‘Ne želim živjeti od rente kolonijalne rane’

Rođen 1970. u gradu Mostaganemu u Alžiru, kao najstariji od šestero djece u skromnoj arapskoj obitelji, odrastao je u malome selu uz nepismene bake i djedove. U djetinjstvu je čitao grčku mitologiju, arapsku književnost i Julesa Vernea, a poslije studirao francusku književnost i počeo raditi kao novinar. Njegovo profesionalno sazrijevanje poklopilo se s alžirskim ‘crnim desetljećem’, građanskim ratom devedesetih koji će ga trajno obilježiti. Daoudovo otvoreno pisanje o islamizmu, položaju žena, nasilju i povijesnoj amneziji učinilo ga je metom brojnih napada. Nakon što je 2014. javno kritizirao ulogu religije u arapskom svijetu, salafistički imam pozvao je na njegovo ubojstvo. Godine 2023. odlučio je napustiti Alžir i preseliti se u Francusku. Daoud je u Zagreb došao kao gost Festivala svjetske književnosti (FSK), gdje je predstavio i hrvatsko izdanje “Hurija” (Fraktura, prijevod Maja Zorica Vukušić), a tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za BestBook.

BestBook: Jednom ste izjavili da istodobno živite u trima identitetima: identitetu pisca, Alžirca i Francuza… Kako biste danas opisali svoj odnos prema ta tri identiteta?

Nije uvijek riječ o identitetima koji se međusobno nadmeću. Uostalom, zazirem od te riječi, ‘identitet’: ona danas sa sobom nosi radikalizme koji su je osiromašili, ako joj već nisu posve oduzeli vrijednost. Draža mi je botanička riječ ‘korijeni’. Alžir je moja zemlja, sviđalo se to ili ne onima koji danas otvaraju sudove identiteta, na kojima se sudi u kategorijama izdaje i ‘nacionalne’ pripadnosti kako bi se izbjeglo suočavanje s neuspjesima nakon stjecanja neovisnosti. Određene struje u Alžiru rado proglašavaju izdajicama pisce koji se okreću univerzalnome i optužuju ih da se odriču sjećanja na dekolonizaciju, u ime političke vizije koja od tog sjećanja živi kao od rente. Režim u Alžiru nedavno je čak donio zakon koji omogućuje oduzimanje državljanstva njegovim protivnicima. S druge strane, Francuska je zemlja mojih snova: genealogija ideja, svjetova, knjiga i imaginacije. U dijelu francuske javne rasprave podrazumijeva se da intelektualac s globalnog Juga mora ostati zarobljen u ulozi nekoga tko je i dalje zatočenik kolonijalne povijesti. A on sam vječna žrtva koju će braniti određena ‘ljevica’ opterećena krivnjom. Moji su prethodnici često tako živjeli i ja to razumijem. Ali za mene nije tako: francuski je za mene, dijete neovisnosti, postao jezik imaginacije, bijega i oslobođenja. Francuska je zemlja žetve; Alžir je zemlja korijena. Ako sam oduvijek sanjao o čitanju i pisanju, nisam to činio da bih bio Alžirac ili Francuz, nego da bih bio više od toga, a ne samo ‘to’, da bih se oslobodio. Čitamo da bismo pobjegli, da bismo se odmorili od toga da budemo samo ono što jesmo. Naravno, povijest moje zemlje prožima me i katkad mi se nameće svom svojom težinom, ali ja sam više od nje, okrenut univerzalnome, intimnome. Živjeti znači nadići vlastite korijene. Čitati znači proždirati korijene drugih.

BestBook: Ipak, kako taj višestruki identitet oblikuje vaše pisanje? Koja vas od tih pripadnosti najviše određuje?

