Od Peruna i coprnica do vila sa Save…

U samom središtu Zagreba, na adresi Ilica 26, krije se nevjerojatan svijet vila, vještica, vampira te brojnih drugih mitova i legendi. Riječ je o Muzeju zaboravljenih priča, mjestu koje je od svojeg osnutka postalo prava riznica hrvatske nematerijalne baštine, a sve fantastične priče naših predaka u ovom su muzeju interpretirani u autorskom konceptu Zdenka Bašića, umjetnika koji se u svojim radovima već dugo bavi narodnom predajom i koji je svim posjetiteljima odlučio pružiti priliku da urone u svijet zaboravljenih priča, mitova i legendi iz različitih krajeva Hrvatske. 

“Kao umjetnik već se dugo vremena bavim narodnom predajom i na različite je načine interpretiram. Postoji, između ostalog, i festival Perunfest koji se svake jeseni održava u okolici Velike Gorice, sad već nekih osam ili devet godina za redom, i na njemu se okupljaju ljudi sa sličnim interesima te se tamo tako stvorila ta jedna baza ljudi koji su imali povjerenja u mene pa su mi u jednome trenutku rekli da napravim nešto takvo za svaki dan. Imao sam tu sreću da sam imao tri draga prijatelja investitora koji su bili spremni uložiti i na taj je način ovaj muzej zaživio. Slične teme već sam obrađivao na različitim izložbama, u različitim knjigama, filmovima i dokumentarcima tako da mogu reći da je muzej postojao negdje u mojoj glavi već dugo, dugo vremena”, rekao nam je Zdenko Bašić, osnivač muzeja koji je isto tako i autor svih slika i lutaka koje se u muzeju mogu vidjeti. 

Tema povezane s narodnim predajama i legendama Zdenko je istraživao u svojim knjigama i svojim umjetničkim radovima još puno prije nego što je odlučio osnovati muzej, a sve te priče pratile su ga, kako nam je i sam ispričao, još od djetinjstva, pri čemu su za to najviše zaslužne njegove bake. 

“Imao sam tu sreću da sam imao dvije bake koje su mi od malena pričale takve priče. Na neki sam način odrastao u svijetu mitologije i tek sam kasnije, kada sam krenuo u školu, shvatio da je to zapravo svijet mašte i morao sam se malo drugačije postaviti. A bake su do smrti u sve to vjerovale i poštovale ta stara pravila. Primjerice, nije se smjelo u sumrak ostaviti veš vani, u određeno se doba dana nešto sadilo, u određeno se doba dana nešto ubiralo s polja, drugačije se gledalo na biljke i životinje nego što mi danas gledamo na svijet oko nas”, kaže nam Zdenko. 

Čitav muzej sastoji se od osam soba, od kojih svaka predstavlja određenu tematsku cjelinu. U prvoj se tako mogu pronaći priče o brojnim božanstvima, poput Peruna, Svaroga, Belboga i Črnboga, zatim priča o Drvu Svijeta, divovskom mitskom stablu koje drži cijeli svemir na okupu, priče o četiri Rođenice koje gledaju na sve četiri strane vremena i prostora te još brojne druge. 

“Prva soba, odnosno prva tematska cjelina zapravo je staroslavenska mitologija. Ja je zovem starohrvatska mitologija jer naša mitologija ima stvarno nekih dosta velikih razlika u odnosu na ostale Slavene, a i svaki slavenski narod zapravo ima svoju verziju mitologije tako da ne postoji nekakva univerzalna. Tu sam si nekako dao zadatak ispričati te nekakve početke – kako su nastala bića, kako su nastali bogovi, kako su to ljudi nekada zamišljali, a ostatci iz tih osnovnih starohrvatskih mitova i legendi mogu se vidjeti i u modernoj, pokrštenoj vjeri koju danas imamo”, objasnio nam je Zdenko. 

Ulazak u drugu sobu u muzeju označava ulazak u svijet vila i vilenjaka, u svijet legendi o Ivanjskim noćima, kada vile slave i plešu oko vatre na šumskim čistinama, o vilama koje žive u blizini rijeke Save i o vječnim zavadama između vila i coprnica. 

“U drugoj sobi su vile i vilenjaci, a oni su možda nekako i najpoznatija bića iz naših predaja. Zagrebačko je područje, na primjer, nekada vrvjelo vilama i rijeka Sava se rastakala u nebrojeno rukavaca koji su činili te male vilinske otoke na kojima su vile onda živjele”, ispričao nam je Zdenko. 

