Nobelovka Jelinek u bijegu od države!

Kaže Elfriede Jelinek u “Osobnim podacima” da čovjek mora savladati tri stvari da bi mogao nečim vladati: da bi uopće mogao vladati samim sobom. Prva stvar je plivanje, druga bicikl, a treća veslanje… Tu austrijska nobelovka zastane, zamisli se, pa brzo ispravi – ne veslanje nego skijanje! Treća stvar je skijanje. Biciklom si mobilan uzbrdo, a skijama se spuštaš nizbrdo, tako to ide, juriš ravno dolje, “iz leda i snijega… u klimatsku promjenu”.

Treba to zapamtiti: plivanje, bicikl i skijanje. Sve tri “stvari” ideje su bijega uz pomoć vlastitih ruku i nogu te uz malu pomoć kotača i pedala, dasaka i štapova. O skijanju, o snijegu uopće, Elfriede Jelinek već je pisala. U “Nasladi” sredovječna supruga direktora provincijske tvornice na skijama bježi u zagrljaj mladom ljubavniku. Gerti se s vrha niz bijelo spušta u dolinu, a mladi skijaši u roju jure za njom. Direktorova supruga je pijana od spusta, opijena željom za ljubavi. Ali umjesto romanse, Gerti na bijelom čeka silovanje. “Sad pada gust snijeg kao što to zimi priliči…”, zaključuje prizor Elfriede. Snijeg je važan na skijanju. Snijeg je važan u Austriji, i to ne samo kao podloga za mogućnost bijega. U Austriji Elfriede vidi žene koje muškarci drže u podrumima i krave koje u stajama dobivaju elektrošokove. Tu u sliku ulazi snijeg: “Jedino što bi se moglo reći za ljude i životinje u ovom kraju jest: mekani, nježni prekrivač nježno će ih prekriti”. Amen.

Gerti je imala ideju pobjeći na skijama u avanturu, nije uspjelo. Nije ispalo onako kako su joj sirene romanse to pjevale. Ali da, dobro je znati skijati, imati mogućnost bijega, to je poruka “Osobnih podataka”, najnovijeg prijevoda Elfriede Jelinek. Dobro je znati tri vještine, tko zna kad će dobro doći. Elfriede Jelinek zna ponešto o tome. Kad se pojavio gornjoaustrijski mikropenis, kako danas glasi kataloško ime Hitlerova genoma, židovski dio njezine obitelji bježao je kako je znao i umio, s više ili manje uspjeha. Bratić Walter bježao je sa suprugom od njemačke države glavom bez obzira i na kraju doživio sto i jednu godinu. Boljeg primjera za ljekovitost bijega od njemačke države u široj obitelji Jelinek nema. Rođaci koji nisu na vrijeme pobjegli morali su umrijeti u nepoznatoj zemlji, svučeni do gola i opljačkani do gole kože.

Druga su vremena, ali neugodna sjećanja ostaju. Susjedima se ne može vjerovati, državi se nikad više ne može potpuno vjerovati, posebno ne kad ti zakuca na vrata. Dobar je strah kome ga je Bog dao. Elfriede se toga sjetila kad je njemačka država, koja nema više veze s mikropenisom i trećim carstvom, zakucala i na njezina vrata. Kao zaboravljena nobelovka, udana za Nijemca iz Münchena, živjela je u Beču i Münchenu. Za njemačku poreznu inspekciju, koja nema veze s onom njemačkom državom i njezinim službama, to je bio ozbiljan problem. Prema zakonu, porez se plaća zemlji u kojoj osoba ima prebivalište. Dakle, ne u Beču gdje je boravište, nego u Münchenu, gdje je suprug. “We’re gonna nail your ass”, rekla je s vrata njemačka porezna inspekcija. A Elfriedi nije trebalo dva puta reći da bi se sjetila poučka o tri vještine. Treba znati plivati, biciklirati i skijati. Onaj tko to ne zna treba znati pasti na koljena i tražiti oprost.

Porezna inspekcija izvrnula je naopačke život Elfriede Jelinek. Prekopala njezine papire, skinula tekstove s tvrdog diska, zaplijenila sve mailove i sve “tekstuljke”. Istraga je potrajala godinama. “Svake večeri istražitelj iz porezne uprave čita naglas moja djela supruzi i djeci, a oni se po podu valjaju od smijeha”, piše u “Osobnim podacima” Elfriede Jelinek. Na kraju porezna je služba objasnila što je gospođa laureatkinja trebala napraviti da izbjegne kaznenu odgovornost, da izbjegne odgovornost za štetu. Pod jedan, nije iskoristila porezne olakšice, pod dva, nije izbjegla sudske postupke u vezi nasljeđivanja, pod tri, nije izbjegla obvezu vođenja knjiga… I što sad, skočiti na bicikl, odjuriti niz padinu? Ovo je trenutak kad treba pasti na koljena. Elfriede zna litaniju: “Oprosti mi, zemljo njemačka, što sam se usudila odabrati samo jedno zanimanje, što nisam znala kapitalizirati svoju imovinu i nisam se plasirala na burzu, što sam ustrajala na stalnim visokim troškovima, što sam se nastanila u svojoj domovini gdje imam obvezu temeljnog uloga, što god to bilo…”, jednostavno: “Nasjela sam! Uvijek sam radila krivo, pravne probleme upravo sam tražila umjesto izbjegavala”. I još za kraj: “Niste me tražili, ali ste me našli”.