Ona pisca. Ne zato što bi poništavala druge dvije, nego zato što ih pretvara u pitanja i građu umjesto u zatvor. Alžirac i Francuz moje su dvije ruke; pisac je ono što one stvaraju. Kako to oblikuje moje pisanje? Tako što me sve više oslobađa uvjerenja i dogmi. Pišem kako bih se osjećao kao da sam oslobođen gravitacije, zaštićen temeljnom samoćom pisca. Alžirac sam, Francuz sam, a čim počnem pisati, to se poništava: postajem netko drugi, bjegunac. Danas je za mene Alžir politički zatvor, zatočenost u pothranjivanoj ogorčenosti, ali istodobno i golema građa za imaginaciju: tijelo, putenost, seks, smijeh i radost nastanjuju moje sjećanje. Pisanje mi omogućuje da propitujem, bježim i bunim se. Ono me oslobađa prisile da prihvatim identitet žrtve. Onaj koji mi katkad nameću moji sunarodnjaci, ali i onaj koji bi mi, zauvijek, željele nametnuti određene struje na Zapadu koje uživaju u postkolonijalnoj krivnji.

BestBook: Knjige su vam još u djetinjstvu predstavljale način da proširite vlastiti život izvan granica mjesta u kojem ste odrasli – jednom ste rekli da ste deset puta pročitali Verneov ‘Tajanstveni otok’. Kad danas pogledate unatrag, koje su vas knjige najdublje oblikovale kao pisca?

To je pitanje koje me uglavnom zabavlja: postavljaju ga svim piscima, a njihovi se odgovori mijenjaju s godinama, mjestom, željama i raspoloženjem. Zapravo, znamo li ikada koja nas je knjiga doista duboko obilježila? S vremenom se sjećanja produbljuju. Odjednom izroni neki naslov: knjiga koju smo zaboravili upravo zato što smo je previše voljeli, toliko da smo sanjali o tome da je sami napišemo, kao da nikada prije nije postojala. Mogao bih ponovno reći da sam volio knjige koje oslobađaju: “Zemaljsku hranu” Andrea Gidea, zbog njezine snage i slavljenja tijela, što mi je pomoglo da se oslobodim određenog religijskog utjecaja. “Crnu mijenu” Marguerite Yourcenar, zbog ideje da čovjek može misliti protivno svome vremenu i za to platiti cijenu. Camusov “Pad” i njegov beskrajni monolog. Jack London nije mi prenio neku određenu knjigu, nego prije način postojanja: žudnju za drugim krajevima, energiju pripovijedanja koje napreduje poput tijela koje se propinje, borbu protiv društveno zadane sudbine, ali i ideju da se siromašan čovjek može pobuniti protiv položaja koji mu je namijenjen. Kad odlučimo postati piscem, smještamo se između knjiga koje smo mrzili i pisaca kojima smo zavidjeli. Živimo među njima. Treba također podsjetiti da su u mom selu, sedamdesetih i osamdesetih godina, knjige bile toliko rijetke da sam ih ponovno čitao jednostavno zato što nisam mogao pronaći druge. Ponovno čitanje tako je postalo način pisanja, maštanja o nastavcima pojedinih veličanstvenih romana. Ulomci, istrgnute stranice, komadi romana, rijetka djela slučajno pronađena obilježili su moju mladost. Dijete sam imaginarne knjižnice, nesređene, frustrirajuće, materijalno siromašne, ali snovite. Ukratko, čitao sam ono što bih pronašao. Pisac sam vlastite oskudice i čitatelj slučaja. Ipak, mitologija je bila moja prva ljubav: mitovi i legende Grka, Egipćana i Kelta. Zatim su, u tom kaosu, došli Steinbeck i Faulkner, Baudelaire i Pagnol te Mahmoud Darwish, uz kojega sam shvatio da pjesma može u sebi nositi čitavu zemlju, a da nikada ne postane slogan. Čitao sam i egipatske realističke romanopisce, ponajprije Naguiba Mahfouza, čije su kairske uličice toliko nalikovale našima da sam u njima prepoznavao vlastite susjede; zapadne pisce prevedene na arapski i arapske klasike koje sam čitao na francuskom. Potpuni kaos, mitski, uzbudljiv, puten.

BestBook: Godinama ste radili kao novinar prije nego što ste objavili svoj prvi roman. Što vas je novinarstvo naučilo o tome kako prepoznati dobru priču?

