Nitko nije nevin u Lehaneovoj Americi!

Američki pisac i scenarist Dennis Lehane, rođen u Bostonu 1965. godine, važi danas kao vodeći krimi pisac takozvane tvrdokuhane kriminalističke proze karakteristične za Sjedinjene Američke Države, odakle dolaze rodonačelnici tog žanra, poput Dashiella Hammeta, čiji je “Stakleni ključ” temeljni roman žanra, i Raymonda Chandlera, koji ga je uzdigao u literarni rang, žanra koji prvenstveno kritički propituje nasilje u društvu kroz prizmu usamljenog pojedinca koji, uglavnom, donkihotovski pliva protiv struje. Povod za tekst o Lehaneu je roman “Male milosti”, koji je u rekordnom roku preveden na hrvatski, godinu dana nakon što je objavljen u Americi, što nije bio slučaj s ranijim romanima ovog autora, što na svoj način govori o tome da je riječ o iznimnom djelu. Knjigu, u izdanju zagrebačke Sonatine, prevela je Nevena Erak Camaj. Francuski politolog Philippe Corcuff, o čijoj sam knjizi “Krimići, filozofija i društvena kritika” nedavno pisao, odmah na početku naglašava razliku između klasičnih kriminalističkih romana i američkog noira. U klasičnom krimiću zločin remeti pravni poredak, koji treba ponovno uspostaviti otkrivanjem krivca, dok američki noir polazi od potpuno drugačijih pretpostavki. “Drugim riječima, zlo povijesno gledano pobjeđuje. Dominacija zla društvena je i politička. Društvenu i političku vlast provode nitkovi. Ako ‘izvorni kriminalistički roman’ umnogome nastupa društveno konzervativno, američki krimić profilira se kao nositelj društvene kritike, i to globalne društvene kritike koja pritom raskida s drskim totaliziranjem, društvene kritike liberterskog raspona koja napada i kapitalizam i državu kao utjelovljenje totalizacijskih nastojanja”, piše Corcuff.

Ključni element američkog noira, čiji svijet karakterizira opća pokvarenost, predstavlja etika, pri čemu su istražitelji svojevrsne moralne vertikale društva, što je izravno povezano sa smislom ljudske egzistencije.

Lehane je rođen i odrastao u sirotinjskoj irskoj bostonskoj četvrti Dorchester u kojoj se, uz Southie, drugu irsku četvrt, odvija radnja većine njegovih knjiga, koje su bile poznate po rasizmu i visokoj stopi kriminala. Autor je 13 romana, od kojih su četiri postali predložak za hvaljene i nagrađivane filmove: “Mistična rijeka” (2003.) Clinta Eastwooda, “Otok Shutter” (2010.) Martina Scorsesea, te dva filma u režiji Bena Afflecka – “Nestala bez traga” (2007.) i “Zakon noći” (2016.). U nekima od njih Lehane je i sudjelovao, uglavnom kao producent ili suradnik na scenariju, dok se u filmu “Mistična rijeka” pojavljuje i u cameo ulozi u završnici filma. Njegova kratka priča “Spašavanje životinja” također je adaptirana 2014. godine u film “The Drop”, za koji je Lehane napisao scenarij, a koji će ostati upamćen i po tome što je to bila posljednja filmska uloga za glumca Jamesa Gandolfinija. Lehane je, također, radio i kao scenarist u više serija, od kojih treba izdvojiti nekoliko epizoda kultne “Žice” i seriju “Black Bird”. Sredinom 1990-ih napisao je i režirao nezavisni film “Neighborhoods”, čija se radnja odvija u sirotinjskom irskom radničkom kvartu. Kasnije je uspoređivan s kultnim filmom Gusa Van Santa “Dobri Will Hunting”, čije je snimanje započelo godinu dana nakon što je Lehane završio svoj film. Treba napomenuti da je producentska kuća Apple TV+, odmah po objavljivanju, otkupila autorska prava na snimanje televizijske serije prema romanu “Male milosti” te da će suradnik na scenariju biti i sam Dennis Lehane. Uzimajući u obzir Lehaneovo scenarističko umijeće i kvalitetu predloška, uvjeren sam da će “Male milosti” dosegnuti kvalitetu kultnih HBO-ovih serija, poput “Žice” i “Pravih detektiva”. Na hrvatski je dosad, uključujući i “Male milosti”, barem prema mojem uvidu, prevedeno pet Lehaneovih romana: “Piće prije rata”, njegov debitantski roman, “Svetinja”, “Otok Shutter” i “Mistična rijeka”. Poznat je po dva serijala, onaj u kojemu su glavni likovi privatni istražitelji Patrick Kenzie i Angela Gennaro, čija se radnja odvija u Southieju sedamdesetih. Serijal se sastoji od šest romana. Drugi serijal, u kojemu je glavni junak Danny Coughlin, etnički Irac iz patrole bostonske policije, čiji je otac istaknuti detektiv i kapetan u odjelu, sastoji se od tri romana čija se radnja odvija u ranim dvadesetima, nakon Prvog svjetskog rata. Ostali romani su samostalne cjeline. Lehane je u jednom intervjuu opisao rad na epskom romanu “Given Day”, iz serijala o Dannyju Coughlinu, na kojem je radio gotovo šest godina. Roman govori o štrajku bostonske policije iz 1919. godine i o njegovim posljedicama.

