Hrvatska bez šminke

“Fjaku” potpisuje Aleksandra Wojtaszek, poljska kroatistica, novinarka i docentica na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu, a prijevod donosi Adrian Cvitanović u izdanju Disputa. U Poljskoj ju je 2022. objavila renomirana izdavačka kuća Wydawnictwo Czarne (čiji je osnivač Andrzej Stasiuk), osvojila je Nagradu prof. Jerzego Skowronka, jedno od važnijih poljskih priznanja za djela iz područja povijesti i kulturne publicistike, te je ušla u finale izbora Grand Press za reportažnu knjigu godine. I u Slovačkoj je izazvala veliku pažnju publike i kritike pa se slično može očekivati i od češkog i talijanskog izdanja koja su u pripremi.

U međuvremenu se “Fjaka” vratila kući. Napisana iz perspektive “nekoga tko je na pola puta, kome je Hrvatska druga domovina, ali tko je čvrsto ukorijenjen u svoju poljsku stvarnost pa zna što je strancima zanimljivo, nejasno ili kontroverzno u hrvatskoj povijesti i suvremenosti”, ova knjiga pobuđuje znatiželju hrvatskoga čitatelja jer nudi svjež, pomalo neočekivan pogled na poznate ljude, mjesta i običaje, otkrivajući priče i perspektive koje često ostaju neprimijećene te potiču na promišljanje o svakodnevici, društvenim praksama i kulturnim slojevima Hrvatske.

No, u priču o “Fjaki” valja krenuti od njezina naslova. Dakle, zašto baš “Fjaka”? Možda bi se ova knjiga, da je pisana za hrvatsko tržište, zvala i drugačije. Vjerojatno bi, ali bila bi to i neka posve druga knjiga, kako u predgovoru hrvatskom izdanju napominje autorica. No s obzirom na publiku kojoj je izvorno namijenjena, “fjaka” funkcionira vrlo dobro: uvodi novu, vrlo zvučnu riječ koja govornicima drugih jezika zvuči egzotično – malo talijanizam, malo mediteransko… Možda bi ova knjiga mogla čak brendirati fjaku kao “dalmatinsko stanje uma”, slično danskom hyggeu ili švedskoj fiki? (Usput rečeno, postoji i virtualni Muzej fjake u koji svakako vrijedi zaviriti.)

No naslov je, kao što to s dobrim knjigama često biva – zavodljiv, ali nepouzdan. Jer fjaka je u ovoj knjizi i metafora i dijagnoza. Kao metafora, ona evocira ono stanje lijene obamrlosti i hedonističkog prepuštanja koje turist traži, a domaći rado prodaje. No kao dijagnoza ona pokazuje nešto posve drugo – društvenu tromost, prešutno odustajanje i naviku da se mirimo sa situacijom. Upravo taj raspon između slike i simptoma autorica koristi da bi otvorila prostor za ozbiljnija pitanja o zemlji u kojoj živimo. Zato knjiga i počinje u trenutku kada ta privlačna slika puca: s prvim jesenskim kišama i zatvaranjem turističke sezone. Kad se dignu rampe na parkiralištima uz obalu, kad se učenici i studenti vrate u gradove, a konobe i restorani stave ključ u bravu – tada Hrvatska skida šminku i vraća se sama sebi. I upravo u toj ogoljenosti i autentičnosti autorica pronalazi svoj pravi materijal. Pritom je akutno svjesna svoje pozicije kao i osjećaja da kao strankinja možda čini nešto nedopušteno, neku transgresiju. Stigavši u Jelsu u veljači, ona isprva ne prepoznaje taj gradić premda ga je posjetila nekoliko mjeseci ranije. “Osjećala sam se”, piše ona, “kao da “kroz ključanicu promatram prizor koji nije bio namijenjen mojim očima”. Dakle, kao u Čarobnjaku iz Oza: valjalo se probiti kroz raskošan, stiliziran i bajkovit prostor fantazije, odmaknuti se od te Hrvatske u tehnikoloru, da bi se odgrnulo zavjesu i suočilo s iluzijama.

No isto tako je valjalo u takvoj, stvarnoj Hrvatskoj proboraviti desetak godina, studirati ovdje, družiti se s ljudima, putovati, naučiti jezik, posvojiti ju kao drugu domovinu. I onda je mogla nastati ova knjiga koja u podnaslovu ima sintagmu “pogled izvana”, ali, čitajući ju, taj pogled doista ne doživljavamo kao izvanjski, nemamo osjećaj nekih tuđih očiju koje nas prate, procjenjuju i popisuju naše greške i zablude. Iako naravno da i njih unutra ima, i dobro je da je tako, jer autorica nije imala u planu napisati turističku brošuru, niti svjesno zažmiriti na sve ono što je u Hrvatskoj vidjela, čula i doživjela, sve što je o njoj pročitala i naučila. Njezin je prikaz Hrvatske stoga izrazito pošten: on je proizvod sustavnog istraživanja i bavljenja ovom zemljom, ali je i rezultat njezine posve partikularne vizure koja međutim nije zlonamjerna, nije superiorna, ne docira, niti posrće pred balkanističkim stereotipima (po čemu je možda ovo i prvi takav prikaz Hrvatske dosad). Autorica naprosto pokušava istražiti i predočiti ključne događaje iz hrvatske povijesti, ali ne onako kako ih bilježi historiografija, nego onako kako oni žive u našoj društvenoj, kulturnoj i političkoj imaginaciji. Pa će tako, primjerice, temu doseljavanja Hrvata usporedno opisati kroz ikoničku sliku Otona Ivekovića kojoj će suprotstaviti reklamu za Ožujsko pivo koja se oslanja na isti scenarij.

