Lenjin je imao mentalitet kockara

Vladimir Iljič Uljanov Lenjin je čovjek koji je preokrenuo 20. stoljeće. Bez Lenjina u Rusiji ne bi došlo do socijalističke revolucije jer su ostali ljevičari – i u stranci i izvan nje, s izuzetkom Trockog i Buharina – smatrali da Rusija nije dovoljno razvijena za novi sustav. Lenjin je vjerovao u socijalističku revoluciju i bio jedini čovjek koji ju je mogao izvesti. No nije on – mimo raširenog uvjerenja – srušio Romanove. Vijest da je (u veljači 1917.) pao car Lenjin je doznao od prijatelja dok je bio u Švicarskoj, u egzilu. Nije mogao vjerovati, no uvjerio se čitajući švicarske novine. Neviđeno se uzbudio – htio je odmah u Rusiju, ali nije znao kako. Za to se pobrinuo Parvus, boljševik s Baltika, Židov, Berlinčanin, okorjeli ratni profiter, koji je njemačkom Generalštabu predložio da se Lenjina transportira posebnim vlakom, kako bi izazvao revoluciju u Rusiji i rasteretio Njemačku ratovanja na dvije fronte. Operacija je uspjela, Rusija se slomila: osam mjeseci nakon njemačkog transporta Lenjin i Trocki srušili su višestranačku, demokratsku vladu Kerenskoga i u džepnom državnom udaru uspostavili vlast Sovjeta. Bila je to boljševička revolucija. Njemački diplomati javili su iz Petrograda kako je operacija savršeno uspjela. Nijemci su u Brest Litovsku dobili golema prostranstva Istoka, bivšeg Ruskog Carstva – Ukrajinu, Baltik…

Četvrt stoljeća kasnije Lenjinovo će carstvo – koje je u Brestu izgledalo bačeno na koljena – silovito izgraditi tešku industriju i umarširati u Berlin.

Tko je bio Lenjin, babica 20. stoljeća? U socijalizmu su nas učili kako je bio dobri duh revolucije, skroman i ponizan, humanist čije je ideale Staljin bezdušno izdao, a Lenjin na njegove zle osobine pravovremeno upozorio u vidovitom “Testamentu”. Je li bio baš takav? Povjesničar Željko Karaula (rođen 1973. u Bjelovaru) ima bogat opus, koji obuhvaća brojne monografije, poput političke biografije “Sekula Drljević: 1884. – 1945.” te radova o Mačeku i povijesti Bjelovara. Karaula je dao slojevit, potkrijepljen, eruditan odgovor na to pitanje. Njegova najnovija knjiga “Lenjin – crveni diktator” (izdavač Naklada Breza) predstavlja opsežnu historiografsku studiju o vođi ruske revolucije. Djelo nudi dubinski uvid u Lenjinov život i političko djelovanje, analizirajući ga ne samo kao fanatičnog revolucionara i “glas obespravljenih”, već i kao tvorca sustava “crvenog terora”. Karaula kroz monografski oblik sintetizira poznate, ali i donosi nove, dosad neobjavljene podatke, kritički preispitujući Lenjinovu ulogu u oblikovanju 20. stoljeća. Autor je detaljno opisao i njegov intimni život – (navodni) posjeti pariškim bordelima, menage a trois s pariškom ljepoticom Ines Armand, posvemašnju askezu kad je riječ o luksuzu, radikalizam kad je riječ o revoluciji i obračunu s pripadnicima carske policije, tajne službe (Ohrane) ili pripadnika Crne stotine (režimskih batinaša). Lenjin je zagovarao polijevanje policije sumpornom kiselinom i, poput Robespierrea, tvrdio da “nema revolucije bez streljačkih strojeva”.

Karaula ne vidi Lenjina samo kao revolucionara, već kao arhitekta sustava “crvenog terora” i predšasnika Staljina. Knjiga je napisana briljantno, stavovi su odmjereni, kontekstualizirani u povijesnom vremenu, pa mirne duše možemo reći kako je Hrvatska dobila djelo svjetskog formata.

BestBook: Kako to da ste se počeli baviti Lenjinom? Kod nas nema ovakvih djela ni o domaćima, a kamoli o stranim ličnostima?

Generalno, takva odluka nije bila laka. Struktura bivše jugoslavenske historiografije i moderne hrvatske u suštini nije omogućavala niti omogućuje da se naši profesionalni povjesničari bave svjetskim temama na taj način, mi smo jednostavno zatvoreni u gabarite svoga svijeta i to nije ništa čudno niti slučajno. Takve teme su općenito rezervirane za velika svjetska sveučilišta koja imaju financijsku podlogu i znanstvenu mrežu za takvo što. Jedini koji se kod nas bave i pišu o svjetskim temama su novinari i donekle diplomati koji su u bivšoj državi ili sad bili na službi i dužnosti u “dalekom svijetu”. Dakako, to nije profesionalna historiografija, već vrlo korisna novinarska reportažna i na novinarski način “soft” sintetska povijest i diplomatska memoaristika. No svijet se u zadnjih dva desetljeća znatno promijenio, postao je manji i dostupniji. Digitalizacija povijesnih izvora i knjiga dosegla je neslućene razmjere. Onome što vam je – uglavnom financijski gledano – bilo prije teško dostupno jer je zahtijevalo višemjesečna istraživanja u svjetskim knjižnicama i arhivima, sad možete pristupiti jednim klikom na webu. Npr. Harvard Library je digitalizirao ostavštinu Lava Trockog (Trocky Papers) te tisuće i tisuće dokumenata, ne samo njegovih, sad svatko može vidjeti gotovo odmah. Sveučilište u Stanfordu digitaliziralo je sve dokumente pariškog ogranka Ohrane, carske ruske policije koja je odatle bila nadležna za praćenje ruske emigracije do 1917. godine itd. Da ne govorim o digitalizaciji uglavnom knjiga na anglosaksonskom području, ali i drugima, skoro vam je svaka knjiga odmah dostupna. Ta činjenica u kombinaciji s određenom znanstvenom umreženošću s kolegama iz Europe i svijeta koji si kolegijalno pomažu, mogućnost da ti uglavnom svaki svjetski arhiv na tvoju zamolbu pošalje ono što tražiš pukim mailom, sve bolje i bolje aplikacije za prevođenje sa stranih jezika, omogućuje da se danas obradi neke svjetska tema koju u prijašnjim uvjetima bez snažnog zaleđa neke ustanove iza tebe nije bilo moguće. Naravno, to ne znači da nisam trebao putovati po arhivima od Londona do Varšave i raznim načinima dolaziti do materijala do kojega se može doći samo smislenim višemjesečnim istraživanjem, pri čemu npr. navodim sreću da je otvaranjem arhiva iz tog razdoblja (ipak je prošlo više od 100 godina) sad dostupan i obavještajni materijal toga doba, npr. tajne britanske službe MI-5 i njezin dosje o Lenjinu što donedavno nije bilo moguće dobiti. Ali takvo istraživanje je sad bilo znatno smanjeno jer nije bilo potrebe ići tamo gdje ti je potreban materijal nadohvat ruke. Na kraju da kažem i da u svemu tome ima i nešto moje osobne odluke – jednostavno da se vlastitim očima uvjerim je li priča o Lenjinu, koja je otvorena nakon raspada SSSR-a, u akademskom anglosaksonskom svijetu stvarno takva kako je dokumentirana (uzimajući u obzir i sve moguće historiografske struje i polemike oko toga) ili je to predimenzionirano. Jednostavno, kopkala me je priča iz jugoslavenskog narativa o “dobrom Lenjinu”, koja se kod nas teško mijenjala. Htio sam vidjeti što se tu krije, koliko je Lenjin bio “znanstveno kontaminiran” u sovjetsko vrijeme i koliko se skrivala njegova prava ličnost, a koliko su kapitalizam i Zapad tome kumovali da se Lenjin “raskrinka”.

