Rat je završio, bol nije

“Kad plavi Dunav” prvi je roman Marine Kuveždić, anglistice i pedagoginje koja se do sada vrlo uspješno okušala u kratkim pričama. Kako to već ide s kratkom pričom, prijavljivala se na razne književne natječaje, na nekima od njih je i nagrađivana, primjerice dobitnica je treće nagrade “Ranko Marinković” 2017. godine. Prije nekoliko godine objavila je zbirku “Put koji je odabrala” koja, čini mi se, nije zapažena onoliko koliko bi zaslužila, no na takve smo slučajeve već nekako navikli. U jedinoj opširnijoj i analitičkoj kritici koju sam pronašla, onoj Dunje Ilić na portalu Booksa, rečeno je i to kako je riječ o zbirci koja zaslužuje pažnju kako šire čitateljske publike, tako i onih koji traže literarnu kvalitetu. Ne spominjem to kako bih fokus pomakla na autoričinu prvu knjigu (premda i to ne bi bilo loše), već stoga što bih taj spoj o kojem govori kritičarka lako mogla primijeniti i kao preporuku za njezin novi roman. Marina Kuveždić rođena je 1985. u Vukovaru, rodni je grad napustila kao djevojčica, pa iako mjesto i godina rođenja svakako nisu podatak koji bih posebno naglašavala pišući o nečijoj knjizi, u ovom je slučaju to ipak potrebno.

Jasno je to već od naslova romana i fotografije na naslovnici na kojoj su u prvom planu pješčane kule na obali, a u pozadini vukovarski Vodotoranj. Opis u blurbu bilježi kako je to “priča o izgubljenom, o mladenačkoj ljubavi” i moram priznati kako sam se ulazeći u knjigu pribojavala na koji će način (književno) mlada autorica pristupiti toj temi u kojoj se spajaju Vukovar, ljubav i, očito, rat. A pristupila je kroz kombinaciju žanra suvremenog obiteljskog romana s fokusom na ženske likove, majke i kćeri, i dionica u kojima se čuvaju reminiscencije na to, u blurbu spomenuto, izgubljeno, s kopčom e-mailova koji će u romanu imati više funkcija. Problem, odnosno pravi zaplet, nastaje kad se te dvije dionice, prošlost i sadašnjost, pomiješaju i počnu utjecati jedna na drugu, premda je očito tako bilo i prije, ali je tinjalo i nije u tom opsegu izlazilo na površinu.

Obitelj čine još prilično zreo 17-godišnji sin te otac i muž, pomnije karakteriziran i shvatljiv tek kad se razmrse konci prošlosti i sadašnjosti. Vesna je pedesetogodišnjakinja, majka dvoje tinejdžera s kojima je komunikacija onakva kakva već s tinejdžerima zna biti, u braku za koji već na prvim stranicama zaključujemo kako je ušao u rutinu s pripadajućim nezadovoljstvima i netrpeljivostima, a tu očito postoji i neka pretpovijest. Vesnin prostor slobode i bijega su mailovi koje šalje “onome koji je uvijek bio uz nju”, čije pisanje potiče reminiscencije na doba odrastanja, prijateljstava i prvu ljubav u Vukovaru, taj prošli život koji je naglo prekinut ratom.

Te se reminiscencije uobličavaju u svojevrsnu paralelnu dionicu romana u kojoj je kroz ljubavnu priču dvoje mladih, prekinutu Vesninim odlaskom iz Vukovara u Zagreb, prilično uvjerljivo, i što je još važnije s mjerom, opisana i atmosfera predrata, rata i njegovih posljedica, bez inzistiranja na mnoštvu konkretnih ratnih detalja i ne izlazeći iz okvira privatne i obiteljske priče koja je u fokusu. Nacionalna raslojavanja koja se prepoznaju u odabirima studija u Beogradu ili Zagrebu, atmosfera potmulog iščekivanja, potom ratnih razaranja i stradalništva, ostaju tek naznačeni kontekst kojemu zaista ne treba dodatno objašnjenje, ni u kojem trenutku ne preuzimajući dominaciju i ne okrećući fabulu u drugom smjeru od onoga koji je važan za Vesnu, tad i sad. Taman kad smo se smjestili u priču o prošloj ljubavi i možda pogrešnom braku, vukovarskoj ljubavi prekinutoj ratom i pedesetogodišnjakinji koja još propituje prošlost i na neki način u njoj živi, prije svega zbog svojevrsne krivnje koju osjeća zbog odluke o odlasku, fokus će se pomaknuti prema njezinoj kćeri Renati.