Sljedeća soba pak sadrži nešto mračnije priče, odnosno priče čija je osnovna funkcija bila zastrašivanje djece pa tako posjetitelji u njoj mogu pronaći priču o smrti koja hoda sama i prekriva glavu kapuljačom, priču o duhovima i utvarama koji se pojavljuju u gluho doba noći te priču o Glođanima, dušama prokletih koji izlaze u predvečerje Dušnoga dana i koji lancima i košarama pokušavaju uhvatiti neko živo biće i odvesti ga u podzemlje. Kako nam je ispričao Zdenko, čitava je soba ispunjena upravo onim bićima koja su nekada služila kao korektivi: 

“U toj su sobi mraki i strahi, odnosno stvorenja koja se pojavljuju u onim pričama koje su ljudi nekada pričali klincima kako bi ih zaplašili. Dakle u vremenima prije sata, prije mobitela ta su bića služila kao korektivi kako bi djeca na vrijeme došla doma, kako ne bi upala u bunar i kako ne bi zalutala u šumu.” 

Iz sobe o strašnim bićima ulazi se pak u sobu posvećenu coprnicama, odnosno vješticama. Soba je to u kojoj se mogu čuti različite priče o urocima, o skidanju uroka, o Jurjevskoj noći, u kojoj vještice imaju svoje najvažnije okupljanje i u kojoj ih se može vidjeti u letu, o sijelima i tamnim figurama koji su se noću na njima okupljali.  

“Coprnice, odnosno vještice, također se nalaze među najpoznatijim stvorenjima, najviše legenda i priča koje su ostale u ovim krajevima vezane su upravo za vještice. Pa evo, i ja sam imao tu sreću da smo jednu imali i u obitelji. Jedna od bakinih strina bila je coprnica i zato je toliko priča ostalo u mojoj obitelji. Ona je živjela do 70-ih i zapravo se cijelo vrijeme bavila svojim zanatom”, ispričao nam je Zdenko, koji je različite priče o coprnicama slušao još od djetinjstva. 

Nakon coprnica slijedi interaktivna karta Hrvatske koja je, kako nam je ispričao Zdenko, zamišljena kako bi se širila i na kojoj se točno vidi gdje se i u kojim krajevima Hrvatske najčešće pojavljuju, a svi posjetitelji mogu i sami donijeti neke priče iz svojih krajeva. 

“Najviše priča imamo na područjima koja su etnološki najviše obrađena, odnosno gdje su neke stvari bile zapisane. Ponekad djeluje kao da na karti imamo puno područja koja se čine praznima, ali ona zapravo nisu prazna jer su sve to sela ili mjesta do kojih nitko još nije došao i nitko još nije ispričao te priče. Najviše priča imamo u ovom sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, u Podravini i Međimurju jer se tijekom povijesti tu najviše toga bilježilo. Puno toga imamo i na području Istre, ali zapravo priče postoje gdje god ljudi žive. I stvarno, evo, kada ljudi dođu u Dalmatinsku zagoru, u okolicu Dubrovnika, Šibenika i Zadra ili u Liku i Kordun, ljudi u selima će se sjetiti tih priča i prepričavati ih. To sada više nisu samo stari ljudi, postoji i puno mlađih koji su također slušali te priče i koji ih rado prepričavaju te zapravo postaju nekakvi etnolozi amateri koji ih onda i bilježe”, kaže nam Zdenko. 

Nakon prostorije s kartom Hrvatske ulazi se u sobu koja u sebi sadrži vodeni svijet, odnosno legende o različitim bićima povezanima uz vodu, najdragocjeniji, ali time i najmagičniji medij koji je u narodnim pričama prisutan od samih početaka stvaranja. S njom su tako povezane brojne priče o vodenkinjama, posebnoj vrsti vodenih vila, o vodenom čovjeku koji ima brojna znanja o čarolijama koje su u nadzemnom svijetu još uvijek nepoznate, o utopljeniku koji je htio ukrasti nešto od vodenog čovjeka, a zatim završio kao njegov sluga te o brojnim drugim bićima, poput zmajeva, zmija i raznih drugih nemani. 

“Tu su sva stvorenja vezana uz vode, od vodenjaka do zmajeva i svih različitih stvorenja koja su ostatci tih pradavnih vjerovanja. Nama najbliži poznati vodeni čovjek bio je u Samoboru, a pod Zagrebom je, recimo, živio ogroman zmaj i ljudi se još uvijek, kada udari potres, sjete da se to zapravo zmaj probudio ispod grada”, rekao nam je Zdenko. 