BestBook: Koliko dugo je trajao rad?

Da budem sažet – najviše vremene je uzelo čitanje goleme literature o Lenjinu (uglavnom na engleskom i ruskom jeziku), njegova “Sabrana djela” u 55 tomova, prolaženje tisuće i tisuće web stranica (vi ste jednostavno zalijepljeni za ekran) i čitanje digitaliziranih dokumenata, putovanje po arhivima i postupno slaganje jednog mozaika i vlastitog razmišljanja o tome. Generalno, trebalo su dvije i pol godine takvog pristupa. Bilo je to veliko misaono putovanje i svako minijaturno novo otkriće (jer danas otkriti nešto novo o Lenjinu je gotovo nemoguće) zahvaljujući arhivskom otvaranju neizmjerno me je radovalo.

BestBook: Lenjin je bio izdanak imućne obitelji. Koliko je njegov društveni status utjecao na njegovu sposobnost da vodi revoluciju i zašto je baš on bio toliko radikalan u odnosu na druge intelektualce tog doba?

Da, Lenjin je dolazio iz obitelji koja je bila dobrostojeća. Njegov otac je kao visoki administrativni činovnik u obrazovnom sustavu – kao što je to tad bilo u carskoj Rusiji – brzo napredovao zahvaljujući vlastitoj vještini te je tako dobio plemićki status za sebe i svoju obitelj. Nesumnjivo da je takvo što – činjenica da si plemić – utjecalo na mladoga Lenjina. To je bilo veliko postignuće. To ga je uvjerilo da je on iznad ostalih, a i sam je po osobnosti bio specifična ličnost, iznadprosječno inteligentna, marljiva (uvijek je skoro bio prvi u svemu u školi i bio nagrađen nizom zlatnih medalji), sklona dubokom razmišljanju i aktivitetu. Mnogo se u historiografiji tumačilo o Lenjinovoj radikalizaciji nakon što mu je stariji brat Aleksandar (Saša) obješen jer je bio upleten u atentat na ruskog cara Aleksandra III. 1887. godine. Lenjin je tad bio mlad, 17 godina, i iako nema ni danas pravih dokaza koliko je taj čin utjecao na njega, neizravni dokazi pokazuju da ga je to emocionalno teško pogodilo. Istovremeno isključenje (ostracizam) njegove obitelji iz tadašnjih buržoaskih krugova zbog toga samo je u njegovoj svijesti prokazalo laž tog svijeta. Npr., kad je njegova majka išla posjetiti zatočenog sina Sašu u Sankt Petersburg, nitko je nije htio povesti u kočiji, jedan stari čovjek i veliki prijatelj obitelji koji je godinama igrao šah s njegovim ocem i mladim Lenjinom odjednom je prestao dolaziti i slično. Očito je ta emocionalna nota bila jako važna. Ako je stari svijet utemeljen na laži, kako naći “novi svijet” koji bi bio bolji i u kojemu bi ljudi bili bolji. Put mu je ponudio marksizam. Gledajući sumarno, Lenjinov radikalizam nije bio slučajan, već je proizlazio, znači, iz tog emocionalnog “okidača” oko starijeg brata, a onda iz kombinacije njegove duboke – postupno građene – ideološke uvjerenosti u marksizam, specifičnih ruskih društveno-političkih prilika i njegove osobne revolucionarne strategije. On je vjerovao da se stari poredak ne može reformirati, već isključivo uništiti nasilnom revolucijom. To njegovo vrlo rano uvjerenje – koje je proizlazilo iz njegove “narodnovoljske faze”, od početka ga je na određeni način izdvajalo iz skupine ruskih emigranata – koji su imali donekle pomirljivije načine i razmišljanja kako izaći iz staroga svijeta ruskog carskog samodržavlja. Njegov beskompromisni stav da je nasilje “babica revolucija” nije bio njegov, ali ga je on najgorljivije prihvatio.

BestBook: Revolucionar, pisao je Nečajev, nema privatni život. Lenjin ga je – to podrobno opisujete, imao, u Parizu je živio ‘menage a trois’ s Iness Armand, ali je ipak sve podredio revoluciji. Zašto? Kakav tip ljudi su revolucionari? Jesu li oni vjernici, energični fanatici nove religije, čiji je raj ovozemaljski – i samim time provjerljiv.

