Rat počinje prije bacanja bombe

Tajming je ponekad zaista važan; razmišljam o tome dok listam, čitam knjige Ivane Sajko objavljene ili reizdane u posljednje vrijeme. Autorica četiriju knjiga dramskih tekstova, pet romana, teorijske knjige i slikovnice, upravo je objavila “Grad dobre nade”, knjigu u kojoj su tri njezine drame, nedavno roman “Zadnji dan mira”, dok je još nešto ranije izašlo i novo izdanje romana “Rio bar”. Čitati “Zadnji dan mira” u trenutku kad zadnji dan mira nije na zalasku, nego je već zašao, a svijet je ne na rubu, nego debelo zakoračio u rat, kao i njezine (post)dramske tekstove koji se na specifičan način bave nasiljem i ratom, djeluje zaista kao pronalaženje pravog tajminga za upravo te knjige. U pogovoru koji je autorica napisala uz dramske tekstove u knjizi navodi kako su drame “izraz moje nade da ćemo jednom uistinu naučiti živjeti skupa kao šuma”, što doista zvuči lijepo, pomalo i idealistički, no ljepota i idealizam često stanu u istu rečenicu.

Ivana Sajko jedna je od zanimljivijih suvremenih spisateljica, čemu nešto govore u prilog i razne nagrade (Marin Držić četiri puta, francuski Orden viteza za književnost i umjetnost, Nagrada Haus der Kulturen der Welt i dr.), kao i romani i dramski tekstovi prevođeni i izvođeni na brojnim jezicima. Živi i djeluje u Berlinu, što joj, rekla bih, daje i neke šire mogućnosti i uvide u ono što, kako i gdje radi, a njezino je pisanje, ma u kojem žanru, uvijek i propitivanje odnosa intimnog i političkog. Kad već spominjem žanrove, treba reći i to kako je njihova hibridnost, propusnost, prožimanje, promatranje proznog kao dramsko i obrnuto, bitna karakteristika opusa od samih početaka, od vremena kada hibridni žanrovi još nisu bili odrednica koja se pripisuje mnogima, često i kao alibi. “Rio bar” primjer je takvog žanrovskog hibrida, ali važnije je naglasiti da je to roman koji tematizira rat iz ženske pripovjedne perspektive. Odličan u korištenju polifonije glasova, koja se na kraju svodi na dva glavna pripovjedna glasa, i scenske logike, koja pripovijedanju daje mogućnost dugačkih monologa i korištenja dokumentarne građe, taj roman prije dva je desetljeća predstavljao jednu od prijelomnih točaka u načinu na koji se može pisati o ratu.

Dosta godina i tri romana kasnije (“Povijest moje obitelji od 1941. do 1991. i nakon”, “Ljubavni roman” i “Male smrti”) pojavljuju se “Zadnji dani mira”, koji rat nose kao antonim naslovnom miru, iako nas roman vodi i šire, u atmosferu koja može prethoditi i svakoj drugoj katastrofi u kojoj nasilje, militarizacija, netrpeljivost prema različitosti i ksenofobija uzrokuju strah, neizvjesnost i nesigurnost pojedinca. Roman je minimalistički, komorno postavljen; riječ je o bračnom paru, ženi, muškarcu i psu koji se od nadolazeće, mnogim signalima najavljene, opasnosti povlače u kuću, u ruralni okoliš, dok je njihov sin s kojim su izgubili svaki kontakt, jer neka su područja postala područjima bez signala, u bijegu od mobilizacije. Ništa tu nije čvrsto određeno, ni vrijeme ni mjesto ni strane u sukobu, ali sve je više nego jasno, prepoznatljivo, opipljivo. Izmjenama pripovjednih perspektiva, među kojima prevladava ona pripovjedačice s povremenim prelascima u druga lica, kao i neprestanim osjećajem kako se stvarni događaji izmjenjuju s onima koji pripadaju izmišljajima i unutarnjim stanjima pa se teško može razaznati što je tu zaista istina, čitatelj biva uvučen u gustu, klaustrofobičnu i fobičnu atmosferu, u kojoj taj zadnji dan kao da traje vječno. I ne znamo zapravo što bi donijelo olakšanje – kad bi konačno završio ili kad ne bi završio nikada. Ta kuća, u koju su “došli odnekud putem kroz ništa”, njezini zidovi koji bi trebali okruživati i omogućiti mjesto bijega, spasa i utočišta, to jednostavno nije, ona je mikroprostor, raster na kojem je vidljivija napetost odnosa onoga izvan i onoga unutra, ali i međusobnih odnosa samih protagonista. Boravak u kući ne nudi olakšanje; njihov dolazak – a oni su stranci u mjestu u kojem se kuća nalazi, a pritom pripovjedačica i dvostruko strana jer njezin jezik ima strani naglasak – uzrokuje neku potmulu reakciju, signal opasnosti, ponekad rupu (možda) od metka i udarac u glavu, od grane drveta, (možda) i od kundaka. Protagonisti pokušavaju prenijeti i sačuvati taj “balončić” u kakvom su živjeli, u kakvom svi nekako pokušavamo živjeti, ali za svaki “balončić” postoji igla koja će ga jednom, kad-tad, probušiti. Paralelno sa zrakom koji iz “balončića” izlazi, u njega ulaze ekskursi prošlosti, njezine; sjećanja na boravak u bakinom vrtu u kojem su ta igla mizoginija, seksizam, patrijarhat i okrutnost zajednice, sjećanja na traumu silovanja na studentskom tulumu. Ti nam ekskursi daju do znanja da nasilje ne nastaje nakon što završi zadnji dan mira, nasilje tinja mnogo ranije, s raznim licima, na mnogim toksičnim mjestima, nasilje postoji konstantno, ponekad samo eskalira s pojedinca na čitavu zajednicu.

