Europa, grom i pakao!!!

Hotel s pet zvjezdica. Kakva spektakularna galerija ružnih ljudi. Golo, blijedo ljudsko meso. Mlohavo i staro. Promatram ih diskretno. Britanci. Gospodin i gospođa Parkinson. Nijemci. Gospodin i gospođa Alzheimer. Francuzi. Gospodin i gospođa Tremblote (drhtavica). Vještački zubi, pejsmejkeri, kompresijske čarape. Već je kasno. Tijelo koje pamti svu tu majonezu, kečap, šećerne glazure na krafni i BBQ umak. Nježna tijela koja podrhtavaju dok s teškoćom sjedaju ispred oltara masne hrane. Njihove su oči tužne, kao u slonova. Tu su i Amerikanci, nekoliko parova, završni stadij liberalizma. Ovo je njihovo prvo i posljednje putovanje u Europu. Toliko prijeđenih milja da bi pronašli i doživjeli iste stvari. Svako jutro se bude teški i znojni, žure na self service doručak i jedu planinu krumpira, kolača, slanine i bijelog kruha. Zatim im glave padnu na prsa dok probavljaju. Kao da ih priprema za smrt. Malo sam iznenađen i uvrijeđen, ali i ja sam dio tog spektakla. Da bih se utješio, jedem manje nego inače i pišem bilješke. Moj život mi se čini jednako praznim, ali još uvijek imam književnost. Ono što vidim oko sebe plaši me. Zapad. Debljina. Kratke hlače na kratkim nogama. Lica s opuštenim donjim usnama dok gutaju jaja, kroasane i slaninu. Trbusi veliki poput hotelskih i restoranskih švedskih stolova. Ružne sive tenisice na debelim nogama, veselo ćaskaju, žvačući glasno, dok im blago portugalsko sunce miluje umorna šećeraška tijela. Među njima je nekoliko predstavnika mlađe generacije. Oni su, s druge strane, mršavi, poput skakavaca. Kljucaju sjemenke. Već ujutro, odjeveni u biciklističke majice. Gledam im noge. Nježne, bez dlaka, suhe, grane. I svi su isti. I muškarci i žene, bez iznimke, imaju zečja lica. Veliki, skoro pločasti, prednji zubi. Provjeravam ne vire li im iz stražnjice listovi mrkve.

Gotovo prozirna Engleskinja tužno gleda svoj jogurt sa chia sjemenkama. Sunce crta zlatne brčiće iznad njezine gornje usne. Napeta je. Vjerojatno tjednima ima lošu probavu, loše spava i još gore jede. Na zapešću ima sat koji mjeri šećer u krvi, otkucaje srca, kolesterol, magnezij, trigliceride i vrijeme po Greenwichu. Sve na njoj je tvrdo: grudi, trbuh, ramena, obrazi, a zasigurno i stražnjica. Pokušavam zamisliti kako izgleda kad je sretna. I na što može računati, o čemu može sanjati 50-godišnja Engleskinja koja putuje u Portugal sa svojim brdskim biciklom?

Nekoliko stolova iza nje je, čini se, njezina bliznakinja. Ista umorna, žućkasta boja lica, tanke usne i ogromni zec-zubi. Ne sebi ima sličnu majicu i neku vrstu sportskih kratkih hlača. Pažljivije pogledam i bez iznenađenja otkrivam da je njezina sestra zapravo muškarac. Mali tip neodređene dobi, sa slabim prsima i ugaslim očima. Vidim ga kako uzdiše i zuri u svoj chia jogurt. Ne izgleda kao netko tko voli život i smijeh, tko pije velika piva, navija za Manchester United i jede kobasice. Zadnji put je jeo meso za Božić 1993. Sve zna, sve je pročitao i godinama radi sve što može za dug život. A sada, u ovom hotelu s pet zvjezdica u Cascaisu u Portugalu, postalo mu je jasno da će doista živjeti vrlo, vrlo dugo.