Zapravo sam u novinarstvo ušao silom prilika: bio je to jedini posao koji mi je omogućavao da istodobno pišem i zarađujem za život. Napola sam se prevario: novinarstvo oduzima mnogo vremena i čovjek može zaboraviti pisati romane. Ali moje iskustvo novinarstva u Alžiru bilo je specifično. Počeo sam u crnoj kronici, a onda je devedesetih izbio građanski rat. Ratno novinarstvo ostavlja posljedice na umu, pamćenju, na samom čovjeku. Dok pišete novinske tekstove u vrijeme građanskog rata, mnogo toga potiskujete u sebi, a upravo ta građa poslije hrani buduće književno djelo i nameće se kao čin terapije, uskrsnuća. Što dvjesto riječi može reći o masakru pokraj Orana, moga grada? Broj, datum, mjesto – i ide se dalje. A ipak ostaje ono što samo roman može ispričati. Ne broj žrtava, nego te živote, jedan po jedan. Ime, strah, posljednju gestu, par cipela ostavljen pred vratima, gubitak sposobnosti govora koji traje godinama. Roman, književnost, ponekad pripovijeda o onome što je u događajima ostalo prešućeno, o pričama skrivenima unutar Povijesti, o dvosmislenostima, ironiji i paradoksima koje verzija pobjednika uklanja. Sve ono što novinski članak ne može ispričati, roman uzima, prevrće i izvlači iz sjene. Članak je prostor točnosti; roman prostor jedne drugačije istine. Stoga ja nisam osjećao da između njih postoji neka čvrsta pregrada: san o pisanju i novinarstvo živio sam istim tijelom, tijelom koje je bilo izloženo opasnosti ili uronjeno u dosadu, frustraciju ili strast mladosti. U zemljama u kojima je demokracija krhka često se istodobno bavite obama poslovima: u stvarnosti ili u snu.

BestBook: Zašto ste odlučili pisati na francuskom? Što vam je francuski jezik omogućio, a što možda ne biste mogli izraziti na arapskom?

Europskom je čitatelju teško objasniti da u takozvanom arapskom svijetu nitko zapravo ne govori ‘arapski’. U Alžiru supostoje najmanje četiri jezika. Ne zauzimaju iste prostore niti imaju iste funkcije. Tu je školski arapski, jezik škole, uprave i vjerskih propovijedi, jezik Alaha ili onih koji govore umjesto njega; zatim darja, koja se nepravedno svodi na puki ‘alžirski arapski’, jezik doma, šale, nježnosti i uvrede; berberski jezici, stariji od svih osvajanja; i francuski, jezik čitanja, knjižnica, a za mene i jezik književnog stvaranja. Odmah ću to jasno reći, kako mi se ne bi pripisivalo suprotno: volim arapski jezik i čitam na njemu. To je veličanstven jezik, jedan od najljepših strojeva za stvaranje metafora koje je čovječanstvo proizvelo. Ali trebala su mi desetljeća da se s njime pomirim, ne zbog njega samog, nego zbog njegovih tamničara: moralizma, konzervativizma, islamizma. Oni su ga zarobili i oteli njegovim vlastitim glasovima. Jer, nekim čudnim obratom, upravo mi je taj arapski u školi bio nametnut u morbidnom registru: slavljenje mučenika dekolonizacije, mržnja prema Francuskoj, podrobno opisivanje grijeha i inventar raja. Malo je prostora ostajalo za san, tijelo, želju. Darja je, pak, bila jezik mojih baka i djedova, mojih bližnjih, jezik suzdržanosti i šutnje. Golem je to jezik, ali dugo potiskivan, osiromašivan, katkad tretiran kao nedostojan: konzervativci ga rado nazivaju ‘jezikom puka’. Nalazimo ga u raiju, glazbenom žanru tijela, ljubavi i vina, koji je bio, a i danas jest, na meti alžirskih islamista i tradicionalista. Preostao je francuski. Moji baka i djed, koji su me odgojili, nisu ga govorili. Ali meni se, slučajno, pojavio kao jezik rijetkih romana, a time i bijega; jezik erotskih prizora nad kojima nitko nije nadzirao dijete kakvo sam tada bio; jezik otoka, pustolova i upoznavanja različitosti. Vidite, ja sam o slobodi sanjao kroz francuski jezik. A često pišemo na jeziku koji nas je naučio kako se osloboditi, kako voljeti, kako ljubiti. Dakle, nije riječ o jednom jeziku protiv drugoga. Riječ je o intimnoj geografiji: u pisanju na arapskom stajali su mrtvi, junaci dekolonizacije koji nadziru, imam iz džamije, učitelj i Bog. U svom pisanju na francuskom bio sam sam i slobodan jer su Francuzi bili daleko. Moji su romani bili nastanjeni neočekivanim, zagonetkama i pustim otocima.