“Štrajk je promijenio sve. Imao je veliki učinak na sindikalni pokret, a prohibicija je došla nakon toga, zatim Calvin Coolidge, koji je obećao da će razbiti sindikate. Sve je to povezano s onim što se danas događa”, izjavio je Lehane. Prvi svoj roman, “Piće prije rata”, u kojem se također usput bavi rasnom problematikom Bostona i nasiljem u irskim četvrtima, koji je objavljen 1994. godine, Lehane je napisao pod vidnim utjecajem Raymonda Chandlera. Međutim, tehnički je daleko od savršenstva. Lehane u književnom smislu poprilično zaostaje za starijim uzorima. Lehaneov humor, na kojem inzistira, površan je i usiljen, za razliku od Raymonda Chandlera, čiji humor daje osebujan pečat njegovim romanima. Corcuff o Lehaneu piše na sljedeći način: “Kod Lehanea, sociološka dimenzija gradskim četvrtima daje povijesni pečat i pridonosi novoj kartografiji koju iscrtava dotok novih populacija i društveni uspon starijih. Dimenzija ‘društvene klase’ tu se tijesno povezuje s ‘etničkom i rasnom’ dimenzijom, kao u nizu suvremenih socioloških radova koji se oslanjaju na američke društvene znanosti. Građevni materijal smisla upisuje se u društvene, klasne i rasno obilježene odnose”.

Glavni junaci su Patrick Kenzie i Angela Gennaro, prelijepa Irkinja sklona tuči, koja je u velikoj mjeri, čini mi se, poslužila kao podloga za kompleksni lik Mary Pat Fenessy, glavne junakinje romana “Male milosti”. Milje, u kojemu se odvija radnja većine njegovih romana, Lehane u “Piću prije rata” opisuje na sljedeći način: “Čitava jebena država puna je groznih, nesretnih, zbunjenih, ljutitih ljudi, i nitko nema dovoljno pameti da se iskreno ‘pozabavi’ vlastitim prilikama. I ne mogu da shvate zašto su tako sjebani, pa prebace krivicu na nekoga. Crnčuge, Židove, bijelce, Kineze, Arape, Ruse, one koji zagovaraju pravo na abortus, i one koji podržavaju pravo na život, koga bilo?”. U ovom serijalu, sudeći po romanima “Piće prije rata” i “Svetinja”, postoji još jedan detalj koji mi je sporniji čak od lošeg humora, a to je lik autističnog diva Bubbe Rogowskog, koji se bavi ilegalnom trgovinom oružjem, a koji uglavnom funkcionira kao deus ex machina, preko kojega Lehane premošćuje određene situacije u romanima, što u popriličnoj mjeri narušava pomno građenu žanrovsku arhitekturu. U romanu “Svetinja” Lehane opisuje Bubbu na sljedeći način: “Bubba Rogowski bio nam je prijatelj, koji put nažalost. U drugim prilikama, pak, bila je to sretna okolnost, jer nam je spasio život više od jedanput. Bubba je bio tako velik da bi bacao sjenu na Mannyja, i bio je stoput strašniji od njega. Odrasli smo svi zajedno – Angie, Bubba, Phil i ja – ali Bubba nikad nije bio ono što bi čovjek nazvao normalnim. I sve šanse da takvim postane izvjetrile su oko njegove 19. godine, kad se priključio mornarici kako bi izbjegao služenje zatvorske kazne, pa je završio kao čuvar američkog veleposlanstva u Bejrutu na dan kad se bombaš-samoubojica zaletio kroz ulazna vrata i raznio veći dio njegovih kolega”. U “Svetinji”, što je pomalo netipično za ovu vrstu proze, Lehane opisuje Kenziejeva prijatelja Jaya Beckera, bivšeg policijskog detektiva, koji je strastveni čitatelj, a koji čita Johna LeCarrea, Borgesa, Marqueza, Marija Vargasa Llosu, Julija Cortazara, Toni Morrison, Isabelle Allende, Pabla Nerudu… Negativci, za razliku od pozitivaca, u ovom su serijalu iznimno dobro razrađeni, preko kojih Lehane sugestivno opisuje klimu u društvu: “Zavalio sam se u sjedalo i sklopio oči. Svi su sumnjivi. Čak i Jay. Koji vražji svijet, u kojem očevi naručuju ubojstvo svoje vlastite kćeri, terapijske