Mir i blagostanje nisu prirodno stanje stvari

Autor čije su knjige prevedene na desetke jezika i prodane u milijunskim nakladama rođen je 1975. u Münchenu, odrastao je u Beču, gdje je studirao filozofiju i germanistiku, a doktorsku disertaciju o Kantu napustio je nakon što mu je književnost postala važnija od akademske karijere. Danas živi između Berlina i New Yorka, gdje predaje na New York University. Međunarodno se probio romanom “Ja i Kaminski”, a “Mjerenje svijeta”, njegova duhovita priča o dvojici genija, Alexanderu von Humboldtu i Carlu Friedrichu Gaussu, pretvorila ga je u globalnu književnu zvijezdu. Slijedili su, među ostalima, romani “Slava”, “F”, “Tyll” i zasad posljednji “Kao na filmu”, roman o redatelju G. W. Pabstu i kompromisima umjetnika u nacističkoj diktaturi. Za svoj je rad dobio niz priznanja, među njima nagrade Kleist, Thomas Mann, Friedrich Hölderlin i Ludwig Börne. Kehlmann je od Tolstoja, kako kaže, učio kako karakter pokazati ponašanjem, od Doctorowa kako stvarne ljude pretvoriti u književne likove, a od Nabokova stilsku preciznost.

BestBook: U svojoj knjizi ‘Izmišljeni dvorci: o knjigama’ iz 2005. pisali ste o književnosti kao prostoru u kojem nastaju novi svjetovi, a ne tek odrazi stvarnosti. Kako se taj vaš pogled na književnost mijenjao tijekom godina i koliko danas drugačije pristupate pisanju nego na početku karijere?

Temeljno uvjerenje nije se promijenilo. Roman nije izvještaj o svijetu, nego predmet koji se svijetu pridodaje i koji se ravna prema vlastitim pravilima. Promijenilo se moje strpljenje. Kad sam bio mlad, želio sam da svaka rečenica očito bude briljantna. Ponosio sam se efektima. Danas mi je mnogo važnija jasnoća i pitanje funkcionira li neka scena doista, i bez problema ću napisati sasvim jednostavnu rečenicu ako je upravo takva rečenica na pravome mjestu. Također planiram manje nego što ljudi pretpostavljaju. Mnogo istražujem, a onda počnem pisati i knjiga postane nešto što nisam očekivao. Prije dvadeset godina to me plašilo. Danas je upravo to dio kojem se najviše veselim.

BestBook: Vaši romani polaze od povijesnih činjenica, a zatim dovode u pitanje granicu između stvarnog i izmišljenog. Što vas privlači upravo tom prostoru između dokumenta i fikcije?

Dvije stvari. Prvo, dokumenti uvijek prestaju upravo prije nego što postane zanimljivo. Znamo gdje se neka osoba nalazila, ponekad znamo što je javno rekla, ali gotovo nikada ne znamo što je mislila dok je to govorila. Upravo u toj praznini živi roman. Drugo, sviđa mi se trenje koje pritom nastaje. Kad čitatelj zna da je neki lik doista postojao, svaka izmišljena scena u sebi nosi malu dozu nelagode jer se čitatelj neprestano pita je li se to zaista dogodilo. To je pitanje produktivno. Zbog njega ljudi čitaju pozornije nego što bi čitali potpuno izmišljenu priču. Nastojim biti iskren u pogledu metode kojom se služim. Nikada ne proturječim onome što je dokumentirano, ali sve između toga pripada meni.

BestBook: Od ‘Mjerenja svijeta’ do ‘Tylla’ i ‘Kao na filmu’, u središte svojih romana često stavljate ljude koji se nalaze u prijelomnim povijesnim trenucima. Kako birate povijesne ličnosti koje su vam zanimljive? Što vam povijest omogućuje da kažete o sadašnjosti?

Biram ljude koji su se našli u situaciji koju ne mogu odmah razriješiti, ljude čije ponašanje unaprijed ne razumijem. Ako već unaprijed znam što o nekome mislim, onda nema knjige. Gauss i Humboldt fascinirali su me zato što dvojica briljantnih ljudi mogu biti genijalna na potpuno različite načine. Tyll me zanimao zato što katastrofu preživljava odbijajući biti ozbiljan. Pabst me zanimao zato što ga nisam mogao objasniti. A što se sadašnjosti tiče, povijest vam daje odmak. Pišete li izravno o današnjici, svi će to čitati kao komentar aktualnih zbivanja. Pišete li o 1943., čitatelji će sami stići do sadašnjosti, a to je mnogo snažnije iskustvo nego kada im se izravno kaže što trebaju zaključiti.