Razočaran je i dosadno mu je. Početak dugovječnosti ima okus kiselog mlijeka i gljiva između prstiju na nogama. Svako jutro se sigurno pita zašto sve uvijek završava ovako. Ne osjeća se dobro. Mršav je i suh u svijetu punom masnoće. Tanušne noge u tenisicama drhte ispod stola. Čim završi s jogurtom, izići će prema moru i trčati, trčati, trčati. Trčanje. To je jedino što ga održava na životu. Još jedan apsurdni paradoks našeg modernog doba. Oni koji na prvi pogled izgledaju zdravo, imaju apetit i crvena lica, zapravo su bolesni. A oni koji su pothranjeni, sa žutim licima i na prvi pogled krhki, ispadaju najzdraviji.

Mumificirani su, što je jedini razlog zašto će tako dugo potrajati.

Evo me, i ja sam tu s njima, sa takozvanim zapadnim ljudima koji imaju još uvijek nešto novaca, dobre pasoše i želje da putuju svijetom. Ja sam na književnoj rezidenciji, meni je sve plaćeno, ali svejedno – tu sam. Mrzovoljan, otupio u nepravednoj borbi s želučanim kiselinama. Još sam tamo 1992. godine u prvim danima egzila naučio. Kad kažemo Europa, tu uobičajeno mislimo na Zapadnu Europu, ne na Bugare, Slovake ili nas koji smo nekoliko decenija stajali postojano kano klisurine pa smo se polomili u tisuće komada. I dalje nisam siguran, ali sve jače slutim da su nam tamo na brdovitom Balkanu osamdesetih godina prošloga stoljeća lagali. I to ne o nekakvim metafizičkim stvarima; o Bogu, sudbini, životu poslije smrti, teoriji reletiviteta, nego o konkretnim. Holivudska šarena laž, urbane legende o potrošačkom izobilju ispričane kroz filter Jugošvaba, na daleko poznatih i još više slavnih gastarbajtera. Lijepo upakirana obećanja one obične, materijalne, potrošačke sreće. Socijalizam je jedna vrsta jogurta, a kapitalizam ima sve jogurta svijeta. Tada nismo znali – kapitalizam često može za mnoge biti bez bilo kakvog jogurta.

Kapitalizam bez siromašnih je kao kršćanstvo bez pakla.

*

Bilo je to davno, kasno ljeto turobne 1992. godine kada sam zamijenio kraj socijalizma za sumrak kapitalizma. Nošen vjetrom krvavih obračuna i rata uz spokojnu rijeku Savu, razbijenog tijela i uma, razoreni i ostavljeni vojnik čudom spašen iz pepela “hrvatske vizije Bosne i Hercegovine”. Poraz. Less than zero. Jer nema ništa gore no biti vojnik poražene vojske. Osuđen na samoću i zaborav. Dobro je poznato, nacionalni narativi su pomalo specifični gurmani. Biraju à la carte samo pobjede i slavnu smrt, vesele i dične momke koji uz pjesmu polažu svoje mlade živote na oltar domovini. A ako ih nema, onda se to lijepo izmisli. Nije bilo, a i nisam očekivao milosti za nas. Moja mantra je bila književnost. Osjećao sam više tijelom nego umom – pobjednici pišu historiju. A poraženi knjige.

Ni kriv ni dužan, ja sam se našao sa nekih stotinjak već starih i odavna umornih ljudi sa takozvanog razvijenog Zapada. Ovdje u Cascaisu svi su uvjereni da su mi učinili veliku uslugu pozvavši me u ovaj veliki hotel. Nisu ni slutili koliko me ljudi zapravo smetaju. Tijekom cijelog svog odraslog života stalno sam se trudio održavati ugodnu distancu od drugih ljudi. I, na moje veliko zadovoljstvo, često je uspijevalo

Europa kroz koju sam prošao tog blijedog kolovoza 1992. bila je ravnodušna, debela i nimalo uzrujana patnjom malih naroda na Balkanu. To uvijek ide tako. Naša je civilizacija napravljena tako da se mi naprosto stidimo sirotinje, starosti i bolesti. Slavna glava u pijesak nojeva taktika. Ono što ne vidim, što ne želim vidjeti, to i ne postoji.

*

Jedna zaklada me pozvala ovdje u Cascais, Portugal, na rezidenciju. Dakle, hotel s pet zvjezdica, udobna i velika soba, hrana, sve… Sve što trebam raditi je pisati. Pristao sam i došao. Naravno, nemam namjeru ovdje pisati ništa. Planiram otići u Lisabon gledati dvije ili tri utakmice Sportinga, spavati, šetati i ne dobiti više od nekoliko kilograma tijekom rezidencije.

