Književna zagonetka Luke Bekavca

Ne znam kako započeti ovaj tekst osim konstatacijom koja u isto vrijeme može zvučati i kao alibi. Pisati o prozi Luke Bekavca, dakle ne samo o jednoj njegovoj knjizi, što je već svojevrstan pothvat, u formatu teksta koji ima svoje formalne zakonitosti, čini se gotovo kao nemoguća misija. Otprilike ovako – tek što bi se završio uvod i sve skupa malo kontekstualiziralo, tekstu bi već istekao broj slovnih znakova, iako ne bi ozbiljno ni počeo. O knjigama Luke Bekavca pisano je dosta – kritičkih, znanstvenih tekstova, diplomskih radova… Ulomci su uvrštavani u izbore suvremene proze, knjige nagrađivane (Kamov, Josip i Ivan Kozarac, Nagrada HAZU, EUPL) i doista su zapažene ne samo u znanstvenoj zajednici kojoj autor (rođen u Osijeku 1976.) pripada kao profesor na zagrebačkoj komparatistici. Kritički tekstovi o njegovoj prozi uglavnom su pozitivni i analitički, variraju slične teze, nadopunjavaju ih novim, pa i generacijskim uvidima, knjige su zapravo iznimno žive, kao i mreža njihove recepcije. A opet, čini se, kako je istovremeno stvoren mit da je Bekavac pisac kojega čitaju samo oni kojima je književnost u nekoj varijanti struka te kako su za “prolazak” njegovim romanima potrebni specifični alati za identifikaciju onih kojima se pišući služio. Kad je 2022. godine objavio roman “Urania”, u šest svezaka i na više od 2000 stranica, postojala je neka interna šala kako bi se žiriji književnih nagrada morali podijeliti tako da svatko pročita jedan svezak. Kao selektorica za jednu regionalnu nagrade predložila sam “Uraniju” među pet naslova, jer žiri bi morao imati “forze” i za taj opus magnum, ne razmišljajući kako postoji i praktični problem kako to šestoknjižje dostaviti članovima žirija u raznim gradovima i zemljama, no to je riješeno. Jedno je vrijeme Bekavca pratio i drugi mit, onaj da izbjegava bilo kakve javne nastupe i medije, što se na kraju pokazalo pogrešnim – ne izbjegava, ali ne spada u one pisce sklone iznositi mišljenja i komentare o bilo čemu što nema veze s njihovim pisanjem i knjigama, a kad ga se o tome pita, vidljivo je kako je itekako umješan i zanimljiv u javnim nastupima.

O prozi Luke Bekavca, također, čuju se različita mišljenja, od onih koja izražavaju respekt i naglašavaju specifičnu poziciju u suvremenoj prozi, do onih koja iskreno priznaju kako ništa ne razumiju i ne znaju za što bi se u tekstu uhvatili. Za razliku od sličnih slučajeva s oprečnim mišljenjima, koja se obično oslanjaju na izvantekstualne argumente, ovdje i jedni i drugi mogu biti u pravu, a njihovo mišljenje proizlazi iz teksta samog, što je samo po sebi vrijedno spomena. Kompliciran i kompleksan pisac taj Bekavac, pomislit ćete, i također ćete na neki način biti u pravu. Stoga, probajmo ovaj tekst o tri njegova ključna romana (“Drenje”, “Viljevo” i “Policijski sat”), koji su sad uvezani u jednu knjigu “Uvod u Novi Bezdan”, postaviti na način da to prije svega bude informacija o tome u što i na koji način uvodi “Uvod u Novi Bezdan”.

