritom motivski interpretirana, pa čak i parafrazirana i citirana iz serije “Babylon Berlin”, koja je već i sama reinterpretacija Fassbinderove serije “Berlinalexanderplatz”, snimljene po romanu Alfreda Döblina. Zgodna je to i djelomice uzbudljiva igrarija, ali u njoj Roth i Corto nemaju vremena ni da razmijene dvije riječi.

“Ljudi bez sjećanja samo su ljušture”, saznajemo na prvoj stranici stripa susrećući se s mračnim pogledom Adolfa Hitlera. “Društvo bez sjećanja je tempirana bomba”, piše u sljedećoj sličici. Autori, dakle, vode računa o intelektualnom i moralnom dignitetu Corta Maltesea. Ne sramote ga, a to je najvažnije. Njegovo lice i figura su autentični. Geste i mimika su kao u Huga Pratta. On ne izgovori nijedne riječi koja doista nije njegova. Ali ono što mu se događa, u čemu živi dok je u Berlinu, na neki čudan način nije njegov svijet. To je svijet jedne televizijske serije, svijet glavnostrujaškog stripa dvijetisućitih, svijet izgubljenih pa nađenih, svijet površnih. To je svijet onih koji traže svoga junaka i kad njega više nema.