Sve do raspada SSSR-a činilo se kao da Lenjin, osim obiteljskog kruga i supruge Nadežde, nije maltene imao privatnog života te da je bio posvećen revolucionarnim aktivnostima. To je na neki način i bilo tako, ali određene epizode iz Lenjinova života koje su otkrivale njegovu privatnu sferu pažljivo su maknute u stranu od sovjetskih cenzora. Jedna od tih epizoda bila je i očito duboka emocionalna veza s francuskom ljepoticom Inessom Armand, koja je također bila žestoka revolucionarka. Tu imamo paralelu s našim jugoslavenskim, odnosno hrvatskim revolucionarima – uglavnom su njihove ljubavnice i žene s kojima su bili također bile iz revolucionarnog miljea. Titova veza (osim Pelagije) s Lucijom Bauer, Davorjankom Paunović, pa i Jovankom Budisavljević je na tom tragu, oni su se kretali i živjeli u tom krugu – jednostavno je tako bilo lakše. Slično je bilo i s Hebrangom, Kardeljem i drugima. Inessa je, unatoč tome što je i sama bila revolucionarka i feministkinja, na neki način za Lenjina bila i izlaz iz revolucionarnog podzemlja u kojem se duboko nalazio, ona mu je davala svojim rafiniranim ponašanjem, lijepim haljinama i sviranjem glasovira jedan svijet iz kojega je on svojom voljom izašao, privid jednog normalnog života za koji je Lenjin vjerovao da mu nije bio suđen. Nadežda je shvaćala situaciju i u jednom trenutku se nastojala maknuti u stranu, ali Lenjin se nije mogao odvojiti od nje te je ona prihvatila, u skladu sa socijalističkom etikom slobodne ljubavi i kritikom buržoaskog braka, taj “menage a trois”, ali se neizravno doznaje da joj to nije bilo lako, a i Lenjin je osjećao krivnju. Britanski povjesničar Robert Service otkrio je neka njihova pisma koja su sačuvana u sovjetskim arhivima i koja otkrivaju duboku ljubavnu vezu između njih u pojedinim intervalima. Kad su nastupila teška vremena, Lenjin se uplašio da bi ga ta pisma između njih mogla kompromitirati ako padnu u ruke policije te je nagovorio Inessu da ih zajednički spale 1914. godine. Njegov slom na njezinu sprovodu u Moskvi 1920. (umrla je od kolere), kojemu su svi svjedočili, bio je tabu tema onoga vremena. Što se tiče revolucionarne vjere, u mogućnost da se stvori bolji svijet od kaljuže tadašnjeg kapitalizma koji je svoje radnike gotovo tretirao kao robove bez ikakvih prava, to je bilo njihovo duboko uvjerenje, gotovo religijske naravi kojemu su posvetili sav svoj život i svu svoju energiju te bili spremni umrijeti za tu ideju. Pa nije slučajno da je poznati ruski pjesnik Blok napisao poemu “Dvanaestorica”, gdje za dvanaestoricu boljševika koji koračaju Petrogradom tijekom snježne mećave vrlo nedvosmisleno sugerira da su to apostoli novog društva koje predvodi Lenjin, očito novi Isus Krist. Ali to je bilo takvo vrijeme. I naš Silvije S. Kranjčević, koji je bio jako osjetljiv na socijalnu pravdu, u svojim kasnijim pjesmama krajem 19. stoljeća pjeva o “Kristu na barikadama”, simbolu pjesnikova spajanja kršćanske etike i socijalnog bunta.

BestBook: Dva čovjeka – Lenjin i Trocki – promijenili su sudbinu cijeloga planeta. Osim njih, za revoluciju u Rusiji bio je samo ‘ljubimac partije’, Nikolaj Buharin. No bez Lenjina ne bi bilo revolucije?

Tako je. Naravno da je “story” strukturalno jako složenija. Razvoj ruske socijaldemokracije od 1860-ih godina 19. stoljeća pa do snažnog frakcionaštva u njihovim redovima i stvaranje radikalnih opcija do konkretnog djelovanja bio je neizbježan i težak put. Na tom putu se nalazilo tisuće ljudi, što poznatih što nepoznatih, ali oni su utirali staze, od Nečajeva, Bakunjina, Akselroda, Plehanova, Martova, Zasulič… No opet se u suštini radi o “grupici hrabrih” koji mijenjaju svijet, radikala ili fanatika, kako hoćemo. I sad u toj maloj grupi ljudi – boljševika – postupno se izdvaja jedan lik – Lenjin – koji je znatno stariji od ostalih – te ga zovu “Stari” –

slično kao Tita – koji u tom krugu istomišljenika ima snažnu karizmu – koja nije nastala samo ovako, ona je građena od sibirskog progonstva, nevjerojatnog epistolarnog povezivanja i građenja temelja ruskog komunizma do godina rada u Britanskome muzeju i stvaranja kasnije kanonskih djela Lenjinova tumačenja svijeta i marksizma. Što se tiče odnosa Lenjin – Trocki, to je toliko složen i kompleksan odnos – od teških sukobljavanja i razlaza do suradnje u ključnim trenucima – koji je iznjedrio Oktobarsku revoluciju. U emigraciji je Trocki (nakon što ga je Lenjin prigrlio u Londonu 1903.) kasnije kritizirao Lenjinovu koncepciju partije, nazivajući ga ponekad “diktatorom”. Lenjin je uzvraćao oštrim kritikama nazivajući Trockog “Judom”. No unatoč tome taj je odnos – kad se oni opet ujedinjuju 1917. – ključan – jer obojica rastu od tih sukoba. Teniskim rječnikom, to je kao rivalstvo Federera i Nadala – oni jedan drugoga tjeraju da daju više od sebe, najviše što mogu. U tom rivalstvu rađa se i duboko poštovanje te kasnije efikasan politički i vojni tandem koji je omogućio opstanak sovjetske vlasti. Ako dobro promotrite tu ranu povijest sovjetskog vrha u ključnim danima Oktobarske revolucije i ruskoga građanskog rata te “crvenog terora”, vidjet ćete da one ključne odluke i smjerove djelovanja kreiraju Lenjin, a onda Trocki – Lenjin kao politički vođa koji kao kockar na ruletu ima sve dobitke od predviđanja budućih događaja od Oktobra do Brest-Litovska i NEP-a (jedino je promašio u prognozi svjetske komunističke revolucije), pa do Trockog koji je od 1917. glavni operater Lenjinovih ideja na terenu – od stvaranja Crvene armije do državnog terorizma. “Miljenik Partije” ili “zlatni dečko” Nikolaj Buharin je tu nešto sa strane, kao i Staljin, ali on kao mlađi čovjek i već utjecajni boljševik svojim radikalizmom opominje Lenjina, ako tako možemo reći, da ponekad “stane na loptu”, Buharin ga podsjeća na njega i njegove iluzije iz ranih dana. No postupno Lenjin počinje Buharina izrazito cijeniti kao teoretičara i uvijek mu je davao ulogu nekog korektiva partijskih linija i odluka – neka se čuje i potpuno drugačije mišljenje. To kod Staljina nije bilo moguće.

BestBook: Prijelomnica (boljševizam) dogodila se u jednom londonskom skladištu brašna? Revolucije se začinju na čudnim mjestima. Da je carska vlada poduzela tražene reforme, bi li došlo do revolucije? Zašto su ih odbijali?