Kad se 2011. pojavio roman “Drenje”, kontekst mu je činila proza realističke pripovjedne matrice, koja je tada još dominirala. Bekavčev je roman promatran, zapravo logično, u suodnosu upravo s tom prozom – bez obzira na to bio je smatran ekscesom, retro prozom koji se vraća postmodernizmu ili ga se pokušalo čitati kao prozu koja također zarezuje u konkretnu stvarnost, ali drugim sredstvima. No bilo je jasno kako je riječ o romanu-konceptu koji se odmiče od preslikavanja stvarnosti, što ostaje karakteristika Bekavčeva opusa u cjelini. Premda autor ne misli da je riječ o trilogiji (dapače, reći će kako sve tri knjige čine “skup ili niz bez prve i posljednje točke”), sva tri sad ujedinjena romana ipak dijele neke iste likove, događaje, ambijent, premda su poveznice doista labave i mogu se čitati samostalno. “Drenje”, nazvano prema stvarnom mjestu u Baranji, zbiva se u ljeto 1999. unutar znanstvene zajednice koja radi na projektu “Utjecaj Domovinskog rata na bioakustičku sliku Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema”, pod vodstvom ekscentričnog profesora Markovića. Terenskoj nastavi priključuje se zakašnjela apsolventica Marta, okarakterizirana kao psihički nestabilna, posljedično nestabilna i kao fokalizator. Drenje je nekakvo postapokaliptično mjesto, a poplave i komarci, močvara, krčma i cementara, djeluju poput kulisa ZF filma.

Snimajući zvukove, profesor Marković dolazi do spoznaje kako je u svim zapisima prisutan neidentificirani šum, zvuk koji na specifičan način nadzire čitav ekosustav, a njegovo istraživanje usmjerava se i prema nadnaravnom i onostranom. Istraživanje dovodi do spoznaje kako je Drenje bolesno, ali “na daleko dubljoj razini”, a istovremeno je to mjesto u kojem se snima “soundtrack nevidljivog”. U romanu prevladavaju opisi, a ne naracija, vizualni i akustični elementi, tekst funkcionira kao specifična mješavina opisa, prizora i slika, s esejističkim i znanstvenim diskursom u kojemu su učestali tehnički termini i metajezik. Roman, u osnovi hermetičan, postavlja brojna ipak prepoznatljiva pitanja koja se tiču komunikacije, uskih granica ljudske spoznaje i nesavršenosti i uskoće znanstvene zajednice, no čini se važnim i pitanje bilo kakvog racionalnog tumačenja stvarnosti u kojem uvijek ima mnogo osobnih upisivanja i spornih zaključaka. Slično je, dakako, i s tumačenjem književnosti, pa i ovoga romana.

Dvije godine kasnije pojavljuje se “Viljevo”, u čijem je prvom planu neuhvatljivost jasnog i krajnjeg značenja priče. Nemogućnost uspostave komunikacije između tekstova na razini fabule prerasta u poigravanje oprekom između književnog i znanstvenog registra na formalnoj razini, smještajući roman u žanr (pseudo)znanstvene fantastike ili spekulativne fikcije. U tri dijela, tri varijante istoga događaja, u formi monologa, dijaloga i (kvazi)znanstvenog diskursa uvodi se čitatelja u moguću paralelnu stvarnost utjelovljenu u glasovima iz budućnosti – u prvom dijelu romana to je ženski glas iz postapokaliptične stvarnosti u kojoj je Viljevo svedeno na pusti krajolik nakon “rušenja Centrale”. Pogreške i šumovi na nosaču zvuka čiji je ovo transkript ometaju nas u tome da dobijemo koliko-toliko logičnu priču, koju ispovijeda glas djevojke koja je sa sestrom nakon tog događaja slučajno stigla u Viljevo. U drugom dijelu, u kojem autor poseže i za nekoliko stranica binarnih kodova, riječ je o isprekidanoj komunikaciji/dijalogu između djevojke i neimenovanog ispitivača koji pokušava protumačiti njezine poruke, ostavljajući brojne praznine, šumove i nedoumice. Treći dio romana pokušaj je interpretacije tog događaja, pisan u formi znanstvenog članka, u kojem sin Marković (onaj iz “Drenja”) pokušava razriješiti i osuvremeniti, ali i “oznanstveniti” hipoteze svoga oca ispisane u formi intimnog dnevničkog zapisa. Marković otac opisuje iskustvo trojice ilegalaca koji su u ljeto 1943. u Osijeku vodili partizansku radiostanicu i očito uspostavili komunikaciju sa sestrama iz posve druge vremenske razine, budućnosti. Čini se da “Viljevo” možda prethodi “Drenju” (radnja se ovdje odvija simultano 2109. i 1943.), čini se da je ono što se ovdje događa u “Drenju” opisano, a njihova je eksplicitna poveznica u završnom poglavlju oca i sina Marković, premda ono nema funkciju objašnjenja niti se u “Viljevu” uspostavlja bilo kakav oblik pripovijedanja koji bi rekonstruirao događaje, dapače ovaj je roman čak hermetičniji od prethodnog.