No, pišući o hrvatskoj prošlosti, autorica se neprestano obraća našoj sadašnjosti što ju na kraju knjige dovodi do ključnog pitanja: ako nam je već tako dobro kako nam se servira, ako smo ispunili sve naše povijesne ciljeve i zadaće i prohodali kroz stoljeća povijesne zbiljnosti da dođemo do ovoga gdje smo sad – zašto nam je zapravo tako loše? I mi svi znamo o čemu ona govori. O podivljalom turizmu, iseljavanjima, demografskoj kataklizmi, nefunkcioniranju pravne države, propadanju sela i gradova, urušavanju životnog standarda, eskalaciji mržnje, isključivosti… Sve što je autorica kritički o ovoj zemlji napisala, mogao bi i trebao potpisati svaki razuman i priseban građanin ove zemlje, i to bi bila mjera njegovog domoljublja. Kao što Wojtaszek kaže, citirajući “mudroga pisca”: “Zemlja je tvoja tek kad se počneš stidjeti postupaka njezine vlade. Stoga mi Hrvatsko oprosti, za mene valjda jednostavno tako izgleda ljubav.”

Treba nešto reći i o žanru kroz koji je autorica ispisala ovu knjigu, a to je književna reportaža. To je hibridan žanr koji spaja publicistiku i književnost, što znači da se knjiga sastoji od dva temeljna sloja: istraživačko-dokumentarističkog, iza kojeg stoji ozbiljan terenski i studijski rad, i onog drugog, literarnog, koji je usidren u prvom licu jednine, u subjektivnoj vizuri, u impresijama, lucidnim komentarima, humoru pa čak i povremenom iskliznuću u poetsko. Evo ulomka koji dobro ilustrira pretapanje ta dva registra: “Možemo se smijati predodžbama o odmoru u sredozemnoj zemlji i kičastim pokušajima zadovoljavanja te potrebe u obliku stamenih ljudeskara u prugastim potkošuljama koji odišu po lavandi i a capella pjevaju sjetne pjesme o tužnim galebovima, koje nam nameće popularna kultura. Valja nam nemilosrdno žigosati patologiju trenutačnog sistema, devastaciju krajolika betonom i dramatične uvjete rada u turizmu. Ali ako je svakome dopušteno spasiti jednu stvar na ovom svijetu, ja se zalažem za prvi jesenski dan u Dalmaciji. Dan koji odiše po vlažnom, klizavom kamenju, dubokom olakšanju, cigareti koja proglašava fajrunt i sredstvu za zaštitu drva.”

Književna reportaža je žanr koji se kod nas ne piše baš mnogo, no u Poljskoj ona ima veliku tradiciju, dovoljno je spomenuti velikog Ryszarda Kapuścińskog i njegove “empatične reportaže” koje odlikuje društveni angažman, suočavanje s traumama, nepravdama i marginalnim pričama, ali i snažan etički moment u vidu odgovornosti prema ljudima o kojima se piše. Sve je to vidljivo i kod Aleksandre Wojtaszek i to ponajviše u izboru njezinih sugovornika. Primjerice, kada piše o životu na obali u raljama turističke sezone, ona razgovara sa sezonskim radnicima, uberovcima na privremenom radu, vlasnicom hostela i praonice, dakle s nevidljivom i često prekarnom logistikom turističke mašinerije čija je perspektiva na naš turistički uspjeh naravno specifična.

A specifičan je, štoviše iskošen, i autoričin pristup temama. To se dobro vidi u poglavlju u kojem piše o Zagrebu. Naime, ona Zagreb ne promatra s Trga bana Jelačića, niti je zavedena šušurom subotnje špice, nego ga upoznaje kroz zagrebačka pročelja i njihove grafite koje iščitava u Barthesovoj maniri, semiotički, kao znakove pokraj puta koji otkrivaju puls hrvatske svakodnevice. Isto tako ona grad promatra kroz njegovu periferiju – zagrebačke kvartove i život koji u njima buja što će je dovesti do toga Zagreb slikovito usporedi s “čudovištem iz niskobudžetnog znanstvenofantastičnog filma koje posjeduje srce u većini svojih brojnih ticala”.

