Priča je umrla, ostala je samo želja za šokom

Uposljednje vrijeme brine me mogućnost da sam u pogrešnoj profesiji. Ili, točnije, u pravoj profesijiu pogrešno vrijeme. Frustrirajuće je biti pripovjedač u svijetu koji gubi smisao. Pomalo je to kao biti kraljevski savjetnik kralju koji oglušuje. Često se s tobom nije slagao ni dok je još mogao čuti, ali barem je slušao. Sada svaki uvid ili savjet koji ponudiš dočekuje staklastim pogledom.

Jedna od mojih omiljenih definicija priče jest da je ona zbroj svih odluka koje donesu njezini likovi. Ako Raskoljnikov ubije lihvarku pa zatim prizna zločin, dobijemo “Zločin i kaznu”. Ali kad bi nekome oduzeo život pa potom odlučio skoknuti na fini petrogradski sladoled, priča bi se istoga trena pretvorila u “Zločin i sladoled”. Danas živimo u svijetu prepunom iskustava, podražaja i emocionalnih reakcija, ali krajnje siromašnom osobnim odlukama. Nekada smo velik dio vremena provodili birajući o čemu ćemo misliti, i upravo su ti izbori određivali naš identitet. Danas većinu svojih odluka radije prepuštamo drugima. Što da sad radim? Možda da skrolam po Instagramu ili X-u ili kojem god portalu koji svakih nekoliko minuta mijenja naslovnicu, pa će mi oni reći o čemu da razmišljam. Donosimo sve manje odluka, a priča postaje sve mutnija i mutnija. Scarlett O’Hara, Indiana Jones, Rocky Balboa – svi su oni imali višeslojne priče. Rocky nije bio samo boksač koji pokušava pobijediti svjetskog prvaka: bio je čovjek koji je u životu podbacio u svemu i koji bi učinio bilo što za ljubav djevojke iz trgovine kućnim ljubimcima, i možda smo baš zato toliko očajnički željeli da pobijedi. Ali tko su današnji pandani Rockyju ili Scarlett? Najbolje što možemo smisliti jest CEO preljubnik s koncerta Coldplaya (ili pak srpski ministar koji je doživio moždani udar uživo na televiziji). Znamo li išta o tom tipu koji stoji na tribinama i jesmo li doista sigurni da je nemoralan i okrutan, ili bi mogao biti velikodušan i osjetljiv čovjek zarobljen u nesretnom braku i s erektilnom disfunkcijom, vrijedan našeg suosjećanja? Nemamo pojma tko je, a zapravo nas nije ni briga. CEO preljubnik isti je onaj čovjek koji se posklizne na koru od banane: nije važno tko je ni kakva je njegova priča. I bez priče je uvijek smiješno gledati čovjeka kako se prostre po podu – samo nam je drago da to nismo mi. Jer, na kraju krajeva, razlog zbog kojega to gledamo nije priča, a ne daj bože da je riječ o tome da nekoga drugog razumijemo ili se s njim poistovjetimo. Ono što tražimo jest podražaj.

Taj ponižavajući odnos koji smo razvili prema priči i način na koji nam je postala tako udaljena nalikuje razlici između romantične fantazije i gledanja pornografije. U prvom slučaju zamišljaš situaciju u kojoj ti i osoba koja te privlači završavate u intimnom trenutku: nešto padne, oboje se sagnete. Ramena vam se dodirnu, ruke vam okrznu jedna drugu. Sve je to tvoje, proizvod tvoje mašte, priča koju si sam stvorio. Kod pornografije pak, baš kao i kod preljubničkog CEO-a s koncerta, podražaj je isti, ali priča više nije tvoja. Nije ničija. Ona je roba. I nije nestala samo osobna priča. I na nacionalnoj i na globalnoj razini naši vođe više nisu sposobni (ili voljni) ispričati cjelovitu priču koju možemo pratiti. Kad Trump razmatra mogućnost bombardiranja Irana i novinarima kaže: “Možda hoću, možda neću”, to znači da vođa slobodnog svijeta obećava da će se uskoro dogoditi nešto vrlo uzbudljivo, ali će to – baš poput sljedećeg Instagram reela na tvom feedu – biti nepredvidivo i potpuno nepovezano s našim doživljajem stvarnosti. Opći je dojam, barem u Izraelu, da je riječ o privremenom gubitku priče, izazvanom prolaznim stanjem nestabilnosti ili rata. No to je golema laž koju govorimo sami sebi. Koherentne, sveobuhvatne priče kroz povijest su se upravo u takvim nestabilnim razdobljima i pojavljivale. Gotovo smo sasvim odustali i od očekivanja smislenog, dalekosežnog umjetničkog stvaranja: ovdje više nitko ne zadržava dah čekajući sljedeću Emmu Bovary, Archieja Bunkera ili Yentl. A smanjena sposobnost da ispričamo priču, da se koristimo maštom, ne mora nužno biti reverzibilna. Poput mišića, brzo zakržlja kad se ne koristi, a kad jednom izgubi snagu, teško ju je vratiti. Dok živim u ovim nestabilnim vremenima, između ratova i bojkota, držim se pisanja kao svojega načina da mislim, da odlučujem, da shvatim tko sam. Nakon trideset i devet godina bavljenja time, napokon razumijem u kojoj je mjeri pisanje čin dijaloga, čežnja za simbiozom. Pisac čitatelju nudi maštu, a zauzvrat traži pažnju. Dijeli bol ili zbunjenost i očekuje da bude nagrađen empatijom koja će ga učiniti manje usamljenim. To je dogovor, i upravo ga sada provodimo, između ovih redaka i protiv struje, poput dvojice klinaca koji razmjenjuju paketić iza školske dvorane. Ako ti se ova priča svidjela, dođi mi opet uskoro, imat ću još bolju, za tebe.

Etgar Keret rođen je u Tel Avivu 1967. i jedan je od najpopularnijih izraelskih književnika današnjice. Osim što su bestseleri u Izraelu, njegove knjige osvojile su najuglednija međunarodna priznanja i prevedene su na dvadesetak jezika. I kao filmski redatelj Keret je ostvario zapaženu međunarodnu karijeru: njegov film "Skin Deep" osvojio je prve nagrade na više međunarodnih filmskih festivala i dobio izraelski Oscar, a za film "Meduze" Keret je 2007. osvojio nagradu Caméra d’Or filmskog festivala u Cannesu. Najpoznatiji je po svojim zbirkama priča "8%" ni od čega, "Iznenada netko pokuca" i "Kvar na rubu galaksije" te po noveli "Pizzerija Kamikaze", prema kojoj je hrvatski redatelj Goran Dukić snimio hvaljeni film "Wristcutters: A Love Story". Keret je svjetsku publiku osvojio i zbirkom autobiografskih tekstova "Sedam dobrih godina".