BestBook: Albert Camus za vas nije samo važan pisac nego i netko s kim vodite trajan dijalog o vlastitom identitetu. Kako se vaš odnos prema njemu mijenjao od prvog čitanja do danas?

Camusa sam isprva čitao kao pisca svjetlosti, tijela i samoće. Moja su čitanja bila nevina, tjelesna: “Stranac”, “Pad”, “Kaligula”, “Kuga”. Zatim je, na sveučilištu, alžirsko-francuska povijest, dovedena politikom do usijanja, prekrila to čitanje raspravama i suđenjima. Više me nisu pitali je li knjiga lijepa, nego kojem taboru pripada. S godinama se vraćam ogoljenoj snazi njegovih knjiga. Živio je u opasnom i radikalnom vremenu, vremenu koje je nametalo pripadnosti: jeste li Francuz? Alžirac? Arapin? A on je svojim pisanjem odgovarao da pisati znači upravo osloboditi se tih smrtonosnih identiteta. Fascinira me i njegova sudbina: rođen u siromaštvu u Alžiru, stigao je u književni Pariz koji mu to podrijetlo nikada nije posve oprostio, bio je u sukobu s dogmama svojega vremena, stilist i senzualist. Mnogi alžirski pisci nakon njega, htjeli to ili ne, nasljeđuju isti nesporazum: Francuska od njih traži da se bave politikom, a dio Alžira vrijeđa ih i proglašava izdajicama. Volio bih ponovno čitati “Stranca” onako kako sam ga čitao prije nego što je povijest dviju zemalja zatrovala moje čitanje. Sada, kada sam nadživio Camusa, bolje razumijem njegovu hrabrost i samoću. Neovisnost nekog čovjeka sve više cijenimo kada smo i sami pokušali biti neovisni.

BestBook: Građanski rat u Alžiru obilježio je vaše dvadesete godine. U romanu ‘Hurije’ otvorili ste teme o kojima se u alžirskom javnom prostoru uglavnom šuti. Kad ste pisali taj roman, jeste li bili svjesni da će on izazvati političke posljedice?

Kada je istina u nekoj zemlji zabranjena, utočište pronalazi u poslovicama, kavanama, pričama i romanima. Jedna od tih istina jest da Alžir ostaje paradoksalna zemlja: žive se ondje prisiljava da se neprestano prisjećaju rata za neovisnost. Ali uskraćuje im se sjećanje na mnogo bliži građanski rat, na to ‘crno desetljeće’ koje je devedesetih godina zemlju natopilo krvlju. Od 1992. do 2002., prema procjenama, poginulo je između 150 i 200 tisuća ljudi, bilo je ranjenih, silovanih žena, tisuća nestalih i milijun raseljenih. Na kraju te tragedije pojavio se nevjerojatan pravni tekst. Povelja za mir i nacionalno pomirenje, usvojena na referendumu 2005., čija je provedbena uredba u velikoj mjeri amnestirala naoružane islamističke skupine. Njezin članak 46. propisivao je zatvorsku kaznu za svakoga tko ‘koristi ili instrumentalizira rane nacionalne tragedije’ kako bi naštetio institucijama ili okaljao ugled Alžira. Ne tvrdim da je neki zakonski tekst ikoga proglasio nevinim; kažem da su nekažnjivost, šutnja i nemogućnost dokumentiranja određenih zločina onemogućile potpuno utvrđivanje odgovornosti. Nema tragova, dakle nema krivaca: to je aritmetika organiziranog zaborava. Ali prije svega želim reći ovo: “Hurije” nisu ni sudski spis ni manifest. To je prije svega glas ranjene žene kojoj je neposredna povijest oduzela glas. Roman manje nastoji raspodijeliti krivnju, a više vratiti jedan život ondje gdje je šutnja nametnula nestanak. Želio sam dočarati tijelo, kuhinju, more, kosu, smijeh te žene, sve ono što izvještaj neke nevladine organizacije nikada neće znati ispisati. Nisam tužitelj; romanopisac sam. Politika je došla poslije, i došla je mimo moje volje. Uostalom, moj je roman mogao proći nezapaženo.

