Laži i istine
U 'Ispovijestima' Rousseau nije samo ispričao vlastiti život nego je postavio temelje autobiografije kakvu danas poznajemo
Kada je imao pedeset i tri godine, Jean-Jacques Rousseau naumio je ispripovijedati cijeli svoj život, na pouku čitateljstvu. Pisac i politički teoretičar, temeljni filozof prosvjetiteljstva, u opsežno je zamišljenom djelu svodio račune sa samim sobom i sa svojom epohom. “Ispovijesti” su, naravno, ostale nedovršene, jer živ čovjek teško da može dovršiti pripovijest svoga života, ali u književnoj i društvenoj povijesti bivaju zabilježene kao prva prava autobiografija.
Nakon Rousseaua će se, kroz devetnaesto stoljeće, mnogi važni protagonisti epohe uhvatiti pisanja izvještaja o svojim proživljenim životima, da bi u dvadesetom stoljeću, pa sve do naših dana, autobiografski žanr prošao kroz vrlo zanimljive transformacije. Od memoarskih knjiga Winstona Churchilla i maršala Žukova do W. G. Sebalda i Karla Ovea Knausgårda, ispovijedanje vlastitih iskustava ovisilo je ne samo o vrsti pripovjedačkog dara, nego, mnogo više od toga, o razlozima za čovjekovu ispovijest. Jedno je govoriti o svojoj ulozi u međunarodnoj politici i svjetskom ratu, a drugo je govoriti o vlastitoj tjeskobi. Ali i jedno, i drugo kroz priču o sebi predočava sliku svijeta.
U Rousseauovoj je knjizi sadržana cjelokupna povijest žanra, u njoj su istodobno i Churchill i Sebald, ona je na koncu, osim autobiografije, i autofikcija. Pisac ne samo što slabo vodi računa o datumima i godinama, i faktografski je prilično nepouzdan (što ćemo eventualno zamjeriti Churchillu i Žukovu, ali ne i Sebaldu i Knausgårdu), nego s vremena na vrijeme isklizne i u romanesknu fikciju. Ili u pripovijest koja nikako ne može biti upamćen, nego je rekreiran život. Objavljena u zagrebačkoj Zori, godine 1953, u prijevodu mladog Radovana Ivšića, ovo je idealna knjiga za svođenja računa s vlastitim životom.