Pripovjedačica je spisateljica, dolazak u kuću poklapa se s njezinom težnjom da napiše knjigu, no ne uspijeva je pisati; treba pratiti tragove u snijegu koji možda naznačavaju dolazak neprijatelja, promatrati stvari koje nisu na svom mjestu jer rat je “nevidljiv i bešuman, i potajno se nastanio unutra”, treba vjerovati u najgore. Dinamika njihova odnosa također se nevidljivo i bešumno mijenja, u međuredovima čitaju se neka prijašnja zamjeranja, pokušaj da jedno drugoga zaštite pretvara se u laži kako bi se sebi i drugome sakrilo istinu, smanjilo strah. Uvodni dio, kao jedan od ekskursa, gdje za vrijeme posjete rimskom muzeju etruščanske kulture promatraju sarkofag s mrtvim supružnicima (“U tom trenutku nema nikakve sličnosti”), kao i paratekstualni materijal – fotografije kolaža od pocijepanih slika u kojem je sve pogrešno zalijepljeno – na neki način zaokružuju roman, ne kao okvir, već kao slutnju od kakve je satkan čitav roman. Kada se na samom kraju nakratko pojavi signal i prođu poruke koje ustrajno, čak i krijući jedno od drugoga, šalju svome sinu, tada se već sve zamaglilo pa se ne zna je li i tko je prijetnja, tko se brani i tko napada, ali je jasno da utočišta nema, netrpeljivost je sve veća, a ona ustrajno hrani strah. Roman se zatvara na rubu stvarnog kao naznake optimizma i imaginarnog kao naznake kako je jedini preostali bijeg onaj u maštu, u laž. U jezik, koji nije samo alat, nego sudbina, kako čitamo na jednom mjestu.

Na više načina s romanom korespondira i knjiga koja sadrži tri dramska teksta pod kišobranom naslova “Grad dobre nade”, knjiga drama pisanih onako kako to Ivana Sajko i inače čini – fragmentirano, grafički oblikovano kao poezija ili proza, bez didaskalija, na granici književnog i izvedbenog. Obje knjige rezultat su pisanja kao mogućnosti, načina pružanja otpora – društvu, ratu, kapitalizmu, nasilju, predrasudama, odnosima pojedinca i kolektiva. Pa kao što protagonisti romana odlaze u kuću, među zidove koji bi mogli biti utočište u trenucima čekanja, u tekstu “Pjesma grada (nije za tebe)” zid može biti i ocrtana granica, kredom na pločniku. “Songplay: jedna sekunda za lasice” bavi se trenutkom u kojem možda počinje rat i možda je zadnji dan mira prošao, zvuk je nalik bombardiranju, rušenju, onome što slute protagonisti romana. A “Ovo nije predstava o tvojoj ljepoti” kolektivni je, zborski glas žena koje preslaguju ratne ruševine i ponovo grade, na berlinskoj ulici Postdamer Strasse, s jasnom konotacijom na rusku agresiju na Ukrajinu; kazalište u Mariupolju gdje su u veljači 2022. civili potražili zaklon i velikim slovima napisali “djeca”, ali je kazalište uništeno bombardiranjem. Hibridni izvedbeni tekstovi snažnog ritma, u kojima su likovi više glasovi ili perspektive, bave se društvom koje proizvodi strah, nejednakost, raspad vrijednosti, osjećaj nemoći i skorog kraja. Motivi opeke, zidova, povjerenja u vlastite zidove, razorene kuće, laži i istine koji korespondiraju s motivom rat(ov)a, u dramskoj formi kao da se prožimaju s romanom o zadnjem danu mira. Protagonistica romana svjesna je kako ne može pisati iako zapravo piše. Sajko također ustrajno i odlično piše; na današnji svijet i njegov rasap, na njegove prijetnje koje se pretvaraju u svakodnevicu, odgovara onako kako je jedino moguće, hibridnom formom, neklasičnim žanrovima. I u tome je autentična, uvjerljiva i vrijedna svake minute čitanja unutar naših vlastitih zidova, dok se i oni ne raspadnu. A možda i neće, možda još ima te dobre nade u gradovima, zašto ne bih i to napisala – pa roman je i o tome kako je ponekad lakše povjerovati u laž jer tako štitimo sebe i druge. Književnost Ivane Sajko neka je vrsta takvog štita koji istovremeno izlaže nelagodi i od nje nas brani.