BestBook: Ipak, on nije prošao nezapaženo: prije dvije godine za ‘Hurije’ ste dobili nagradu Goncourt, čime ste ušli među besmrtnike francuske književnosti. Kako se ta prestižna nagrada odrazila na vaš status u Alžiru?

“Hurije” sam napisao nakon što sam pobjegao iz Alžira. Roman je dobio nagradu Goncourt u Francuskoj, dakle u zemlji bivšeg kolonizatora, dotaknuo se onoga o čemu se moralo šutjeti i postigao komercijalni uspjeh. Sve su se loše zvijezde poklopile. To je bilo dovoljno da izazove bijes: među ‘nacionalistima’; među islamistima, koji uživaju u tome da sude onima koji im konkuriraju za kulturno vodstvo u Alžiru; i među svećenstvom memorijalne rente, onima koji žive od govora o prošlosti, a svoju djecu šalju da žive u Francuskoj. Znao sam da će knjiga izazvati buru. Nisam mogao zamisliti što će uslijediti. U svibnju 2025. protiv mene su izdana dva međunarodna naloga za uhićenje. A 21. travnja 2026. sud u Oranu osudio me u odsutnosti na tri godine zatvora i novčanu kaznu od pet milijuna dinara, na temelju tog članka 46. Koliko mi je poznato, prvi sam pisac osuđen po toj osnovi. I treba jasno reći: taj proces nije samo nepravedan nego je i pravno neutemeljen. Osuđen sam zbog romana koji u Alžiru nikada nije bio objavljen, uvezen, distribuiran ni prodavan. Ono što se dogodilo u Oranu nije primjena zakona, to je pokušaj da se iz Alžira određuje što se smije pisati u Francuskoj. A sada ono što je moj osobni doživljaj i što kao takvo preuzimam na sebe: taj proces nije izazvao skandal kakav je trebao izazvati među nekim intelektualcima, organizacijama i strukovnim udruženjima. Imao sam osjećaj da nisam odgovarajuća žrtva: nisam onaj ‘Arapin’ koji pati i koji bi trebao ponavljati da je za sve kriva Francuska. Taj je roman mnogo stajao moju obitelj, moju suprugu, moju djecu. U Alžiru nas i dalje linčuju, optužuju i kleveću. A i u dijelu francuskog i anglosaksonskog medijskog prostora obrušili su se na mene kako bi me ‘kaznili’ zato što nisam ‘prava žrtva’. Napisao sam samo roman. Odbijam živjeti od rente kolonijalne rane, hodati Zapadom pokazujući ožiljke kao jedinu putovnicu. Ne odbijam sjećanje na žrtve: odbijam instrumentalizaciju njihove patnje i nametanje identiteta žrtve koji čovjeku onemogućuje da živi, fetišizaciju prošlosti i pretvaranje jadikovki u profesiju. Ipak, ostajem ponosan. Ponosan što sam napisao “Hurije”. Taj rat više neće biti moguće potpuno sakriti ni ignorirati. On je tu, u ovom romanu, dok čeka desetke drugih. U Alžiru dio javnog prostora svaki univerzalizam, svaki uspjeh u svijetu, doživljava kao izdaju domovine, kao dokaz zavjere protiv nacionalnog narativa. Odnos moje zemlje prema njezinim piscima buran je, bijesan, ponekad i smrtonosan. ‘U Alžiru se ne može istodobno živjeti i pisati, moraš izabrati’, rekao mi je jednom jedan alžirski pisac, prijatelj koji živi u egzilu. Kada sam dobio Goncourtovu nagradu, primio sam je pod zaštitom, u strahu i bijesu, ali i s ponosom i uzbuđenjem. Bio sam izložen golemom medijskom pritisku: kampanjama protiv mene u dijelu alžirskog tiska, zabrani mom izdavaču da sudjeluje na Sajmu knjiga u Alžiru mjesec dana prije dodjele nagrade, romanu koji je u mojoj vlastitoj zemlji postao nedostupan. Imao sam vrlo jasan osjećaj da je učinjeno sve kako upravo ta knjiga ne bi bila nagrađena. Bojao sam se, da. Ali tu sam nagradu dugovao i samome sebi i svojima: svojoj majci, ponajprije svojoj supruzi, čiji je ugled teško oklevetan premda ona nema nikakve veze s mojim osobnim angažmanom, i svojoj djeci.