ustanove ne provode nikakvu terapiju, a u čovjeka kojemu bih jednom davno bez oklijevanja povjerio svoj život odjednom se više ne može imati povjerenja. Možda je Everett Hamlyn bio u pravu. Možda je doba časti na svome zalasku. Možda se to već odavno sprema. Ili, još gore, možda je to bila samo opsjena”. Također, Lehane na sjajan način, preko vlastitog oca, opisuje mentalitet Iraca u Americi: “Nakon nekog vremena, ono što mi je priraslo srcu bio je sam trud, ne ishod. Kako je moj otac jednom rekao, pokazujući prstom na zgradu koju je pomogao podići prije nego što je postao vatrogasac: – Do zgrade mi je stalo koliko je crno ispod nokta. Ali te cigle, Patrick? Pa čitav onaj red na trećem katu? Ja sam ih posložio. Moji su ih prsti prvi dotakli. A nadživjet će me. I jesu. Trud i što se trudom izgradi uvijek nadživi graditelje, o tome može posvjedočiti duh svakog egipatskog roba”. Već od sljedećeg romana “Mistična rijeka” iz 2001., koji je nastao nekoliko godina nakon “Svetinje”, kvaliteta Lehaneova pisma vidno raste, a to se pogotovo odnosi na roman “Otok Shutter” iz 2003., čiji se finale i kriminalistički suspens zasniva na promjeni pripovjedačke perspektive, jedan postupak koji je prvi put, čini mi se, koristila Agatha Christie u svom romanu “Ubojstvo Rogera Ackroyda”, koji je objavljen 1926. godine.

Glavni junak romana je savezni maršal Teddy Daniels, veterana iz Drugog svjetskog rata, koji 1954. godine sa svojim novim partnerom Chuckom Auleom, također ratnim veteranom, odlazi trajektom na otok Shutter, gdje se nalazi psihijatrijska ustanova zatvorenog tipa u koju su smješteni psihički poremećeni kriminalci. Njih dvojica trebaju istražiti tajanstveni nestanak pacijentice Rachel Solando, koja je zatvorena jer je utopila svoje troje djece. O rasizmu u ovom romanu Lehane progovara preko lika agenta FBI-a Cucka Aulea, koji je prešutno degradiran i gurnut u stranu jer mu je djevojka Japanka. S druge strane, preko lika Teddyja Danielsa, Lehane širi perspektivu romana na općeljudske teme. Prilikom jednog razgovora na otoku, liječnik iz psihijatrijske ustanove upita Danielsa vjeruje li u Boga. “Jeste li ikad vidjeli logor smrti, doktore?”, upita ga Daniels. Nakon što liječnik odmahne glavom, Daniels mu kaže: “Ako jednog dana vidite logor smrti, doktore, onda mi se ponovno obratite s tom pričom o Bogu”. Daniels na jednome mjestu opisuje Chucku smaknuće nacističkih stražara u oslobođenom Dachauu: “U Dachauu su nam se predali SS čuvari. Njih petsto. E sad, bilo je tamo novinara, ali oni su također vidjeli sve te leševe nabacane na gomilu na željezničkoj stanici. Osjećali su isti smrad kao i mi. Gledali su nas i željeli su od nas da učinimo ono što smo učinili. A mi smo željeli to da uradimo, nego što nego jesmo. I tako smo pogubili te Švabe, sve do jednog. Razoružali ih, poslagali uza zid, pogubili. Rešetali smo po tristo ljudi istovremeno. Šetali smo niz vrstu i pucali u glavu svakom tko je još uvijek disao. Ako je ikad bilo ratnog zločina, to je bilo to. Je li tako? Ali, Chuck, to je bilo najmanje što smo mogli uraditi. Jebeni novinari su aplaudirali. Logoraši su bili tako sretni da su plakali. Tako da smo nekolicinu nacista predali njima. I oni su ih iskidali na komade. Do mraka smo uklonili pet stotina duša s lica zemlje. Sve smo ih pobili. Nije bilo samoobrane, ni ratnih djelovanja. Bilo je to hladnokrvno ubojstvo. Pa ipak nije bilo kolebanja. Zaslužili su mnogo gore”. Lehane, također, u “Otoku Shutter” piše o ilegalnim medicinskim eksperimentima koji se provode na zatvorenicima, po uzoru na nacističku praksu.

