Najbolju apokalipsu crtao je Hermann
Mogao je život provesti na sigurnom poslu dizajnera interijera. Umjesto toga, odvažio se na crtanje stripova i zadužio devetu umjetnost
Tko ne poznaje opus Hermanna Huppena (1938. – 2026.), samo treba pogledati prvu tablu njegova najčuvenijeg stripa, “Jeremiaha” da bi shvatio njegovu genijalnost. Samo četiri pasice, četiri slike u istom kadru, bile su dovoljne da bez riječi veliki Hermann prikaže uzroke, eskalaciju i posljedicu jedne američke apokalipse. Iz te savršene table rodilo se čak 39 albuma o pustolovinama naslovnog lika i njegova suputnika Kurdyja Malloya u postnuklearnoj pustari.
Također, tko ne poznaje opus Hermanna Huppena samo treba pogledati prve stranice “Sarajevo tanga” (1995.) da bi shvatio kako je taj veliki belgijski strip crtač, scenarist i umjetnik razumio bol i stradanja napaćenog ratnog Sarajeva. Neraskidivo povezan privatnim i poslovnim vezama s čuvenim sarajevskim strip izdavačem Ervinom Rustemagićem, osnivačem Strip Art Featuresa (SAF), Hermann je potezom olovke i kista govorio glasno o ratnim užasima i onda kad je svjetska javnost šutjela. Prizor vuka koji ispod debelog snježnog pokrivača na površinu izvlači krvavocrvenu zastavu s četiri C, nakon kojega slijedi vjerno precrtana potresna fotografija ratnog reportera Rona Haviva iz Bijeljine, na kojoj pripadnik zloglasnih Arkanovih tigrova cipelari tijelo ubijene žene, ponovno bez riječi ocrtavaju jezu bezumnih zločina.
Takav je bio Hermann, autor koji je tankim potezom i nijemim crtežom znao dati paletu emocija kakvu ponekad nije moguće iskazati riječima. Preminuo je u ožujku u 87. godini. Svjetskoj strip baštini, osim “Jeremiaha”, ostavio je tisuće stranica “Bernarda Princea”, “Comanche”, “Jugurte”, “Tornjeva Bois-Mauryja” i brojnih drugih remek djela. Generacije ljubitelja stripa na ovim prostorima imale su sreću da avanture Hermannovih junaka prije rata gutaju u Stripoteci, Gigantu i – ponajviše – sarajevskom magazinu Strip Art njegova prijatelja Rustemagića, u kojem je “Jeremiah” imao i premijeru. Nakon rata njegove stripove na hrvatskom je tržištu izdavala Slobodna Dalmacija u kratkotrajnoj, ali impresivnoj reviji ComicStrip. Rustemagić i SAF zatim su obnovili svoje poslovanje u Sloveniji te osigurali Hermannov proboj na američko tržište.
Hermann je bio majstor realističnog i sirovog stila, a njegove priče, često mračne i pesimistične, istraživale su dubine ljudske prirode u ekstremnim okolnostima, ne bježeći od nasilja i surovosti, ali uvijek ostavljajući tračak nade u čovječanstvo.
Rođen je 17. srpnja 1938. godine u mjestu Bévercé, u blizini Malmedyja. Prije nego što je zakoračio u svijet stripa radio je kao dizajner interijera. Njegov umjetnički put započeo je relativno kasno, 1964. godine, kad je svoju prvu kratku priču objavio u časopisu Spirou. Izniman talent odmah je prepoznao legendarni scenarist Greg, koji ga je pozvao u svoj studio i time lansirao jednu od najvažnijih karijera u povijesti devete umjetnosti.
Prvi veliki uspjeh došao je 1966. godine sa serijalom “Bernard Prince”, avanturističkom pričom koju je Hermann crtao prema Gregovu scenariju za kultni časopis Tintin. Suradnja se pokazala iznimno plodnom, a dvojac je 1969. stvorio i svoje najpoznatije zajedničko djelo, vestern serijal “Comanche”. Realističnim prikazom Divljeg zapada, dinamičnim kadrovima i beskompromisnim pristupom, “Comanche” je postao jedan od kamena temeljaca žanra, stojeći uz bok velikanima poput “Blueberryja”. Iako je stekao slavu kao crtač, Hermannova kreativna snaga došla je do punog izražaja kad je 1977. počeo samostalno pisati i scenarije. Tad je stvorio svoje životno djelo, “Jeremiaha”. Priča o Jeremiahu i njegovu ciničnom suputniku Kurdyju Malloyu, koji lutaju razorenom Amerikom nakon nuklearnog rata, postala je globalni fenomen. Popularnost “Jeremiaha” dovela je i do slabo poznate američke televizijske adaptacije.
Luke Perry kao Jeremiah u istoimenoj seriji
U kasnijoj fazi karijere gotovo isključivo je surađivao sa sinom Yvesom, koji je pisao scenarije za stripove. Na vestern serijalu “Duke” otac i sin radili su od 2017. godine. Kad su ga 2010. u intervjuu za njemački Tagesspiel pitali razmišlja li o mirovini, odgovor je bio odrješit.
– Nikad! Radije bih umro na poslu nego sjedio i vrtio palčeve. A prednost ilustratorskog posla je što nije fizički zahtjevno. I dalje ću moći podići olovku kad ostarim i budem krhak. Dakle, nastavit ću ovo raditi do samog kraja. Jednostavno previše uživam u tome da bih prestao – rekao je Hermann.
Uživao je i u dolascima u Hrvatsku. U dva je navrata, 2006. i 2008., bio gost makarskog festivala stripa MaFesta, koji su tih godina pohodili brojni velikani hrvatskog, europskog i svjetskog stripa.