BestBook: Nakon Goncourtove nagrade postali ste jedan od najčitanijih frankofonih pisaca. Je li uspjeh promijenio vaš odnos prema pisanju ili je promijenio samo očekivanja okoline?

Vrlo se malo toga promijenilo. I dalje vjerujem da nisam pisac, nego da tek težim tome da to postanem. Uspjeh je, naravno, postignuće, ali svaki je roman prije svega ispravljanje pogrešaka prethodnoga, dublje sanjarenje, poniranje u još bezdanija pitanja. Treba li živjeti ili se sjećati? Tko ste kada vas se nitko ne sjeća? Što znači zaborav? Može li on katkad biti blagoslov? Što je jezik? Je li on izdaja tajni vlastitih bližnjih? Propitujem, živim, postajem. Uspjeh malo mijenja intimni odnos prema pisanju. Već sam ga iskusio, u drukčijim razmjerima, kao kolumnist u Alžiru: donese vam vidljivost, a onda vas se svijet zasiti ili vas napadne. Opasno bi bilo smatrati ga odredištem. On bi trebao biti samo usputna postaja: sa svakom novom knjigom uvijek se ponovno kreće od sumnje.

BestBook: Od odlaska iz Alžira živite u Francuskoj. Kolonijalna prošlost i dalje snažno određuje odnose između te dvije zemlje, no više ste puta upozorili da kolonijalizam ne može biti jedino objašnjenje sadašnjih problema Alžira. Kako egzil mijenja pogled na zemlju iz koje čovjek dolazi?

Recimo to odmah, jer će mi se inače pripisati nešto što nisam rekao: ne poričem ni nasilje kolonizacije ni rane koje je ostavila. Bile su goleme i u objema zemljama još uvijek ostavljaju trag na ljudima i obiteljima, uključujući i moju. Odbijam samo da postanu sveobuhvatno objašnjenje ili obvezni identitet onih koji dolaze poslije. Stvarna trauma ne postaje ništa istinitija ako se od nje napravi profesija. Egzil se, pak, živi kao bol, bijes i život koji treba živjeti. Moja kritika kulta prošlosti u Alžiru nije počela mojim odlaskom. Uvijek sam se zalagao za sadašnjost. Sanjao sam o toj zemlji kao snažnoj, ispunjenoj smislom i životom. Vrlo rano prizor njezina neuspjeha za mene je bio okrutan; otuda moja ogorčena žestina, moja strast koja se zbog razočaranja preokrenula u svoju suprotnost. U Francuskoj sam katkad imao osjećaj da prepoznajem jednu podmukliju bolest. U dijelu medijske rasprave Alžirca se voli samo dok igra ulogu vječno ranjenoga, svjedoka optužbe, domoroca mučenika kolonizacije. Iskoračite li iz te uloge emancipacijom, neka se vrata zatvaraju, neke televizijske emisije više vas ne zovu, neka prijateljstva zahlade. Otkrio sam da oni koji zagovaraju slobodu domoroca ne cijene uvijek samu slobodu. Univerzalni domorodac, emancipirani došljak, djeluje kao anomalija u nekim francuskim raspravama u kojima se nije računalo s tim da će govoriti u vlastito ime. U Alžiru vas sjećanje prisiljava da neprestano iznova proživljavate rat za dekolonizaciju. U Francuskoj politika sjećanja može poprimiti oblik zahtjeva da budete svjedok optužbe. Tada vam, čini se, preostaje samo izbor između izopćenja i statusa egzotičnog proizvoda. Samokritika se u Francuskoj često odvijala preko Montesquieuova Perzijanca, Sartreova Maoa, nekog stranca kroz kojega društvo promatra samo sebe. Potreban je netko egzotičan kako bismo bolje vidjeli sami sebe. Odbijete li tu ulogu, natjerat će vas da za to platite. Francuski medijski sudovi, kao i pojedini anglosaksonski listovi, mogu pokazati nevjerojatnu brutalnost kada iskoračite iz reda. Ali moj pogled ostaje isti, ovdje kao i ondje: prošlost ubija kada postane zatvor. Treba je poznavati, suočiti se s njom, obrađivati je, ali ne smijemo joj prepustiti budućnost.