Radnja romana “Male milosti” odvija se krajem ljeta 1974. godine u Bostonu, u ozračju povijesne odluke Bostonskog okružnog suda, donesene 21. lipnja 1974., koji je naložio da se učenici iz većinskih bjelačkih naselja moraju autobusima prevoziti u većinski crnačka naselja radi desegregacije državnih srednjih škola u Bostonu, što je izazvalo veliku uznemirenost u Southieju, u kojemu se odvija radnja romana. (Ta je tema oslikana i na naslovnici knjige fotografijom koju je u rujnu te 1974. godine snimio Eugene Richards tijekom prosvjeda učenika i roditelja ispred srednje škole South Boston. Od rujna 1974. do jeseni 1976., kad je presuda opozvana, u Bostonu se dogodilo četrdesetak nasilnih izgreda, u kojima je bilo čak 129 ozlijeđenih osoba.) Glavna junakinja romana je konfliktna 42-godišnja udovica Mary Pat Fenessy, sklona tučnjavama, koja, nakon smrti sina Noela, veterana Vijetnamskog rata, koji se predozirao, živi sama sa 17-godišnjom kćeri Jules. Mary nastoji izvući kćer iz pakla Southieja, u kojem caruju nasilni kriminalci i gdje je rasizam ustaljena norma ponašanja. Zaplet započinje kad se jedne večeri Jules nakon večernjeg izlaska ne vrati kući. Julesin nestanak povezan je s ubojstvom mladog crnca koji se slučajno zatekao u bjelačkom naselju. Roman prati dvije linije istrage: jednu provodi Mary Pat, a drugu policijski narednik Bobby Coyne, bivši vijetnamski veteran i liječeni narkoman. Maryna istraga je napeta i krvava, u kojoj će se Mary samoubilački suočiti s nazadnim stavovima svoje okoline, koju naziva vukojebinom, sve s namjerom da razriješi kćerinu sudbinu. Lehane u romanu daje surov i nefiltrirani prikaz rasizma, od kojega nije do kraja oslobođena ni sama Mary Pat: “Puno je dobrih, vrijednih, poštenih crnaca koji žele isto što i ona – redovitu plaću, prehranjivanje obitelji, siguran krevet za svoju djecu. Svojoj je djeci rekla da, ako misle u njezinoj prisutnosti upotrebljavati riječ ‘crnčuga’, tako oslovljavaju samo one crnce koji nisu pošteni, nisu vrijedni, krše brakove i rađaju djecu tek da bi imali na temelju čega kamčiti socijalnu pomoć”. Svog bivšeg muža Kennyja Fenessyja, koji je u vezi s crnom djevojkom, Mary Pat na jednome mjestu naziva “jebenim izdajicom rase” i “krotiteljem majmuna”. Irce, iz vizure narednika Coynea, Lehane opisuje na sljedeći način: “Piju pivo kao da je voda iz slavine, puše cigarete kao da ih sutra više neće biti i dozivaju jedni druge – preko ceste, u aute i iz auta, prema dalekim prozorima – kao da je nestrpljivost vrlina. Vole crkvu, ali misa im nije mila. Vole samo propovijedi koje ih ustraše, s nepovjerenjem slušaju one koje prizivaju njihovo suosjećanje. Nikad nije sreo ljubaznije ljude. Sve dok više nisu ljubazni. A u tom trenu pregazit će rođenu babu da ti smrskaju jebenu lubanju o zid”.

