Od ratne Nigerije do svjetske ikone

U kući u kojoj odrasta Chimamanda Ngozi Adichie jednom je živio njezin uzor, otac afričke književnosti, Chinua Achebe. Ispred su stabla avokada i manga, a unutra nepregledne police knjiga. U mnogočlanoj obitelji Chimamanda peto je od šestero djece. Nesuđena liječnica, stipendistica Sveučilišta u Philadelphiji, danas svjetska zvijezda. Obožavana i osporavana kad njezine misli iz ‘’Svi bismo trebali biti feministi i feministkinje’’ (V. B. Z., 2019.) odjekuju u Beyoncéinu hitu ‘’***Flawless’’ dok godinama poslije nasmiješena reklamira Diorovu novu inačicu torbe Lady 95.22. Citiraju je Angela Merkel i Barack Obama, bivši polaznici radionica optužuju je za transfobiju, a njezina domovina Nigerija zapravo ni ne zna na koji bi način kapitalizirala takav uspjeh. Živi između Lagosa i Marylanda, radionica kreativnog pisanja i predavačkog statusa, podijeljena identiteta te čuvanja usmene tradicije naroda Igbo. Njezini su romani o ljubavi, ratu, identitetu, emigraciji i sazrijevanju. Velikih, univerzalnih tema. Prvijenac ‘’Purpurni hibiskus’’ (Profil, 2007.) nastaje tijekom studija na Sveučilištu Johns Hopkins. Sukobljava tradiciju i modernost, privatno i javno, ne libi se društvenog i političkoga konteksta. Odbijaju je mnogi izdavači uz primjedbu da se valja prilagoditi američkom čitatelju, naviknutom na tad uvriježeno, kolokvijalno rečeno, kolonijalno stanje uma.

Chimamanda pripada novoj generaciji. Nalazi manjeg, nezavisnog izdavača te preko usmene predaje roman ipak dolazi do čitatelja. Solidna recepcija te nagrada Commonwealtha omogućuje joj četverogodišnji rad na ‘’Polovici žutog sunca’’ (V. B. Z., 2011.), romanu kojim odaje počast precima pišući o razornim posljedicama rata u Biafri. Oba joj djeda umiru u izbjegličkim kampovima, zemlja je izgladnjivana i iscrpljena, njezina obitelj gubi sve. Otac pripovijeda o gubicima sa suzama u očima. S ‘’Amerikanom’’ (V.B.Z., 2015.) je na popisu najprodavanijih knjiga New York Timesa. Zadnje prevedeni ‘’Zapisi o žalovanju’’ proširena su inačica istoimena teksta u New Yorkeru iz 2020. Atipično sažete, fragmentirane, nimalo pročišćene misli u 30 neujednačenih poglavlja pokušavaju uhvatiti anatomiju tuge. Umire njezin voljeni otac James Nwoyea Adichie: ‘’Desetog lipnja više ga nije bilo. Chuka, moj brat, nazvao me da mi to kaže i ja sam se raspala.’’ Tuga je ovdje fizičke naravi. Najteža ujutro. Oživljeni su klišeji. Nerviraju je sitnice, izrazi žaljenja, malena kći je uplašena, okolnosti su teške. Izolacija isključuje dodire, letova nema, komunikacija je internetska, daleka. Smijeh, fine uspomene, izazivaju krivnju. Rečenice su istodobno banalne i kićene: ‘’Kako je moguće da svijet nastavlja dalje, diše nepromijenjen, a u mojoj je duši rasap kojem nema kraja?’’ Ljubav je velika, nježna, ustrašena i iznenađena pred gubitkom, opisuje se razumijevanjem prema sklonosti tetovažama kao načinu očuvanja uspomena. Ne saznajemo o ocu mnogo. Bio je profesor statistike, produkt kolonijalnog obrazovanja, ponosan na suprugu i djecu, dobar čovjek kojeg je otmica oslabila, a grabež za zemljištem u korumpiranoj Nigeriji potpuno iscijedio. Za njega je prošlost bila u pričama koje su za Chimamandu izgubljene: ‘’Obuzima me jezovit osjećaj, osjećaj udaljavanja; izmiče mi prošlost mojih predaka, ali ostalo mi je bar dovoljno za mit, ako već nema uspomenu.’’ Roditeljska ljubav slatka je obiteljska šala: ‘’Njegov se rođak hvalio bistrim mladićem koji je upravo počeo predavati na fakultetu i koji traži obrazovanu ženu. Njezin rođak rekao je kako je ona obrazovana i lijepa, graciozna poput čaplje. Graciozna poput čaplje!’’

Na svega devedesetak stranica uspijeva zadržati kritički pogled izvana: ‘’U Nigeriji gdje vlada etos tvrdokorna prikupljanja i pohlepe, duh nesputane gramzljivosti u svim slojevima društva (…) samo je on bio potpuno čist (…) Razočaranost zemljom mog rođenja konstanta je mog života, ali ovako gorak animozitet nešto je novo.’’ Jednostavnost, pa i površnost, intimnih ‘’Zapisa o žalovanju’’ posve su različiti od ‘’Godine magičnog razmišljanja’’ Joan Didion (Fraktura, 2009), gdje se srce potpuno rastavlja da bi se ponovno sastavilo. Chimamanda Ngozi Adichie nema tu emocionalnu snagu, a ni dubinu u pisanju. Recepcijski relativno skromno popraćena u Hrvatskoj, upućuje nas na i dalje nepoznati teren nigerijske književnosti, koji se nakon davnih, vrijednih studija Biserke Cvjetičanin i Nade Švob-Đokić te razornih posljedica postkolonijalizma i neokolonijalizma postupno i polagano mijenjao odustajući od uglavljene pozicije žrtve. A tamo sve važnije mjesto uz Chimamandu zauzimaju Nnedi Okorafor, Chigozie Obioma, Akwaeke Emezi i Ben Okri.