Zapravo, možemo reći da Wojtaszek ponajviše zanimaju takozvani treći prostori kako ih definira Edward Soja: ne ideološki narativi o gradu, ni kulturni simboli vezani za njega, nego grad kao prostor živog iskustva, identiteta, otpora i hibridnosti; zanimaju je neformalne mreže i kreativne prakse koje mijenjaju značenje nekog prostora – što se opet lijepo vidi u odabiru lokacija sugovornika. Njezini vodiči kroz Zagreb su bivši beskućnik Mile koji ju vodi u turu znakovita naziva Nevidljivi Zagreb i Đurđa, otpuštena radnica Kamenskog, čija priča ilustrira status ženskog rada u postoscijalizmu kao i patologiju hrvatske privatizacije. Upravo takve mikropriče, male sudbine, srce su ove knjige i vidi se da im autorica pristupa s velikom pažnjom. Osjeća se zapravo da te priče rezoniraju u njoj i da ona kroz njih gradi svoju vezu s Hrvatskom kao stvarnim, življenim prostorom.

Primjerice, ima jedna scena u kojoj ona u maniri pravoga flaneura prolazi Gagarinovim šetalištem kada ugleda ulične prodavače koji na asfaltu prodaju “krhotine svog promašenog života”. Ona zamjećuje lutku s polomljenom ručicom, staru magnetofonsku vrpcu, iznošene dječje cipele, pola šampona u bočici, knjige bez hrpta, staklenku domaćih krastavaca, sve rasparano, pohabano, izgužvano. I tada zapisuje: “Ipak, nastojala sam se ne osvrtati previše u stranu – znala sam da će, ako svrgnem pogled na tkaninu koja leži na asfaltu, nešto privući moju pažnju, da ako budem predugo u nešto gledala ili ako nešto dodirnem, više nikad neću izaći iz te ulice, da ću do kraja života slušati nove životne priče, identične poput kapi vode i različite onoliko koliko se znaju razlikovati nesreće.”

Taj autoričina iskošena perspektiva i začudan način na koji ona ulazi u svoje teme zapravo su vidljivi u svakom poglavlju. Primjerice, Istra joj se ne otvara kroz tartufe i stancije, nego kroz književnost, mitologiju i praznovjerja. Od istarskih divova, vampira i štriga, preko Julesa Verna, Joycea i Dantea, pa sve do suvremene i slabo poznate istarske znanstvenofantastične proze, Wojtaszek gradi okvir u koji smješta opis teškog i većini Hrvata konfuznog istarskog 20. stoljeća. Poglavlje završava nadrealnim, gotovo montipajtonovskim razgovorom s Joškom Jorasom koji se pred našim očima preobražava iz ispolitizirane karikature u gotovo donkihotovskog junaka i čovjeka od principa, premda u svemu tome ironije i humora naravno ne nedostaje.

I premda autoričin stil obilježava prepoznatljiv suhi humor, živost njezinom pripovijedanju daju i neočekivane, anegdotalne i komične situacije u kojima se zatječe dok boravi na terenu. Primjerice, smijeh izaziva priznanje da je uplatila cjelogodišnju članarinu u klubu Hajduka kako bi utakmicu mogla pratiti među Torcidom, sa sjeverne tribine, premda ju nogomet uopće ne zanima (a sve kako bi proniknula u fenomen tog “kluba za koji se živi”). Ili kad je, u nadahnutom poglavlju o tri velika sina Hrvatskoga zagorja, malo prilegla pa slučajno zaspala na slamarici u rodnoj kući Matije Gupca.

No, kao vrhunac knjige svakako treba izdvojiti poglavlje o Benkovcu, u kojem se prvi put zatekla slučajno, kad su ju kao autostopisticu iz auta izbacili neki bosanski biznismeni, pa je usred noći banula u kuću svojeg poznanika, opalivši prije toga brzinski selfie sa Tuđmanovim spomenikom kako bi odobrovoljila njegovog konzervativnog oca. Benkovcu se vraćala u više navrata, promatrajući kako grad stagnira i propada dok vlasti štampaju intervencijske planove, kako u njemu suživot Hrvata i malobrojnih Srba poprima oblik međusobnog trpljenja, izbjegavanja i verbalne agresije, kako za mladu generaciju tamo “nema ničega, ni kulture, ni posla, ni života”. Stoga poglavlje završava na jedini logičan način – slavnom benkovačkom utrkom puževa, koja u kontekstu nedavnih zbivanja zadobiva posve opipljiva i groteskna značenja.

“Fjaka” Aleksandre Wojtaszek promišljena je i empatična analiza hrvatskog društva i kulture, protkana humorom, iskričavim detaljima i literarnim osjećajem za prostor i ljude. Hrvatskom čitatelju ova knjiga nudi ono što često ostaje izvan fokusa domaće medijske pažnje: uvid u svakodnevicu, priče običnih ljudi, neprimijećene lokalne običaje i društvene obrasce, ali i kritički pogled na kontraste između idealizirane slike zemlje i stvarnosti koju živimo. Ova iskrena, duhovita i duboko ljudska reportaža pokazuje da ljubav prema zemlji nije slijepo divljenje i samohvala, već sposobnost da i u “najvećoj bačvici meda nađemo žličicu smole” te da domovinu sagledamo onakvom kakva jest – sa svim njezinim ljepotama, apsurdima i neugodnim istinama.