“Osobni podaci” (2022.) u prijevodu Helen Sinković objavljeni su više od dvadeset godina nakon “Naslade” i “Pijanistice”, također u prijevodu Helen Sinković. Velika je to vremenska rupa, ali razumljiva, gotovo pa očekivana. Izdavači se boje Elfriede Jelinek, zaobilaze je poput užarene peći. Njezine knjige i njezin tekst teško je predstaviti, objasniti i opravdati, a kamoli prodati. Elfriede ni Nobel ne pomaže, barem ne onoliko koliko pomaže drugima: i sam je član švedske komisije s gađenjem dao ostavku nakon što je Jelinek postala dobitnicom Nobela za 2004. godinu, prokazavši njezin tekst kao “kaotičan i pornografski”. I “Nasladu” (1989.) može se tako nazvati, kaotičnom i pornografskom. No kaos ne treba biti nužno loš, pogotovo pomiješan s pornografijom. Kad Gerti na kraju romana ubije sina, šokantna je to osveta suprugu, ljubavniku i čitavome muškom rodu koji je tretira kao lutku za jebanje, ali pripovjedno sasvim dosljedna.

“Pijanistica” (1983.) kompaktnija je i prohodnija od “Naslade”, gotovo pa punokrvan hit: ne nešto nalik romanu, nego pravi, echte roman. Erica, naslovna protagonistica, žena je s represivnim glazbenim odgojem u djetinjstvu i sado-mazo izborom u sredovječnosti. U cirkusu dresirana životinja mora skakati kroz plamene obruče i čučati na taburetu. Ali “ni najlukavijem krotitelju dosad ipak još nije palo na pamet da leopardu ili lavici gurne violinu u ruke”: najperverznije što je ljudsko biće u cirkusu smislilo za životinje je “medo na biciklu”. Erica svoju sudbinu vidi gorom od cirkuske životinje, ali kraj je podnošljivo šokantan. Obučena za umorstvo, Erika uzima nož i izlazi na ulicu. Bit će krvi, ali čitatelj će preživjeti i roman i tešku narav spisateljice.

Kažimo to ovako, Elfriede Jelinek specifičan je proizvod povijesnih okolnosti. Na njezinim leđima teško je nasljeđe nacizma i mučno nasljeđe poslijeratne malograđanske mimikrije. Shizofrena je to povijesna priča. U njemačkoj smo prošlosti, u njemačkom jeziku, u Bavarskoj i Austriji, u mračnoj šumi koja nije iz bajke. Prijevod i oprema Helen Sinković pomažu nam da krenemo tim putem, objašnjavajući nam igre riječima i izvore citata, povijesne reference i povijest poreznih utaja. “Osobne podatke” treba uzimati u malim dozama, poput tableta. Elfriede Jelinek gorki je lijek, a Helen Sinković medicinska sestra koja nam pridržava glavu pomažući ga progutati. Ako ništa drugo, nema šokantnog završetka a na kraju dolazi snijeg. Kakvo god bilo nasljeđe, snijeg će pasti, na žive i mrtve, na državu i njene službe. “U brdima je to ko dobar dan. Snijeg bu sve prekril, snijeg bu donesel mir…” I to je kraj, tek smo stranicu udaljeni od završetka.

Možda su “Osobni podaci” samo knjiga o poreznoj istrazi. Možda nisu ni savršen tekst ni savršen roman. Možda su i daleko od svega toga. Savršena žena stvara literaturu onako kao što počini sitan grijeh, tvrdio je filozof s brkovima: “Za probu, usput, osvrćući se da vidi je li itko išta primijetio i da to netko primijeti” (Nietzsche, “Sumrak idola”, fusnota Helen Sinković). Ali Elfriede Jelinek ne želi biti ni savršena žena ni savršena spisateljica: “Ja sam svjetlosnim godinama daleko od toga…” kaže u “Osobnim podacima”.

Kad stvara literaturu, ona to čini vulgarno glasno, gledajući ravno u oči.

I za sam kraj: “Ne možeš tu ništa”.