Coyne na jednome mjestu govori i o rasizmu, kao o ključnom generatoru nasilja: “Kad ih oslovljavate kao kosooke, kmice, kad ih oslovljavate kao čifute, žute, čađave, digiće, žabare, kad ih oslovljavate kako god želite dok god ih nekako – bilo kako – oslovljavate, time svaki put svučete jedan sloj ljudskosti s njihovih tijela kad na njih pomislite. To je cilj. Ako u tome uspijete, možete navesti dječake da prijeđu oceane ne bi li zaklali druge dječake ili ih možete navesti da ostanu ondje gdje jesu i postupe jednako”. Coyne, poput Danielsa iz “Otoka Shutter”, zastupa antiratne stavove i opisuje na jednom sastanku liječenih narkomana zbog čega se počeo drogirati: “Onaj tko nije vidio Vijetnam, nikad nije vidio takvu zelenu. Pokušavam je već godinama opisati pa nikako, jebote – rižina polja u zoru dok se s njih podiže rosa, krvavo noćno nebo i ptice koje nisko prelijeću delte; ne znam, izgleda poput mjesta na koje bi bogovi otišli ljetovati. Prepuno čuda. No ta se ljepota ispreplela sa smrti i izjebala me u mozak kad sam shvatio da sam ‘ja’ ta smrt dok hodam okolo s pušketinom. Ja sam ubijao svu tu ljepotu. No kad sam se fiksao, to bi nestalo i ponovno bih osjetio to čudo. Kad sam se fiksao, osjećao sam se kao, kao… kao da mi je sva ta ljepota prožela vene. Pronašla dom u mojem tijelu. I bilo je savršeno. Bio sam potpun”. Roman “Male milosti” Lehane je sjajno i prirodno uokvirio u obrasce antičke tragedije, slično kao i romane “Mistična rijeka” i “Otok Shutter”, što je postalo i nekom vrstom njegova zaštitnog znaka. Tragedija svoj vrhunac doseže u dvije scene, u prvoj, od koje se čovjek naprosto smrzne, u kojoj se objašnjava neobični naslov romana, te drugoj, u kojoj Mary Pat u razgovoru s narednikom Coyneom najavljuje svoj samoubilački pohod: “Rekla sam vam, detektive Coyne, da čovjeku ne možete oduzeti ‘sve’. Morate mu nešto ostaviti. Mrvicu. Nešto za što se može uhvatiti. Nešto što može zaštititi. Nešto za što može živjeti. Jer ako to ne učinite, čime ćete pregovarati?”. Richard Russo, američki romanopisac i scenarist rođen 1949. godine, koji je za svoj roman “Empire Falls” 2002. godine dobio Pulitzerovu nagradu, s oduševljenjem je pisao o Lehaneovim “Malim milostima”: “Razmislite o svim svojim omiljenim autorima tvrdokuhanih krimića. Hammett? Chandler? Ross Macdonald? Robert Parker? I njihovim žestokim junacima. Spade? Marlowe? Lew Archer? Spenser? Niti jedan od njih ne može savladati Lehaneovu Mary Pat u poštenoj borbi i svi oni ne bi izdržali ni dana u njegovu Southieju”. “Male milosti” su nesumnjivo najbolji roman Dennisa Lehanea, barem najbolji od njih pet koliko sam ih pročitao. (U jednom intervjuu, koji je dao nedavno, Lehane je natuknuo da su mu “Male milosti” posljednji roman koji je napisao.) I ne samo to: “Male milosti” su ujedno i remek-djelo američke književnosti koje je, usput, i prvorazredan kriminalistički roman. Corcuff u svojoj knjizi, pozivajući se na francuskog autora krimića Jeana-Patricka Manchettea, začetnika takozvanoga francuskog “novog krimića” s početka sedamdesetih, američke tvrdokuhane krimiće naziva “velikom moralističkom književnošću našega vremena” koja “kroz prizmu zločinačkog nasilja govori o stranputicama Zapada, o nekontroliranim mijenama industrijskih društava, njihovu moralnom rasulu, propadanju njihovih institucija, slomu vjerovanja – i o samoći čovjeka koji ostaje bez orijentira u svijetu koji su pravda i istina napustile”, posebno apostrofirajući Dennisa Lehanea kao glavnog predstavnika ove struje.