Ona je, pak, 15-godišnjakinja u vezi s tipičnim manipulatorom i nasilnikom, starijim od nje, i u svojoj tinejdžerskoj glavi svaki mamin, očev ili bratov savjet shvaća isključivo kao napad na vlastitu “odraslost”, ostajući slijepa za ono što joj se događa. Upravo odnos majke i kćeri, koji podjednako muči obje, koliko god Renata u nekim trenucima mislila o majci sve najgore do razine kad joj želi ozbiljno napakostiti, pokazuje se ključnim za raspetljavanje svih dionica priče. Renatina promjena, osvješćivanje i emancipacija, koja se odvija paralelno s rasvjetljavanjem i osvješćivanjem mamine priče, na neki način i pomirenja s onim što se dogodilo u prošlosti, kao i način na koji se disfunkcionalna obitelj, potaknuta i jednim ozbiljnim događajem koji nećemo spojlati, ponovno vraća u funkcionalnije tračnice svakodnevice, čine fini fade out romana. Dapače, nekako kao da sve dolazi na svoje kroz suočavanje, opraštanje, pomirenje, prihvaćanje i smanjivanje tenzija razapetosti između dva života. Vratimo li se na jednu od teza iz ranije spomenute kritike o prvoj knjizi Marine Kuveždić, gdje se spominje i šira čitateljska publika, ne mogu ne spomenuti kako mi se čini da u romanu postoje neki ustupci koji kao da su namijenjeni upravo njoj.

Kuveždić, naime, posjeduje tu neku lakoću i jednostavnost pripovijedanja i onda kad su teme doista teške, pa se roman isto tako, lako, i čita. No ono što u slučaju paralelne dionice koja donosi priču o ratom prekinutoj ljubavi i tragediji djeluje funkcionalno i minimalistički, jer doista nismo trebali još jedan roman u kojem se o ratu piše ab ovo, u nekim se drugim slučajevima – preokreta, razotkrivanja, promjene odnosa – čini prebrzim odlaskom dalje i dalje, iako postoji mnogo mjesta za produbljivanje i proširenje, osobito unutarnjih previranja samih likova na kojima se ovaj roman i gradi. Jaki motivi, a takvih je roman pun, umješno i brzo zaokreću fabulu u novim smjerovima, vodeći je vrlo čvrsto prema raspletu i nekoj vrsti pročišćenja na kraju, ali kako idemo od jednog do drugog počinju djelovati pomalo neuvjerljivo, kao da se počinjemo pitati – sad još i to? Odluka da se fragmenti prošlosti ispripovijedaju u 3. licu, a ne iz pozicije Vesnina 1. lica, također je nešto o čemu se može raspravljati – u smislu je li za taj dio građe bila potrebna distanciranost ili bi se ipak više dobilo intimnijim, ispovjednim tonom. Zapravo, ako sam posve iskrena, najviše bi me kao čitateljicu zanimali upravo ti e-mailovi koje Vesna piše Damiru, svojoj prvoj velikoj vukovarskoj ljubavi, kao i odgovori koje na njih dobiva. Tko pročita roman do kraja, kad se mnoge stvari, pa i e-mailovi, razjasne – a apsolutno preporučujem da to učinite – shvatit će na što mislim kad kažem kako bi upravo ta korespondencija imala veliki literarni potencijal.