Da, revolucije se začinju na čudnim mjestima. Sjetite se – iako to naravno nije isto – osnivanja HDZ-a 1989. godine u barakama NK Borac na Jarunu. Politički marginalci i disidenti osuđeni su na skrovita mjesta – te skladišta brašna i kleti na Plešivici dobro dođu. No idemo dalje. Pitanjem o mogućnosti reformizma o carskoj Rusiji u drugoj polovici 19. stoljeća ulazimo u špekulacije koje su legitimne. Mi možemo reći zašto se reforme nisu dogodile i tko ih je sprečavao, ali ne možemo reći bi li one, da su i provedene, bile dovoljne da spriječe revoluciju. Ovim pitanjem ulazimo u jedan svijet koji je ne samo politički, već i duhovni te koji i danas traje u suvremenoj Rusiji. Tu ima mnogo faktora, od kojih neki i nisu racionalni. Ruski carevi su od pamtivijeka vladali carstvom “božanskom moći” i odgovarali su samo Bogu, ne nekim zakonima ili narodima, osim toga su vjerovali da je autokracija – vladavina jednoga čovjeka – jedini način da se upravlja tako golemim i raznolikim Ruskim Carstvom te da bi modernizacija i demokratizacija uništili rusku državu. Ograničavanje careve moći (npr. ustavom ili parlamentom) dovelo bi do kaosa i raspada zemlje. Tu su i pitanje straha od revolucije (poput 1789), bojazan od reakcije aristokracije te određena svijest o posebnosti Rusije od Zapada (vidi sličan slučaj “Sonderwega” u Njemačkoj koji je doveo do hitlerizma i nacizma). Sve to i okoštale strukture carstva su dakle onemogućavale promjene. Ovdje dolazimo i do pitanja zadnjeg ruskog cara Nikolaja II., koji je po svojoj ličnosti bio “slab vladar”, nesposoban pravilno reagirati u krizama. No to ne znači da nije bilo ličnosti koje su u najvišim krugovima poticale promjene i modernizaciju Rusije, poput premijera Stolipina, ali oni nisu imali dovoljno snage niti moći da reforme provedu do kraja.

BestBook: U noći 25. listopada Lav Trocki nije jurišao na barikade, već je tiho zauzeo infrastrukturu: poštu, telegraf, elektrane i mostove. Petrograd je pao ‘šaptom’, dok su u kazalištima tekle predstave, tramvaji uredno vozili… John Reed piše kako većina ljudi nije imala pojma da se dogodila revolucija. I te kakva revolucija, s njom je počelo 20. stoljeće?

Poznati britanski povjesničar Hobsbawm napisao je da je silazak Lenjina na Finskoj stanici u travnju 1917. nakon njegova povrataka iz emigracije, gdje je proveo gotovo 20 godina, označio početak 20. stoljeća. Na neki način je bio u pravu, iako je, treba i to reći, Lenjin bio dugo odsutan iz Rusije, i on se u nju vraća, za šire mase, kao nepoznati čovjek. Da, sustav je bio toliko truo da ga ni Privremena vlada koja je došla na vlast u Februarskoj revoluciji nije mogla značajno promijeniti u tako kratko vrijeme. Prvi svjetski rat koji je bio u tijeku je zapravo onemogućavao neko “olakšanje” u društvu te se zapravo situacija sve više pogoršavala. “Veliki rat” je bio inkubator revolucije. Neki povjesničari govore da je revolucija više nalikovala na “smjenu straže” nego neka dramatična događanja, u čemu ima istine. Privremenu vladu nitko nije branio. Članovi Privremene vlade su sjedili u sobi Zimskog dvorca čekajući u nevjerici što će se dogoditi, samo je promućurni predsjednik vlade Kerenski uspio pobjeći nakon što je ukrao automobil američkog veleposlanstva. Kad je Antonov-Ovsejenko rekao članovima vlade da su uhićeni, oni su protestirali, ali su i odahnuli. Kasnije boljševičke interpretacije prikazivanje tih događaja i Ejzenštejnova legendarnog filma “Oktobar: Deset dana koji su potresli svijet” (1928,) – zapravo su mitologizacija (uz svako uvažavanje u stilski i napredni Ejzenštejnov stil), no to ne znači da u tome nema i nešto istine. Unatoč tome što se uspostavilo da je režim lako pao, to u početku nitko nije mogao znati. Vrh boljševika o revoluciji nikako nije mogao donijeti konačnu odluku u praksi – ne samo zbog doktrinarnih, već i bojazni da će sve krenuti krivo – no tad na scenu stupa Lenjin koji iz Instituta Smoljni, kao sjedišta boljševika, beskompromisno nalaže akciju bez obzira na posljedice. Nakon toga svi su bili zapanjeni kako su se stvari lako odvijale.

BestBook: Konkurentske opcije zalagale su se, barem iz današnjeg kuta gledanja, za razumnije opcije. Kadeti, konstitucionalni demokrati, bili su za parlamentarnu demokraciju i otkup veleposjeda od spahija, eseri su bili lijevi socijalisti koji su bili za davanje zemlje seljacima, ali ne i za socijalističku revoluciju, kao i menjševici… No vlast su uzeli najradikalniji, boljševici. Što je Lenjin ponudio narodu? I koliko su njegove karakteristike bile presudne?

Da, postojale su dakako i druge opcije. Ni one nisu bile nemoguće. Ali plima revolucija je pogodovala radikalnijim rješenjima. Došli smo do jakobinske faze revolucije i ona je opstala za razliku od Francuske 1789. Nemojmo zaboraviti da su boljševici na stvarno demokratskim izborima neposredno nakon revolucionarnog Oktobra za Ustavotvornu skupštinu zapravo dobili manje glasova od esera koji su dobili 40%, a boljševici oko 24% glasova. Upravo je Lenjinovo raspuštanje te Ustavotvorne skupštine, jer su u njoj bili u manjini, označilo kraj nade u parlamentarnu demokraciju u Rusiji što možemo pratiti do današnjeg doba (s izuzetkom Jeljcinova razdoblja). Lenjin je bio veliki demagog koji je jako dobro baratao parolama koje prosječni narod može razumjeti. Njegov “Dekret o miru”, “Dekret o zemlji” i ostali dekreti bili su stvarno dalekosežni potezi, gledajući danas, vrlo razumljivi i djelotvorni. Ponuditi narodu beskompromisni mir nakon krvoločnog rata, bez aneksija i kontribucija, bez tajne diplomacije, s ponudom narodima na samoodređenje, ukidanje privatnog vlasništva, podjelu zemlje seljacima itd. bila je magična formula. To je značilo radikalni prekid s dotadašnjim društveno-ekonomskim poretkom i otvorio mnoge nade različitim slojevima društva, posebno seljacima. E, sad, koliko je to tad bilo realno i moguće provesti, ne znamo, ali vlast je krenula u gradnju takvog novog društva. Naravno da su ostaci staroga sustava morali otpasti. Naravno da su boljševici bili svjesni da moraju privremeno raditi koncesije, posebno seljacima, podjela zemlje nije bila u duhu komunizma. Lenjin je imao mentalitet kockara (imao ga je i Hitler – ali Lenjin je bio promućurniji i realniji).

