JNA mi je bila poraz i pakao

Kako biti pisac na kraju svijeta? O tome je u subotu na Weekend Media Festivalu u Rovinju govorio književnik, novinar i publicist 24sata Miljenko Jergović u razgovoru s Goranom Gavranovićem, izdavačkim direktorom 24sata. U godini u kojoj je za svoj književni rad primio dvije prestižne međunarodne nagrade, Jergović je u Rovinju govorio o vremenu u kojem se svijet sve češće čini kao mjesto na rubu novih ratova, podjela i katastrofa. I o tome ima li književnost u takvom svijetu snagu još nešto promijeniti.

U uvodu je Gavranović upitao Jergovića, s obzirom na naslov panela “Kako biti pisac na kraju svijeta”, jesmo li na kraju svijeta.

“Jesmo. Pritom se ne treba previše uzrujavati jer smo na kraju svijeta barem 2000 godina. Jer kad se mladić u Judeji pojavio da propovijeda ono što je propovijedao, on je, među ostalim, izgovarao riječi ‘kraj svijeta’. Nastupao je kao Mesija za kraj svijeta, a on je Isus Krist. Mi već 2000 godina živimo vrijeme Isusa Krista, u vremenu u kojem nam se stalno čini da svjetla samo što se nisu ugasila”, slikovito je objasnio višestruko nagrađivani književnik.

S obzirom na to da je Jergović rođeni Sarajlija, koji je ondje završio studij sociologije i filozofije, Gavranović je poveznicom s Olimpijskim igrama 1984. u Sarajevu, kad su uoči svečanog otvaranja počele padati prve pahulje snijega, upitao Jergovića jesu li zrnca prašine (od kojih je satkana pahulja), a koje književnik opisuje u knjizi “1983 – romaneskni manevri”, svojevrsni nosač sitnih podataka.

“U svakoj pahulji snijega zrnce je prašine. Zanimljivo je da ne postoje dvije iste pahulje i sve su različite. Kao otisci prsta. To je potpuno senzacionalno”, rekao je.

A snijeg koji pada simbolično može predstavljati sjećanja.

Na pitanje o njegovom aktualnom romanu “1983 – romaneskni manevri”, Jergović je to povezao s odsluženjem vojnog roka.

“Morao sam ići na odsluženje vojnog roka u JNA, a tad je to za nas muškarce bila ogromna trauma. Moram priznati da nisam od onih koji su se samoostvarivali odlaskom u vojsku. Meni je to bio poraz i pakao. I to je bila posljednja godina jedne epohe u zemlji u kojoj smo živjeli, a koja se zvala Jugoslavija, kao i jedne epohe svijeta”, rekao je.

Na Gavranovićevo pitanje zašto inzistira na tome da se, kao književnik, bavi i novinarstvom, rekao je kako je dijete generacije novina te da mu je važno svoj tekst vidjeti na papiru, kao i to da mu je važno pisati za ljude koji će to pročitati “danas”, objasnio je Jergović svoje stajalište.

Novinsko pisanje ozbiljnih priča bilo bi kao svojevrsna anticipacija igre.

“To ne znači da novinski pisci predviđaju budućnost svijeta. Novinski pisci predviđaju sadašnjost svijeta i bez njih ja kao čitatelj često sam dezorijentiran”, kazao je i zaradio pljesak.