BestBook: U svom zasad posljednjem romanu “Kao na filmu” bavite se umjetnikom koji djeluje unutar totalitarnog sustava. Kako ste pristupili razvoju Pabstova lika? Čini mi se da ste ga prikazali puno pozitivnijim nego što bi se dalo zaključiti iz njegovih biografskih podataka…

To je opravdana primjedba i prihvaćam je. Nisam želio od njega napraviti čudovište, jer čudovište ništa ne objašnjava. Pabst nije bio nacist iz uvjerenja. Bio je veliki redatelj koji nije uspio u Hollywoodu, koji se iz obiteljskih razloga vratio u Austriju, potom se našao u klopci i otkrio da ga u diktaturi napokon ozbiljno shvaćaju kao umjetnika. Upravo je to ono strašno. Dobio je sredstva i priznanje, nastavio je raditi, a svaki pojedinačni korak bio je dovoljno malen da ga je mogao opravdati. Razumijevanje nije isto što i oslobađanje od odgovornosti. Želio sam da ga čitatelji prate dovoljno izbliza da taj mehanizam prepoznaju i u sebi, jer je riječ o nečemu sasvim običnom. Vrlo malo ljudi svjesno odluči postati suučesnikom. Jednostavno nastavljaju raditi.

BestBook: Vaši književni uzori uključuju Tolstoja, Nabokova, E. L. Doctorowa… Što ste od svakoga od njih naučili? Što ste tijekom godina morali odbaciti kako biste pronašli vlastiti glas?

Od Tolstoja sam naučio da se psihologija može prikazati ponašanjem i fizičkim detaljima te da roman može obuhvatiti golem broj likova, a da pritom ne postane hladan, od Nabokova preciznost i užitak koji pruža pripovjedač koji nije tek neutralan glas, a od Doctorowa da se prema stvarnim povijesnim osobama može odnositi kao prema fikcionalnim likovima, bez nelagode i bez potrebe za opravdavanjem. Ono što sam morao ostaviti iza sebe bio je prije svega Nabokov, odnosno njegov utjecaj na moj stil. U dvadesetima sam pisao pretjerano ukrašene rečenice jer sam mu se toliko divio. Osloboditi se toga bilo je najteže, a moj se vlastiti glas pojavio tek kada je površina teksta postala jednostavnija.

BestBook: Često vas svrstavaju među autore magijskog realizma, iako vaša proza istodobno počiva na vrlo preciznom povijesnom istraživanju. Kako biste vi sami opisali vlastiti način pisanja i pripovijedanja?

Ta mi etiketa nikada nije osobito odgovarala. Magijski realizam, u latinoameričkom smislu, počiva na svijetu u kojem se nemoguće prihvaća kao nešto posve normalno. Moje su knjige gotovo uvijek naizgled realistične, a onda nešto izmakne. Pojavi se duh, neki se trenutak ponovi, lik shvati da se nalazi u knjizi. To su male pukotine u čvrstoj strukturi, a ne neka druga stvarnost. Moja je metoda jednostavna i nimalo romantična. Dvije ili tri godine čitam i istražujem, sve dok mi razdoblje o kojem pišem ne postane poput mjesta na kojem sam živio, a onda pokušavam većinu toga zaboraviti jer istraživanje koje ostane vidljivo ubija scenu. Ono što preostaje jest atmosfera, a upravo je atmosfera ono što romanu treba.

BestBook: Osim romana, pišete eseje, kazališne tekstove, scenarije i književne kritike. Kako različiti oblici pisanja utječu jedni na druge i što vam svaki od njih omogućuje da izrazite na drugačiji način? U čemu se najbolje osjećate? Tko je istinski Daniel Kehlmann?

Roman je moj dom. Sve ostalo su prostorije u koje povremeno zalazim. Ali ti odlasci mijenjaju način na koji pišem. Kazalište i pisanje scenarija naučili su me vjerovati dijalogu i rezati, započeti scenu što je kasnije moguće i izaći iz nje prije nego što je sve izrečeno do kraja. Eseji me prisiljavaju da jasno kažem što doista mislim, što je neugodno, ali i korisno, jer vam fikcija omogućuje da se skrivate iza svojih likova. Kritika me tjera da nastavim pažljivo čitati. A što se tiče pravog Daniela Kehlmanna, mislim da je to romanopisac, ali samo zato što je fikcija forma u kojoj ne moram biti dosljedan. U romanu mogu istodobno zastupati nekoliko proturječnih stavova i pustiti ih da se međusobno sukobljavaju.

BestBook: Kako vidite budućnost književnosti u kontekstu sve bržeg razvoja umjetne inteligencije? Hoćemo li ubuduće umjesto vaših romana čitati romane koje je napisao AI?