BestBook: Kakav je bio odnos Lenjina i Staljina?

Ovdje isto imamo odnos patrona nad mlađim članom boljševičkog vrha. Između njih je bila razlika od desetak godina. Lenjinu su se još u emigraciji sviđali Staljinova agresivnost i sklonost kriminalu i nasilju jer je smatrao da će mu takvi “loši dečki” biti potrebni. I stvarno, Staljin je kao čovjek od akcije bio spreman obavljati “prljave” poslove za boljševike, pljačke banki, rudnike, pošte, za financiranje partije što je Lenjinu bilo neophodno potrebno. Jer onaj tko drži partijsku kasu drži i kontrolu. Lenjin je Staljinu u Beču pomogao da napiše knjigu o nacionalnom pitanju u Rusiji i nastojao ga je uljuditi, ali nije uspijevao. Tijekom revolucionarnih dana Staljin nije imao neku značajniju ulogu, ali je ipak bio dosta visoko da sudjeluje u ključnim događajima. Njegova uloga pri revolucionarnim danima Oktobra, kad je bio “podčinjen”, kasnije mu je jako smetala te se priklanjao krivotvorenju događaja i retuširanju fotografija gdje je brisao svoje prijašnje i tekuće konkurente. Tijekom “crvenog terora” nastupio je brutalno u Gruziji, ali preko toga je Lenjin lako prešao. Nakon revolucije, uzimajući njegovu vjernost i jaku pomoć tijekom teških dana za Lenjina od travnja do listopada 1917. (kad ga je Staljin skrivao u svom stanu i stanu svoje ljubavnice Alilujeve, koja je postala Lenjinova tajnica te kasnije dojavljivala Staljinu što se događa kad je Lenjin bio bolestan), Lenjin je promovirao Staljina na visoke pozicije, kulminirajući imenovanjem za generalnog sekretara partije 1922. godine. No tad su došli dani kad su se stvari smirile i trebalo je graditi SSSR, a Staljin nije tad posjedovao dovoljno pristojnosti, djelovao je pretjerano grubo u kontaktima s drugovima i akumulirao zahvaljujući svom položaju značajnu koncentraciju moći. Prvi sukobi nastaju oko uređenja SSSR-a – Lenjin je, iako prikriveno i u suštini lažno, zagovarao federaciju ravnopravnih republika, dok je Staljin težio jačoj centralizaciji pod ruskom dominacijom. Takva Staljinova javna politika (posebno isplivala u gruzijskom slučaju) rušila je osnovne postavke SSSR-a kako ga je zamišljao Lenjin. Međutim, Lenjin istodobno igra igru s Trockim, u kojega ima više povjerenja, ali ne želi da on preuzme primat, posebno u vrijeme njegove bolesti, te Staljina ipak drži uza sebe. No Staljinova grubost i netaktičnost utječu i na osobne odnose između njih kad Staljin postaje grub prema Lenjinovoj supruzi, Nadeždi Krupskoj, što je bolesnog Lenjina toliko razljutilo da je zaprijetio prekidom svih odnosa. Staljin je nakon toga reterirao i ispričao se Lenjinu. Mora se reći da je Staljin ovdje i imao nešto pravo – jer je želio da se Lenjin odmara tijekom bolesti, a on je radio, pri čemu mu je Nadežda pomagala. Nakon toga je Lenjin odlučio da makne Staljina u svom testamentu optužujući ga za neograničenu vlast i predlažući da se smijeni s položaja generalnog sekretara. U testamentu je jedino Staljin dobio konkretne optužbe i naputke Politbirou što s njim, ali s obzirom na to da su mnogi poznati boljševici u testamentu etiketirani toplo-hladno, nijednom nije bilo u interesu da on ugleda svjetlo javnosti. Unatoč takvom kraju, Staljin je naslijedio Lenjinov aparat totalitarne države i de facto postao njegov nasljednik nakon što je eliminirao opoziciju tijekom 1920-ih godina. Daljnju vlast gradio je na vlastitom kultu ličnosti u javnosti promovirajući da slijedi Lenjinov put, iako je zapravo odustao od svjetske revolucije i uveo devizu “socijalizam u jednoj zemlji” te politike NEP-a, koju je Lenjin postavio.

BestBook: Lenjin je zapravo doveden u Rusiju kao podvala njemačkog Kaisera i baltičkog boljševika i ratnog profitera Parvusa, koji je Nijemcima predložio operaciju ‘nož u leđa’ – poslati Lenjina u Rusiju i uvesti Rusiju u revoluciju, što se i dogodilo…

Tako je, to je sad već jako poznata priča i manje-više dokazana činjenica. Već je Winston Churchill govorio 1920-ih godina da je Lenjin doveden u Rusiju kao “bacil kuge”, odnosno puko oružje Njemačke, da Rusiju izbaci iz ratnog stroja, što se i dogodilo. Istina je i to da su Nijemci, osim što su doveli Lenjina i boljševike (i ostale Ruse) iz emigracije, uvelike financirali boljševike milijunskim iznosima što je Lenjinu i boljševicima itekako koristilo. Ključnu ulogu u tome odigrao je ruski židov Aleksandar Parvus, koji se obogatio kao švercer oružjem iz Istanbula u Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu. Lenjin je Parvusa dobro poznavao iz ranih dana emigracije (jedno vrijeme je stanovao kod njega), uostalom Parvus mu je pomogao da pokrene novine “Iskru” u Leipzigu. Kasnije je Parvus izgubio svaki legitimitet jer je opljačkao poznatog ruskog dramatičara i književnika Maksima Gorkog, što mu u tim krugovima nikad nije oprošteno. On je tijekom rata njemačkim krugovima predložio tu ideju o izazivanju revolucionarnih smutnji u Rusiji i ubacivanju Lenjina u Rusiju. Ovdje postoji čak teza koja nije nevjerodostojna da je Parvus zapravo želio izazvati “permanentnu revoluciju” (odnosno svjetsku komunističku revoluciju i rušenje kapitalizma i u Njemačkoj te da nije odustao od svojih ideala iz mladosti), termin koji je kasnije preuzeo i Trocki. No Lenjin, iako je prihvatio tu ideju, uvijek se klonio kontakta s Parvusom i tajne kanale novca nikad nije otkrio ni najužem vodstvu boljševika. Potrebno je reći da unatoč tomu Lenjin nikad nije postao njemački agent, već je slijedio svoju logiku koja se slučajno poklapala s namjerama njemačkog političkog i vojnog establišmenta. Uspostavljen je tako jedan “nevoljni savez” koji je nestao porazom Njemačke u svjetskom ratu.