Iako su nevolje često kolektivne, potraga za srećom uvijek je individualna.

Ni kriv ni dužan, ja sam se našao sa nekih stotinjak već starih i odavna umornih ljudi sa takozvanog razvijenog Zapada. Ovdje u Cascaisu svi su uvjereni da su mi učinili veliku uslugu pozvavši me u ovaj veliki hotel. Nisu ni slutili koliko me ljudi zapravo smetaju. Tijekom cijelog svog odraslog života stalno sam se trudio održavati ugodnu distancu od drugih ljudi. I, na moje veliko zadovoljstvo, često je uspijevalo. Biti nevidljiv. Sada je malo drugačije. Moram se smiješiti i pozdravljati sve čim ustanem ujutro. Nikad nisam bio baš dobar u društvenom bontonu. Zašto moramo biti lažno ljubazni prema neznancima? Što od mene očekuje ovaj stariji engleski par kojeg svakog jutra susrećem u hodniku? Izgledaju kao dva morska konja, dva umorna morža koja se odsutno kotrljaju po crvenom tepihu hotela. Vidim, oči su im crvene i tužne, kao da su prehlađeni, kao da su cijelu noć plakali. Neka putovanja dođu prekasno. Ti su Englezi proveli živote u svojim sivim predgrađima, loše spavajući, loše jedući, s mlakim jednoličnim seksom, gledajući beskrajne serije rođendana kraljice Elizabete. Onda je došlo umirovljenje i bila je to najbolja vijest u njihovim životima. Ali s umirovljenjem su došle i bolovi u zglobovima, refluks, visok krvni tlak, sve lošija probava i kronični konjunktivitis. A sada putuju. Čekajući bolnicu ili smrt, stigli su na more u Portugalu, nadajući se čudu. Čekajući svjetlucave krijesnice izgubljene mladosti, lude sedamdesete s vjetrom u dugoj kosi, slatke melodije koje su dolazile od njihovih liverpulskih anđela Johna, Paula, Ringa, Georgea… Naravno, ništa od toga se neće dogoditi. Ostat će stari, bolesni i sami, ostat će tako so british, ostat će vječno, oh my Gosh. Njima su opet, zaključujem, lagali drukčije. Da su dio velike imperije, da su bolji od drugih, da čitav svijet priča njihov jezik, da žive u demokraciji… Okreni, obrni, tako uvijek ispadne tako.

Prvo se predamo pa nas tek onda zarobe.

I oni su proveli život u čuđenju. Kao i ja.

Netko je negdje odlučio da nam proda to kao zamjenu za stvarno življenje i mi smo to progutali. Sreća je nastaviti željeti ono što imate, rekao je sveti Augustin. Sve dok se stvarno ne dokaže da ima života poslije smrti. I da treba s vremena vrijeme biti hrabar. Jer hrabar čovjek umire jednom, a kukavica stotinu puta. Sve dok mi kupujemo, oni će nam nastaviti prodavati. A do tada, dozvoljeno je zaključiti da nijedan čovjek nikada nije u potpunosti kriv za ono sto mu se događa. A ni nevin.

Samo što je to, hrpa njihovih tričarija, napravljeno i osmišljeno kao neizbježno i važno. Predosjećam. Pad iz njihovog plastičnog, kapitalističkog, edena bit će dosta sličan našem buđenju iz jugoslavenskog socijalizma. Uostalom, svatko ima prava na svoju definiciju pakla. Raja također.

*

Subotom se spustim u historijski centar grada i promatram. Ljudi jure u trgovine, kupuju stvari i lako troše teško zarađeni novac. To je najveći trik kapitalizma. Mamiti nas na tanki led konzumerizma kako bismo trošili svoj teško zarađeni novac na njihove besmislice. Pijem svoj drugi kapućino i tajno ih promatram. Nijedno od njih ne izgleda bogato, ali svi troše kao ludi. Loše cipele, loši sendviči, ružna odjeća… Čovjek nije samo ono što jest ili što radi. Čovjek je također ono što jede i, iznad svega, kako izgleda. Sve mi to izgleda vrlo bijedno. Oni su pokretačka snaga ovog sve slabijeg liberalizma. Naivci. Najskuplja stvar u kapitalizmu nisu nakit ili luksuzna odjeća. U ovom društvu, najskuplja je stvar biti nepismen. Samo siromašni ljudi kupuju beskorisne stvari koje im ne trebaju. Bogati im te stvari prodaju.