I tako dolazimo do “Policijskog sata” (2015.), podnaslovljenog “slutnje, uspomene”, romana koji bi, ako nam je već do uvezivanja, točnije bilo promatrati u paru sa zbirkom “studija, ruševina”, “Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku”, kako to navodi i sam autor. Ovdje čitamo pseudoautobiografiju pripovjedača (da, ovdje imamo i pripovjedača!) koji pokušava evocirati Osijek početka i sredine devedesetih, prisjetiti se i shvatiti što se događalo s misterioznom grupom koja proučava audio signale koji dolaze iz neke druge stvarnosti. Njegovo je sjećanje nepouzdano, kao što sjećanje i jest, zbog čega se tekst prekida, ponovo počinje, bazira na bilješkama, prepisivanju i nadopisivanju, čemu neće pomoći ni uvođenje alter ega autora Luke Bekavca i njegove knjige, kao ni profesora Markovića (!), a tu je i mogućnost da se uzrok zaborava možda naslanja na motive komunikacije s onostranim. Drugi, paralelni dio romana donosi detaljne, statične opise nekih napuštenih prostora za koje nemamo pojma što su i gdje se nalaze, tehnika opisivanja bliska je “Drenju”, ali knjizi “Divizija” onoga Luke Bekavca koji se pojavljuje u knjizi Luke Bekavca. I na kraju, kad pripovjedač parkira blizu Novog Bezdana, što je ime koje je Marković u prvom romanu koristio za Drenje, čini se kao da smo se vratili pred prvi roman koji završava “traženjem puta” prema Novom Bezdanu i krug tu ne završava, nego može ponovno početi. Potaknuta riječju “uspomene” iz podnaslova, spomenut ću kako mi je od tri Bekavčeva romana možda najbliži upravo ovaj, iz razloga intelektualne i emocionalne autobiografije jer čitamo: “Danas više nemam mnogo materijalnih tragova tog propalog vremena, među ostacima se, kao najvažniji i najopasniji elementi, ističu knjige pjesama…”. Među pjesnicima osamdesetih, jer do njih se moralo doći pišući o devedesetima, spomenuti su Maleš, Čegec, Maković, Mraović, Rem i dr., naslovi njihovih pjesničkih zbirki te “Sretne ulice” Delimira Rešickog, koje stoje kao “ultimativna sveta knjige tih nestvarnih dana” (da!), pa glazba Swansa, My Bloody Valentine, Cavea i dr. U romanu to ima svoju funkciju, za mene i onu o kojoj mogu svjedočiti samo oni koji su (pre)živjeli kasne osamdesete u kultnom osječkom kafiću Valentino. Te reference jesu “stvarne”, no sve ostalo – fabula, pripovjedač, prostor, vrijeme i sam autor – još više izmiču nego u prethodnim romanima.

Bekavčevi romani svakako nisu eksces u onom smislu kako ih se znalo predstavljati, no možda jesu za čitatelje koji čitaju samo one knjige u kojima je sve servirano i jednoznačno. No kad ih se uhvati aktivni čitatelj, a takvom se uvijek nadamo, koji ima senzore da raspršeno organizira u cjelinu, ne ljuti se kad je prateći krive tragove zašao u pogrešnu ulicu, a informacije zna posložiti i sam, događa se vrlo zanimljiv efekt u kojemu se čitatelju čini da je aktivni sudionik priče same, ostavljen da se izbori i kombinira sve njezine elemente, čak i one koji nedostaju – od fabule, preko prostora i vremena, korištenja popularnih žanrova, do pripovjedača, onda kad ga ima. Dobra književnost, bez obzira na formu u kojoj to čini, postavlja pitanja i kreira izazove. Bekavac je upravo u tome majstor, a njegove knjige idealan predložak za promišljanje stvarnosti i fikcije, književnosti i znanosti, ovo- i onostranog, na kraju krajeva i Osijeka i okolice kao prostora moguće paralelne stvarnosti.