BestBook: Lenjin je bio, pišete, spreman predati Nijemcima cijelu kontinentalnu Rusiju, kako bi u ostatku pobijedila revolucija, a onda se ta revolucija – dovoljna je jedna iskra da zapali stepu – trebala proširiti na ostatak svijeta?

Opstanak komunističke revolucije u Rusiji bilo je primarno, sve ostalo sekundarno – teritoriji, narodi, ratovi… Održati boljševičku vlast po cijenu davanja velikog teritorija neprijatelju nije bilo ništa čudno za Lenjinovu taktiku. On je računao na svjetsku revoluciju koja je, po njemu, bila neminovna i trebala se dogoditi vrlo brzo. Kad je sovjetska vojska krenula na Poljsku 1920., on je rekao talijanskim delegatima koji su bili u Moskvi da se brzo vrate u Italiju i tamo pripreme dolazeću revoluciju. Sanjario je već o ulasku Sovjeta u Mađarsku, Rumunjsku i na kraju Njemačku, gdje će ga u širokom oduševljenju dočekati njemački proletarijat. Kad je invazija Poljske propala, Lenjin osniva Kominternu i preko nje uspostavlja kontrolu nad svim komunističkim partijama širom Europe i svijeta. Prosto je nevjerojatno, a svi podaci su ostali sačuvani u sovjetskim arhivima i otkriveni su poslije 1991., koliki su milijunski iznosi ilegalnim kanalima prebačeni u pojedine komunističke partije od Španjolske, Francuske, Njemačke pa do Kine i Koreje. Lenjin je i dalje živio svoj san o svjetskoj revoluciji. Osim novca, tu su i išli kadrovi iz SSSR-a, osnivane su škole za inozemne komuniste, uspostavljene su trajne veze koje su se nastavile i u Staljinovo doba te traju na neki način u promijenjenim uvjetima do danas. Tek je Mitrohonov arhiv 1990-ih otkrio razmjere tih veza i dubokog infiltriranja sovjetskih ljudi u državne i političke aparate zapadnih zemalja.

BestBook: U rusko japanskom ratu, 1905., Lenjin je tražio da partija podrži Japan. U njemu doista nema ni trunke domoljublja? Pa ipak nije bio fanatični kozmopolit? Kakvu je Rusiju vidio?

Lenjin se po svemu smatrao Rusom, po kulturi, etničkom podrijetlu, obrazovanju… Teško mu je padalo kad je vidio prednost Zapada nad Rusijom. Kad je tražio da partija podrži Japan u Rusko-japanskom ratu 1905., on prije svega želi poraz Rusije i aktualnog režima Romanovih, želi slabljenje njihove vlasti. No on je istodobno Rusiju gledao na drugačiji način, pogotovo iz emigracije. Tu je prisutna i jedna evolucija stavova. Ona je za njega bila odskočna daska za revoluciju. Grubo rečeno, u marksističkoj teoriji najbitnija je radnička klasa koja nema domovine, države su tvorevine carstava i buržoaske klase, nešto što je prirodnim putem osuđeno na izumiranje. Manje-više te varijacije je Lenjin prihvaćao, no onda je došla Oktobarska revolucija i trebalo je urediti Rusiju po drugome modelu. Rusija postaje SSSR. Sve se mijenja – nova zastava, himna, uređenje – ruski nacionalizam se potiskuje, iako moramo biti realni, mnoge stvari su se u javnoj sferi postavljale kao takve, ali u praksi nije bilo tako. Boljševici su znali da je Rusija najbitnija, ali zbog ideologije su morali stvoriti sustav za druge narode i narodnosti kojim je njima omogućena ravnopravnost, posebne republike, pravo na nacionalni jezik i slično. Ali u tako centraliziranoj državi odluke su se donosile u Moskvi.

BestBook: Ipak, samo četvrt stoljeća nakon revolucije, industrijalizirani SSSR dolazi u Berlin. Obavještajne spletke nemaju siguran ishod, politika je, kako bi rekao Karl Mahnheim, ‘iracionalni manevarski prostor’?

Staljinov industrijalizirani SSSR uz pomoć saveznika u Drugom svjetskom ratu uspio je pobijediti Hitlerov Treći Reich. Za to je plaćena nevjerojatna cijena u žrtvama koja danas nije za vjerovati i možda ju je prekoračio samo Maov “veliki skok naprijed”. Žrtve kolektivizacije, ukrajinske gladi, likvidacije kulaka i Velikog terora po recentnim historičarima, poput Timothyja Snydera u djelu “Krvava prostranstva”, iznose između sedam i osam milijuna ljudi, a kad se tome dodaju civilne i vojne žrtve SSSR-a u Drugom svjetskom ratu, koje iznose 27 milijuna ljudi (uključujući i Holokaust), to ukupno iznosi 35 milijuna ljudi. Njemačke obavještajne službe i vojni krugovi posve su podcijenili snagu SSSR-a i njegovu moć oporavka. Lenjinovi kipovi su nakon toga osvanuli u Berlinu, neki i još jesu tamo. Vidimo takav debakl obavještajnih procjena i u najnovije vrijeme kad je Putinova Rusija posve pogrešno procijenila snagu Ukrajine da se odupre vojnoj invaziji 2022., iako je tad američki faktor očito bio jako važan, o čemu detalji još nisu poznati.

BestBook: Tako je završila i akcija popa Gapona, agenta Ohrane, koji je 1905. poveo prosvjede koji su doveli do ‘krvave nedjelje’, a ona se završila tek 12 godina kasnije, u Oktobru? Obavještajne spačke popločane su dobrim namjerama, ali često vode u pakao?