Najveća pobjeda kapitalizma je u tome što smo poraženi, a da to nismo ni shvatili. Nismo ni svjesni da smo sudjelovali u njihovom natjecanju.

Kako je lijepo zaključio Milan Kundera. Budući da se život ne ponavlja, svaki čin je trenutan i bez pripreme (poput glumca bez proba). Ona nikada nije “gotova slika”, već uvijek skica ničega. Čovjek nikada ne može znati koja je odluka najbolja jer nema drugi život da usporedi svoje izbore.

Ova se civilizacija neće ugasiti pod nuklearnom gljivom. Nestat će, ugušena u svome smeću.

Vrhunac ironije. Napravili smo elektronske aparate koji traju kratko sa komponentama kojima treba čitava vječnost da bi istrulile.

*

Naravno, nemamo drugi planet na raspolaganju. Mi smo samo prolaznici. Neodgovorni turisti koji isušuju rijeke, razaraju planine i tope led. Društvo koja će umrijeti u vlastitim sterilnim i besmislenim plastičnim otpadima. Živimo kraj jedne epohe koji je najavljen davno. Kada je čovječanstvo sebično zamijenilo glagol “biti” glagolom “imati”.

Tako ljudska fatalnost koja istovremeno traži stvaranje i razaranje. Bez pravog razumijevanja vrijednosti tih proturječnih potreba. I ta nevjerojatna potreba da uzastopno gradimo i uništavamo ostaje vječita enigmu. Ta ponavljanje je toliko često da je legitimno postaviti pitanje.

Možda stvarno čovječanstvo s jedne strane uništava i ubija, a s druge stvara ljepotu, putem iste neobjašnjive potrebe?

Tako se pokazuje, napisao je Ivo Andrić, da, htjeli mi to ili ne, uništenje i stvaranje predstavljaju dvije strane iste ljudske kobi.

Nedjeljivi jedan od drugoga.

Zato imamo dojam da je ljudska civilizacija uvijek na početku. Kao ludilo feniksa koji se neprestano stvara i uništava iz vlastitog pepela.

Nema logičkog odgovora.

Uništenje je naš karakter. Tragedija je definitivno sastavni dio naše rase dvonožaca.

To je prepoznatljiv znak glagola “imati”.

Imati i uništiti.

Velibor Čolić rođen je 1964. u BiH. Od 1992. živi i radi u Francuskoj. Kao novinar (rock glazba & jazz) i kao spisatelj. Od 2008. piše izvorno na francuskom, jeziku svojega egzila, i kao profesionalni književnik objavljuje kod pariškog Gallimarda. Knjige su mu adaptirane za kazalište u Francuskoj, Švicarskoj i Belgiji. Pored izvornog francuskog jezika, knjige su mu prevođene na engleski, njemački, španjolski, talijanski, bugarski, mađarski, turski, albanski, češki, portugalski, slovenski, bosanski, srpski i hrvatski. U 2014. godini dobio je Prix du Rayonnement de la langue et de la littérature françaises Francuske akademije. Švicarska kazališna predstava "Manuel d’exil", inspirirana romanom Velibora Čolića, 2022. je godine osvojila Švicarsku federalnu nagradu za scenske umjetnosti. Režirala je Maya Bösch, a glavnu ulogu nosi Jean-Quentin Châtelain. Roman "Guerre et Pluie" (Gallimard, Paris, 2024.) dobio je pet književnih nagrada. Četiri u Francuskoj: Prix Joseph Kessel 2024., Prix Ouest France/Etonnants Voyageurs 2024., Prix Maurice Genevoix 2024., Prix François Mauriac 2024., te najveću frankofonsku književnu nagradu, "Goncourt belge" Prix Victor Rossel 2024. u Bruxellesu.