Neki čitatelji sigurno hoće, a mnogo rutinskih tekstova nastajat će na taj način. Tu tehnologiju shvaćam ozbiljno i eksperimentirao sam s njom, što je više nego što su učinili mnogi moji kolege. Ono što sam dosad vidio tečno je napisano i kompetentno, ali prazno. Proizvodi prosjek svega što je već napisano, a književnost koja nešto znači upravo je suprotnost prosjeku. No postoji i dublje pitanje: čitanje romana oblik je kontakta s nekom drugom sviješću. Ako iza teksta nema nikoga, taj je kontakt prividan. Možda će se to promijeniti i možda ću jednog dana djelovati naivno. Ali sumnjam da će ljudima neki glas i dalje biti važan jednom kada znaju da iza njega nema nikoga.

BestBook: U svojim esejima branite ideju da književnost ne mora nuditi odgovore nego postavljati prava pitanja. Koja su pitanja danas, po vašem mišljenju, najvažnija za Europu i njezinu kulturu?

Rekao bih da postoje tri ključna pitanja. Kako obraniti otvoreno društvo od ljudi koji se koriste njegovim slobodama kako bi ih ukinuli, a da pritom i sami ne postanemo zatvoreno društvo? Kako iskreno govoriti o migracijama i identitetu kada jedna strana svaku zabrinutost proglašava rasizmom, a druga svakog stranca smatra prijetnjom? I kako živjeti s činjenicom da je osamdeset godina za našu sigurnost brinuo netko drugi, a sada više ne brine? Iza svega toga krije se još teže pitanje. Europljani su se naviknuli na pomisao da su mir i blagostanje prirodno stanje stvari. Nisu. Netko ih je izgradio i možemo ih izgubiti.

BestBook: Jedan ste od pisaca koji se ne ustručavaju javno zauzeti stav o političkim pitanjima, uključujući rusku agresiju na Ukrajinu. Čini se da je taj najveći rat na europskom tlu nakon 1945. na neki način ujedinio europske zemlje i vratio ugled ideji europskog zajedništva. Kako u tom kontekstu vidite budućnost Europske unije? Može li EU parirati SAD-u i Kini na globalnoj razini i je li to uopće poželjno?

Rat je doista doveo do svojevrsnog buđenja i to me dirnulo, osobito u zemljama koje su godinama bile ravnodušne. Ali solidarnost u trenutku šoka mnogo je lakša od solidarnosti koja treba potrajati čitavo desetljeće, a upravo je to pravi test. Što se konkurentnosti tiče, ja bih to pitanje postavio drukčije. Europa ne može nadmašiti Kinu razmjerima, niti Sjedinjene Države kapitalom i tehnologijom, a pretvaranje da može vodi pogrešnim politikama. Ono što Europa može jest ostati jedina velika regija u kojoj država služi građaninu, a ne obrnuto, u kojoj su sudovi neovisni i u kojoj čovjek ne mora biti bogat da bi bio siguran. Ako to uspije sačuvati, Europa je pobijedila u jedinom natjecanju koje je doista važno. No za to mora biti sposobna sama se braniti, a to smo vrlo dugo zanemarivali.

BestBook: Nedavno je AfD postao pojedinačno najpopularnija stranka čak i u Berlinu. Smatrate li da postoji mogućnost da ta stranka jednoga dana preuzme vlast?

Više ne mislim da je to nemoguće, a svatko tko i dalje tvrdi da jest, očito nije pratio što se događa. Ono što se već dogodilo važnije je od pitanja hoće li AfD jednoga dana dati kancelara. Ta stranka određuje okvire političke rasprave, druge stranke preuzimaju njezin jezik, a tabui su nestali.

BestBook: Ipak, u slučaju da kancelar dođe iz redova AfD-a, bi li institucije njemačke države bile dovoljno snažne da očuvaju demokraciju i spriječe njezino moguće pretvaranje u diktaturu, kakvo je Njemačka doživjela prije stotinjak godina?

Što se institucija tiče, umjereno sam optimističan, ali doista samo umjereno. Njemačka demokracija mnogo je čvršće ustrojena nego što je bila demokracija Weimarske Republike, Ustavni sud snažan je, federalizam raspodjeljuje moć, a nema ni uličnog nasilja razmjera kakve smo vidjeli tridesetih godina prošlog stoljeća. No Poljska i Mađarska pokazale su koliko brzo odlučna vlast može staviti pod svoj nadzor sudove i javne medije. Institucije čine ljudi. One opstaju kada ljudi odluče da moraju opstati.