Operacije Ohrane, koja je uključivala infiltraciju agenata u radničke organizacije i njihovu kontrolu, pokazala se u slučaju popa Gapona kao težak promašaj. “Krvava nedjelja” kao veliki prosvjed oko 100.000 ljudi koji su krenuli prema Zimskom dvorcu noseći vjerske ikone i careve portrete tražeći bolje radne uvjete i reforme pokazala je posve neadekvatnu i brutalnu reakciju carske vlasti (između 500 i 1000 poginulih prosvjednika) i dobrim dijelom delegitimirala režim. Kukavički se upravo ponio car Nikolaj II., koji je pobjegao od odluke što učiniti. Nemiri koji su nastali 1905. nakon “krvave nedjelje” bili su ključan inkubator stalnih nemira i revolucionarne akcije – nakon toga carski režim više nikad nije mogao uspostaviti stabilnost. Događaj je trajno uništio mit o “caru zaštitniku” te izazvao val štrajkova i pobuna diljem carstva. U ovom slučaju obavještajne strukture Ohrane pogrešno su ocijenile ličnost popa Gapona, koji je radeći za njih, zapravo, više igrom slučaja, kanalizirao narodno nezadovoljstvo. Taj događaj su revolucionari iskoristili za mobilizaciju mnogih novih kadrova i pokazali svijetu da su u Rusiji promjene neminovne.

BestBook: Što bi bilo (kad bi bilo) da je Lenjin, prema zamisli jednog carskog policajca, ubijen? Bi li boljševici surađivali s liberalima, a Rusija postala seljačka demokracija pod eserima ili desničarska diktatura generala Kornilova? No svakako ne socijalistička despocija. Bi li, ajmo malo do Noltea, došlo do nacizma da se u Rusiji nije odigrao ovaj epohalni veleprevrat?

Na ovo pitanje je nemoguće odgovoriti povijesno, ali zanimljivo se poigravati špekulacijama. Istina je da je jedan visoki dužnosnik Ohrane i ruske policije predlagao početkom 20. stoljeća da se Lenjin kao stup boljševika likvidira fizički. Taj dokaz nije baš provjeren, ali je moguć. Da je Lenjin tad ubijen, očito ne bilo više te pokretačke snage koja bi gradila partiju kao “četu profesionalnih revolucionara” te bi ruski socijaldemokratski pokret ušao u buduća zbivanja bez jasne vizije, bez jasne radikalne opcije. Teško da bi itko mogao zamijeniti Lenjina. Vjerojatno bi sve bilo otvoreno. Trocki bi vjerojatno ostao mali nevažni novinar u New Yorku. Eseri bi imali, po meni, najviše šansi u takvom razvoju stvari. Znači pod pretpostavkom da se Veliki rat dogodio i da je u Rusiji ipak došlo do revolucije, ali pod eserima stvari bi se stubokom promijenile. U takvim uvjetima ni Staljin se ne bih mogao pojaviti na povijesnoj pozornici. Što se tiče teze Ernsta Noltea, njemačkog povjesničara i filozofa, poznatog po kontroverznoj tezi da je fašizam (uključujući nacionalsocijalizam) nastao kao reakcija na uspon komunizma i strah od boljševičke revolucije, u svojem djelu “Fašizam u svojoj epohi” dolazimo do pitanja korijena fašizma. Interesantna je teza izraelsko-poljskog povjesničara Zeeva Sternhella o fašizmu kao pobuni protiv prvenstveno prosvjetiteljstva i racionalizma, univerzalizma i vrijednosti Francuske revolucije, zamjenjujući ih kultom akcije, heroizma i nacionalnog jedinstva. Za njega je fašizam bio “duhovna revolucija” i kulturni fenomen usmjeren protiv dekadencije modernog društva. Fašizam nije “povijesna devijacija”, već integralni dio europske moderne kulture, a to možemo vidjeti i danas, kad je i na političkoj sceni u raznim inačicama i oblicima neiskorjenjiv. Stoga za mene pojava fašizma poslije Prvog svjetskog rata ne bi bila sporna, ali slažem se da on ne bi imao takvu snagu bez reakcije na komunizam i boljševizam, pitanje je bi li uopće mogao doći na vlast.

BestBook: Pišete da nije Lenjin bio ‘loš čovjek’. Banalnost dobra? Zalagao se za najradikalnije mjere, pa i za posipanje policajaca i crnostotinaša sumpornom kiselinom? Bez okolišanja je zagovarao teror, tvrdio da ‘revolucije nema bez streljačkih vodova’?

Ovdje treba biti oprezan s tumačenjima i interpretacijama. Neosporno je da su Lenjina, pa i osnivače marksizma idejno poticale plemenite ideje, bratstvo među ljudima, jednakost, težili su oslobođenju čovjeka od kapitalističkog izrabljivanja i otuđenja. Prema tom viđenju, komunistička ideja je univerzalistička i humanistička težnja za pravednijim društvom bez klasnih razlika. Međutim, kod Lenjina se postavila praktična i operativna provedba tih ideja u opreci s represivnim carskim režimom u Rusiji, koji je brutalno postupao prema takvim idejama. Revolucionari su uhićivani, slani u progonstva u Sibir, gdje su mnogi izvršili samoubojstvo ili umrli u teškim okolnostima. Lenjin je mnoge takve poznavao. Carski režim je i dalje koristio sustav teškog kažnjeničkog rada i progonstva u tzv. “katorga” što je obuhvaćalo prisilni rad u rudnicima i gradnji utvrda, posebno u Sibiru, a služila je za kažnjavanje kriminalaca i političkih protivnika sve do 1917. godine. Lenjin je bio svjestan da se carski režim neće samo tako predati i da će na svaki pritisak reagirati represijom. Zbog toga je već od 1905. shvatio da i revolucionari u većim revolucionarnim nemirima moraju nastupati nasilno prema aparatu režima i njihovim podupirateljima kakve su bile okrutne “Crne stotine” – inače preteča fašizma u Rusiji. U jednom trenutku on se čak zanosio mogućnosti da će stari režim uvidjeti snagu proletarijata – posebno 1917. i 1918. godine – te da će odustati od otpora. Ali to je kratko trajalo. U suštini su Lenjin i vrh boljševičke partije bili svjesni da će morati lomiti otpore brutalnim nasiljem jer se “ancien regime” neće pomiriti s novim stanjem. Kad se to dogodilo, boljševici su proglasili “crveni teror” te krenuli u bezočni pogrom i masovnu likvidaciju svojih političkih i društvenih protivnika, prvenstveno buržoazije i aristokracije, pomoću odreda Čeke i Crvene armije, što je pokrenulo krvavu spiralu nasilja. Trocki je kasnije branio državni terorizam (čak je napisao knjigu istoimenog naslova), koji je i sam žestoko provodio, a Lenjin ga je poticao i naređivao teror po svaku cijenu, o čemu su sačuvani mnogi dokumenti s njegovim potpisom. Za Lenjinova vremena osnovan je sustav logora Gulag koji tad nije još imao tako zločinačku funkciju. Lenjin je bio glas obespravljenih i poniženih, ali istodobno i pionir u primjeni masovnog terora i stvoritelj prve totalitarne države. To je paradoks svega toga. Za njega (iako s nekim ogradama), kao i za njegova nasljednika Staljina, mrtvi su bili tek brojevi. Ljudski život nije značio ništa u usporedbi s dalekim, najvažnijim ciljem – komunizmom.