Posljednju, osmu sobu, u muzej su dodali tek naknadno, a ona je pak posvećena legendama utemeljenim na stvarnim povijesnim činjenicama te su u njoj mogu pronaći priče o vampirima koji su, prema legendama, živjeli u različitim dijelovima Hrvatske, a isto tako i priča o Crnoj Kraljici, odnosno Barbari Celjskoj. 

“Zadnja je soba o legendama, odnosno o tim bićima koja su djelomično mitska i koja se nalaze u svijetu predaja ili fantazije, ali su utemeljena na stvarnim povijesnim činjenicama, odnosno zabilježena su nekakve stvarne povijesne ličnosti u stvarnim povijesnim dokumentima. Crna Kraljica je, primjerice, stvarna povijesna ličnost, ali je na području Hrvatske ostala zabilježena kao jedno posebno stvorenje koje se pojavljuje u dječjim igrama i u legendama vezanih uz Samobor, Medvedgrad i sva ostala područja koja su nekada bila pod vlašću Barbare Celjske. U povijesnim su dokumentima zabilježena i četiri vampira, a najstarija od njih, vampirica Priba, živjela je u 15. stoljeću na otoku Pašmanu. Zatim tu je Jure Grando iz Istre koji je živio u 17. stoljeću, a u isto je to vrijeme u Istri bila i još jedna mala vampirica koja je imala dvanaest godina. I najmlađi od svih je Pangulo Badurina sa Silbe, on je bio u 19. stoljeću”, ispričao nam je Zdenko tijekom obilaska posljednje prostorije u muzeju. 

Svojom izuzetno bogatom zbirkom priča ovaj muzej svakom posjetitelju nudi priliku da sam istražuje i otkriva priču po priču. Postav se mijenja i sezonski pa je tako mjesec studeni, primjerice, obilježen pričama povezanim s Dušnim danom, a u prosincu će se pak u muzeju moći čuti brojne priče o zimskom solsticiju i krampusu. Sve ovo dokaz je kako je hrvatska narodna predaja uistinu bogata, no većini ljudi ona je, nažalost, još uvijek nepoznata, čemu je svjedočio i Zdenko. 

“Hrvatska narodna predaja definitivno je zaboravljena. Djeca nam znaju sve o Zeusu i Heri, a ne znaju tko je Perun ili tko je Svarog. Tu i tamo se netko susretne s Ivanom Brlić Mažuranić pa je čitao, recimo, o Tintiliniću, ali ljudi znaju doći i u potpunosti se iznenaditi zbog nekih stvari. Evo, na primjer, Zagreb. On je već dugo vremena urbano središte, sve se uvijek vrti oko nekakve politike ili nekih aktualnosti, ali on je također vrlo mitološki grad koji je nastao na vrlo starim pričama. Rijeka Sava nosi ime keltskog božanstva, Jarun nosi ime po Jarilu, sam grb Zagreba u sebi ima mitološke elemente i zapravo je nevjerojatno da o tome ne znamo ništa. Imamo predivne priče, a skroz su nam promaknule”, ispričao nam je. 

Od svih priča koje se mogu pronaći u muzeju, gotovo je nemoguće izdvojiti najdražu, no Zdenko je i na to pitanje imao spreman odgovor: 

“Jedna baka bila je iz ovog zagrebačkog područja, odrastala je ovdje početkom 20. stoljeća i uvijek se volim sjetiti kako je pričala da su se ujutro, kada je puhala južina, znali ustajati rano jer bi onda čuli pjesmu vila sa Save. I uvijek je govorila da je to jedna od najljepših pjesama koje su ikada čuli i predivna mi je ta činjenica da su prije stotinjak godina na ovom području živjeli ljudi koji su mogli čuti pjesmu vila. A vile su se u zoru spremale na spavanje jer one, za razliku od ljudi, žive noću i onda bi se ujutro umivale, prale kosu i spremale se za spavanje te bi za to vrijeme pjevale.” 

Reakcije posjetitelja, kako nam je ispričao Zdenko, obično su podijeljene između oduševljenja i zatečenosti, no jedno je sigurno – odlazak u Muzej zaboravljenih priča svakom će posjetitelju pružiti priliku da barem nakratko uroni u jedan drugačiji i zaboravljeni svijet, a pritom će mu otkriti i brojne stare hrvatske priče, mitove i legende koje su nam, kao što možemo vidjeti, puno bliže nego što smo mislili.