Povijest je nestajala u vatrenoj buktinji

Zastrašujuća je pomisao da će čovjek biti zaboravljen. Ne bojim se samo da ću ja biti zaboravljena, nego da smo svi osuđeni na zaborav – da je zbroj života u konačnici nula; da doživljavamo radost, razočarenje, boli, užitke i gubitak, da ostavljamo svoj maleni trag u svijetu, a zatim nestanemo kao da nas nikada nije bilo. Zagledate se makar samo na čas u to beznađe, život u konačnici postaje bezvrijedan, jer ako ništa ne traje, ništa nije ni važno. To znači da se sve što doživljavam odvija bez ikakvog reda i da je život nepredvidljiva, nasumična, zbunjujuća pojava, hrpa nota bez melodije. Ali ako se nešto što naučite, ili zapazite, ili izmaštate, može zapisati i spasiti, i ako možete vidjeti svoj život kao odraz prijašnjih života, i možete zamisliti kako se on odražava u budućim životima, možete početi otkrivati red i sklad. Znate da ste dio veće priče koja ima oblik i svrhu – opipljive, poznate prošlosti, i vječno nove budućnosti. Svi mi šapućemo u dječji telefon od limenki na žici, ali ipak nas netko čuje, šapućemo poruku i u iduću limenku i u iduću žicu. Pisati knjigu, baš kao i graditi knjižnicu, čin je čistog prkosa. To je iskaz vjere u trajnost sjećanja.

Knjiga o knjižnici, Susan Orlean, Sandorf. Prijevod: Karmela Cindrić

Detektori radijacije počeli su divljati u Švedskoj, u Njemačkoj, koju smo tad zvali Zapadna Njemačka (divljali su i Istočnoj Njemačkoj, ali se o tome šutjelo), svijet je upravo saznavao o nuklearnoj katastrofi u Černobilu. Iako će o njenim pravim razmjerima i potencijalnoj kataklizmi saznavati tek mjesecima i godinama kasnije. A možda ni danas ne zna baš sve. Tri dana nakon katastrofe u Černobilu, 29. travnja 1986., baš kad su vijesti o Černobilu izbile na naslovnice zapadnih medija, izgorjela je gradska knjižnica u Los Angelesu. U podmetnutom požaru koji je divljao gotovo cijeli dan stradalo je gotovo milijun knjiga (doduše, više od vode kojom su požar gasili).Ne, ne postoji nikakva veza između dva događaja, osim što su se dogodili u približno isto vrijeme i što je i jednom i drugom kumovao ljudski faktor.

Ni razmjeri ni posljedice nisu slični, Černobil je zaprijetio, praktički, nestanku života u većem dijelu Europe, i danas je kilometrima oko njega zabranjena, radioaktivna zona, a po mnogima je ta katastrofa označila početak kraja Sovjetskog Saveza i pad “željezne zavjese” (iako na to “pravo” polažu i drugi događaji). Požar knjižnice u jednom bogatom gradu nastalom na zlatnoj groznici i snovima, u jednoj od najbogatijih država najbogatije zemlje na svijetu, čini se, uspoređujući ga s Černobilom, koji, dok knjižnica gori, zauzima sve naslovnice i udarne vijesti, nevažnim i malim. Uostalom, knjižnica se može obnoviti, nove se knjige mogu kupiti, nabaviti, prekopirati… Iako, Černobil je zaprijetio nestanku života, a požar knjižnice simbolički je zaprijetio nestanku sjećanja. A, kako se čini, sjećanja, priča, jedino su što o životu svjedoči, pa ako ne bude knjiga i knjižnica koje ih čuvaju, tko će svjedočiti o Černobilu? Kao što “Knjiga o knjižnici” Susan Orlean svjedoči o požaru gradske knjižnice u Los Angelesu, događaju zasjenjenom katastrofom u Černobilu, i svim sjećanjima pretvorenim u pepeo ili u pulpu papira. Da ne bude zabune, “Knjiga o knjižnici” nije tek puko dokumentiranje događaja niti potraga za piromanom, istraga i danas nerazriješenog zločina, ona je mnogo, mnogo više od toga. Ona je svjedočanstvo o povijesti jednoga grada, knjižničarima, kako onima koji su knjižnicu osnivali, vodili, proširivali i gradili, tako i onima koji danas rade u njoj, svjedočenje o ljudima kojima je knjižnica drugi dom, ali i onima kojima je ona tek prolazna stanica ili usputni kutak u kojem će na nekoliko minuta ili sati prikratiti vrijeme…

“Knjiga o knjižnici” je i oda svim knjižnicama koje su nestajale i gorjele te osobna ljubavna pjesma knjigama i sjećanjima koja se otimaju zaboravu. Iako je knjiga prožeta osobnim i intimnim sjećanjima i razmišljanjima, iako se rečenice u njoj nižu kao priča, kao roman, “Knjiga o knjižnici” jest dokumentirana, svi detalji u njoj detaljno istraženi, i iako se drži jasne narativne linije, nastoji obuhvatiti svaki detalj, neprestano skačući po svim linijama priče o knjižnici. Nastojeći obuhvatiti puninu sjećanja, dokumentirati ih, popuniti svaku prazninu, i gotovo uvijek u tome uspijeva. Zato ritam čitanja istodobno izaziva i nostalgiju i napetost, a priča, iako je naizgled poznata, svakim poglavljem postaje nova i neispričana. Iako je ne citira i ne spominje (za razliku od drugih knjiga), “Knjiga o knjižnici” na trenutke, ustvari često, podsjeća na Ecovo “Ime ruže”, još jednu knjigu koja, između svega ostaloga, uglavnom priča o knjižnici i sjećanjima. Ne samo zbog požara koji je progutao i jednu i drugu knjižnicu nego i zbog razasutih sjećanja koje u Ecovu romanu redovnik Adson skuplja i nastoji sačuvati, a pripovjedač nevješto prepisuje šest stoljeća kasnije, nastojeći sačuvati jednu priču od zaborava. Kao što Susan gotovo 40 godina kasnije nastoji sačuvati jednu priču od zaborava, istodobno se pitajući je li to uopće moguće i neprestano se hrabreći (ustvari hrabreći nas, nepouzdane čitatelje) da to jest moguće. Između ostalog podsjećajući na Bradburyjev roman “Fahrenheit 451”, koji je većim dijelom nastao upravo u knjižnici čiju priču pripovijeda Susan Orlean. Knjižnice, govori Susan Orlean iznoseći statističke podatke, najčešće gore u podmetnutim požarima, iako ne otkriva što je podmetačima požara, najčešće bolesnim osobama, motiv, osim lakoće kojom požar guta papir. Ali isto tako i u namjernim paležima u kojima se režimi obračunavaju s neželjenim pričama. Kada dolaze, pale knjige, a kad odlaze, pale arhive. I u jednom i u drugom slučaju nastoje uništiti sjećanja, u prvom slučaju na one povijesti i sjećanja koji svjedoče o nekim drugim istinama, a u drugom na vlastite zločine. Iako “Knjiga o knjižnici” govori o jednoj knjižnici, o jednom požaru i jednom sjećanju, sastavljenom od mozaika mnogih sjećanja, ona ustvari govori o onoj tankoj niti između sjećanja i zaborava. Nastojeći sačuvati je neprekinutom.