BestBook: Koji su po vašem mišljenju najveći izazovi s kojima se suočava arapski svijet u bližoj budućnosti?

Ključni su problemi poznati i imaju veliku težinu: mjesto religije u državi, sekularizam, sloboda žena, mogućnost kritiziranja bez ugrožavanja vlastitog života, odnos prema manjinama i odnos prema ‘Židovu’, koji je u nekim diskursima postao mitološki neprijatelj, a ne čovjek, život, različitost. Ako svijet koji nazivate arapskim ne promisli islam, ženu i ‘Židova’, neće se pomaknuti ni centimetra. Štoviše, prijeti mu još pogubnije zatvaranje: opsjednutost identitetom, nadzor nad tijelima i savješću, prisvajanje svetoga od strane onih koji njime manipuliraju. Nije riječ o tome da treba poricati povijest, poniženja, ratove ili nepravde koji opterećuju tu regiju. Niti o tome da se o njoj govori kao o jedinstvenom bloku: između Tunisa, Bejruta, Casablance, Kaira, Bagdada ili Rijada društva, jezici i borbe nipošto nisu isti. A treba spomenuti i drugu stranu slike, onu koju zaboravljamo jer ne stvara buku: ta društva, dakle, nisu osuđena. To su društva koja su u sukobu sa samima sobom. To je mučno stanje, ali jedino iz takvog stanja može se roditi nešto novo.

BestBook: Danas vas jedni smatraju kritičarem alžirskog režima, drugi kritičarem francuskog društva. Kako vi sami određujete svoju poziciju u javnom prostoru?

Ne tražim za sebe nikakvu definiciju. Moj je život moj: jedinstven, običan, čudesan. Podvrgnut je zahtjevu identiteta, ali odgovara samo majci i smrti. Ne mislim za druge; mislim da bih pronašao izlaz. Da bih sa sobom u grob ponio neki smisao. Da bih zaslužio život umjesto ništavila. Da bih nastavio pisati. Ostalo – etikete, tabori, osude, pljesak – zanima me tek usputno. Ne želim postati funkcija onih koji me čitaju ni onih koji me mrze. Pisanje je već samo po sebi dovoljno težak zadatak: treba ga preživjeti, a preživjeti treba i strah od razumijevanja samoga sebe. To me plaši jer toliko košta; ali me istodobno i ushićuje jer donosi toliku radost.

BestBook: Hrvatska i Alžir imaju vrlo različita povijesna iskustva, ali obje zemlje dobro poznaju rat, prijepore oko sjećanja i rasprave o identitetu. Mislite li da književnost može imati ikakav utjecaj na javnost? Može li književnost popravljati svijet?

Književnost nam omogućuje da čitamo, pobjegnemo, sanjamo, razumijemo, iskusimo drugoga, uzmemo u obzir njegovu stranu i trag njegova života. Omogućuje nam da živimo posvuda kada smo zaglavljeni na jednome mjestu. Čini li to svijet boljim? Možda i ne. Ali pridonosi tome: dopušta mu da vjeruje, dopušta mu da zamišlja. A to je velika stvar. Kaže se da je roman, još od Cervantesa, ironiju i ljudsku nesavršenost uzdigao u vrline. Tisućljećima su naši junaci bili savršeni, besprijekorni ili predvidljivi. A onda su, s romanom, postali poput nas: pogrešivi, proturječni, nalik nama. Je li roman opasan i presudan? Teško mi je u to bezrezervno vjerovati. Pa ipak, katkad pomislim: ako diktatori dižu toliku buku oko romana i pisaca, onda valjda taj posao ipak ima nekog smisla, zar ne? Dokaz? Svi su diktatori propali pisci. Kad već ne uspijevaju pisati, i oni nameću fikcije. Samo što to čine nasiljem.