“Naš moral je nov. Nama je sve dopušteno… Krv? Neka bude krvi, jer samo će nas potpuna i konačna smrt staroga svijeta spasiti od povratka starih šakala”, rekao je 1918. godine.

Američki povjesničar C. Ryan tvrdi da je za Lenjina revolucionarno nasilje bilo samo sredstvo za postizanje cilja, odnosno uspostava socijalističkog, u konačnici komunističkog svijeta – svijeta bez nasilja. Poznati povjesničar L. Fischer je primijetio da, iako je “Lenjin bio diktator, nije bio diktator kakav je kasnije postao Staljin”. Iako postoje znanstvene teze koje možda relativiziraju Lenjinove ciljeve i domete, marksistička ideja kakvu mi poznajemo, da pojednostavim stvari, iako humanističkog karaktera, vodi u praksi u neslobodu zbog negacije privatnog vlasništva i individualnih prava. Ona je utopijska konstrukcija koja ignorira ljudsku prirodu što rezultira time jer se “iza dobrih ideja nalaze namjere koje je nemoguće provesti bez nasilja”.

BestBook: Jesu li boljševici bili ‘simbioza radikala i zločinaca’, kako kaže jedna ruska povjesničarka, sklonija strani cara. Obje su strane, Romanovi i Stolipin na jednoj i boljševici na drugoj, bile brutalne. Čini se da moralno prosuđivanje u takvim velikim konfrontacijama jedva da ima smisla jer se obje strane guraju u sferu amoralnog?

Tu smo već na jednom preciznijem tragu. Radilo se o sudarima društvenih koncepcija koje su u suštini težile eliminaciji druge. Spomenuta američka povjesničarka pripada revizionističkoj struji u američkoj historiografiji i teži demonizaciji boljševika te određenoj rehabilitaciji carskog režima i donosi mnoštvo detalja koji prikazuju boljševičke aktiviste tijekom revolucije 1905. u brutalnim akcijama, dok isto tako brutalne i jače poteze carskog režima minimalizira. Stoga u ovakvim situacijama treba naći neku uravnoteženost i objasniti obje strane u sukobu razložno te se što više približiti objektivnom stajalištu.

BestBook: Da je Lenjin ostao živ, bi li podržao nastavak NEP-a ili bi zadržao čvrstu ruku? NEP bi srušio socijalizam, čini se?

Po mojemu mišljenju, NEP je bio samo privremeni ustupak seljacima. To nije bilo u duhu komunističke ideologije. I Lenjin i Trocki bi krenuli u projekt kolektivizacije kad bi smatrali da je to shodno. Oni od toga nisu mogli odustati. Ukidanje privatnog vlasništva je za njih primat svega. Tu se jedino postavlja pitanje kako bi reagirali kad bi vidjeli kakav otpor dolazi sa sela. Bi li imali snage da ustraju u brutalnosti kolektivizacije koja je dovela do smrti milijuna ljudi. Uzimajući stavove Trockog još kad je bio u vrhu SSSR-a i onih nastalih nakon njegova izgona u progonstvo 1928., on nikad nije doveo u pitanje Staljinov proces kolektivizacije, ali je doveo u pitanje metodu. Po njemu, ona je trebala biti sporija, tehnološki podržana i dobrovoljna te je kritizirao Staljinovu prisilnu kolektivizaciju. No postavlja se pitanje je li taj Trockijev model kolektivizacije bilo moguće provesti?

BestBook: Povijest je, kažu Rusi, kao rijeka, ide tamo kamo može ići. Ne možemo je birati. No kakav je vaš subjektivni stav – bi li bilo bolje da Parvus i Kaiser nisu Lenjina zapakirali u taj čuveni vlak?

To pitanje se već postavilo prije na sličan način. Povijest se ne može promijeniti, povijest se ne može ni revidirati, jer prošlost se ne može mijenjati, može se mijenjati samo naš pogled na njega. Lenjinova Oktobarska revolucija nije bila neminovna. Ona se dogodila u tim okolnostima. Da su okolnosti bile drugačije i događaji bi išli drugim putem. S današnje perspektive i s današnjim spoznajama bolje bi bilo da Lenjina nije bilo u tom vlaku, ali tko zna kuda bi nas to dovelo. S poviješću se teško igrati.

BestBook: Kako danas, više od 100 godina nakon njegove smrti, gledate na Lenjinovu ostavštinu u kontekstu suvremene Rusije i globalnih političkih previranja? Je li on i dalje relevantan kao ‘arhitekt’ modernih diktatura?

Lenjin je svoju ulogu na svjetskoj sceni odigrao. E sad kako ju je odigrao, kakva je njegova baština ili nasljeđe? Kontroverze su i dalje brojne, sukobi u historiografiji i dalje traju. Lenjinova vladavina postavila je temelje za sustav vlasti koji je vladao Rusijom sedam desetljeća i pružila model kasnijim državama pod komunističkim vodstvom koje su sredinom 20. stoljeća obuhvatile trećinu naseljenog svijeta. Najmnogoljudnijom zemljom svijeta NR Kinom i dalje upravlja komunistička nomenklatura. Kao rezultat toga, Lenjinov utjecaj bio je globalan. Kao kontroverzna ličnost, Lenjin ostaje prezrena i poštovana figura koja je idolizirana i demonizirana, kako ga gledamo s kojeg političkog spektra. Možemo reći Lenjinu u prilog da je jako utjecao na razvoj kapitalizma, on je opasnošću komunizma “humanizirao kapitalizam”, kapitalisti su bili prisiljeni dati veća prava radnicima, sindikatima i općenito radničkom pokretu. Ruski povjesničar Volkogonov je vjerovao da dok je Lenjin uspostavio “diktaturu Partije”, tek pod Staljinom će Sovjetski Savez postati “diktatura jednog čovjeka” i da je pod Lenjinom bio moguć preokret. No moderna historiografija, unatoč kontroverzama, pokazuje Lenjina kao arhitekta totalitarnog sustava koji ima svoje temelje i u današnjoj suvremenoj Rusiji, koja u određenoj ideološkoj metamorfozi baštini i carsku autokraciju i komunistički totalitarizam.