Robovi smo vlastitog užitka

Otkako je objavljena 2021., knjiga Anne Lembke ne prestaje izazivati interes, ali i kontroverze. Ovisnost o dopaminu, ta stalna potreba za osjećajem sreće, zadovoljstva, orgazmičkog olakšanja, postala je prava pošast 21. stoljeća. Mlađe generacije već su obilježene problemima mentalnog zdravlja, to je postala “himna” generacije Z. No i ove ostale, starije generacije muku muče s potrebom da stalno nešto skrolaju, gutaju, žvaču, puše, jedu, sve kako bi smanjili glad tijela za osjećajem, zapravo supstancom. Dopamin je postao “riječ godine”, pa i desetljeća, i Anne Lembke svojom je knjigom “Dopaminska nacija” pogodila zlatnu žilu.

Iako naslov odmah asocira na omražene selfhelp priručnike, korisne uglavnom poput recepata na TikToku, dakle onoliko koliko traju, “Dopaminska nacija” drugačija je vrsta knjige. Za početak, Lembke dolazi iz stručnog, znanstvenog okruženja. Ona je šefica Klinike za dvojnu dijagnozu u medicini ovisnosti na Sveučilištu Stanford, a knjige koje objavljuje u podlozi imaju znanstvena istraživanja koje sama i s kolegama provodi još od ’90-ih.

Ipak, knjige joj nisu klasične studije, već zanimljiva i, po ocjeni brojnih čitatelja, korisna popularna literatura. Tako je i s “Dopaminskom nacijom”. Već u samom startu problem otvara s ekstremnim slučajem, čovjekom toliko ovisnim za orgazmima i samozadovoljavanjem da si sam izrađuje mašine za “drkanje”. Tu su i manje ekstremni primjeri, od klinke ovisne o marihuani, pa do ostarjelog alkoholičara koji zaključava pića u sef kako bi odolijevao napasti. I to su sve primjeri iz njezine psihijatrijske prakse, što je jedna od vrijednosti knjige.

Jer ovisnosti jesu strašan problem današnjice. Stoga “Dopaminska nacija” donosi jako dobar uvid u taj problem. Zašto toliko žudimo za stalnim osjećajem sreće, makar i kratkim, zašto stalno imamo potrebu za sljedećim “fiksom” dopamina, tog neurotransmitera otkrivenog krajem 1950-ih? Jer čak i ako ste odrasli bez mobitela, u vremenu relativno neopterećenom stalnim priljevom informacija i neograničenom dostupnošću svih mogućih sredstava zadovoljavanja i udovoljavanja hedonizmu, velika je vjerojatnost da se borite upravo s problemom koji se veže uglavnom za Milenijalse i posebno Generaciju Z. Znanstvenici, pa i Lembke, još od 1960-ih bave se izučavanjem dopaminske neravnoteže koja nas dovodi do neravnoteže, prvo u mozgu, a onda u cijelom životu.

Kako uopće funkcionira ravnoteža, odnosno neravnoteža kad upadnemo u začarani krug “pumpanja” dopamina kako bismo izbjegli onu neželjenu stranu klackalice, bol, anksioznost, nezadovoljstvo – sve to Lembke donosi osvježavajuće jednostavnim, ali ne banaliziranim objašnjenjima. Pa tako objašnjava kako naš mozak “ima vagu”, s jedne je strane užitak koji osjećamo oslobađanjem dopamina, no s druge je strane bol – jer sustav mora biti u ravnoteži. Ako povećavamo dopamin (čokolada, još jedna igrica), sustav samoregulacije povećavat će “gremline”, kako ih Lembke naziva, koji će u jednakoj mjeri pojačavati osjećaj bola, anksioznosti itd. Svi znamo što slijedi – tijelo se navikava na cigaretu, normabel, slatko, odnosno počinje proces neuroadaptacije. I ravnoteža počinje prelaziti na stranu – bola. Pokazalo se kako, primjerice, kod ljudi ovisnih o lijekovima protiv bolova praktički više uopće nema prijenosa dopamina.

Lembke iskreno opisuje i svoj problem – ovisnost o erotskim romanima, iako se to teško može usporediti s ovisnosti o, primjerice, lijekovima protiv bolova. No za otvaranje uvida u mehanizam koji je jednako u neravnoteži, bez obzira na to koja je vaša “droga”, i njezin slučaj funkcionira.

I u tom smislu, prvi dio “Dopaminske nacije” funkcionira izvanredno, te može zaista biti pomoć svakome tko je želi čitati, čak i ako ste već dobro upoznati s materijom. A s obzirom na raspostranjenost ovoga problema, kao i na dostupnost svih vrsta sadržaja, od ozbiljnih znanstvenih studija, do TikTok savjeta – mnogi su itekako dobro informirani. Ono što jest problem većine koja se nosi s dopaminskom neravnotežom, kao i drugim vrstama problema mentalnog zdravlja, ozbiljna i sustavna stručna pomoć uglavnom je slabo ili nikako dostupna. Javni zdravstveni sustavi i dalje su skloni prepisivanjima lijekova, a privatne psihoterapijske prakse uglavnom su preskupe za dugotrajnije terapije. A problem kojega se dotiče Lembke zahtijeva cjeloživotni rad na sebi.

Tu je nevjerojatno važno istaknuti kako je većina nas, čak i ako se tako ne osjećamo, fizički i mentalno zdrava. Možda nismo u ravnoteži, no svoje probleme, uz malo stručne pomoći, možemo riješiti – čak i na razini samoedukacije ako ona ne prelazi u ekstreme poput antivax histerije, lažnih proroka i “znalaca” o prirodnim lijekovima. No bolesti ovisnosti nisu stvar sebičnosti, lijenosti, hedonizma i “možeš ti to i sam”. I tragedija je u tome što ni ti pacijenti ne dobivaju potrebnu pomoć – jer liječenje i život s ovisnostima zahtijeva pristup cijele zajednice, ali i liječenje cijelih obitelji.

U takvoj situaciji “Dopaminska nacija” sasvim sigurno nisu rješenje, ali jest zaista koristan dio slagalice. Anna Lembke, naravno, nudi i rješenje, odnosno način kako se suočiti s dopaminskom neravnotežom. Uostalom, “Dopaminska nacija” izbacila ju je u orbitu znanstveno-popularnih celebrityja, njezina je knjiga (nije joj prva) vrlo brzo postala bestseller New York Timesa, ona je postala istinska zvijezda znanstvenih i pseudoznanstvenih podcasta itd.

No upravo je taj dio najviše osporavan od brojnih kritičara njezina rada. Jedna od glavnih primjedbi je da je njezina terapija i rješenje, kao i cijeli zaključak knjige – privremen, kratkotrajan i nedovoljan. Lembke, naime, nudi “cold turkey”, dakle oporavak i oslobađanje putem svjesnog, fokusiranog i kontroliranog odbacivanja navike koja nas muči, prvo na mjesec dana, pa onda sve dulje i dulje. Odnosno, “skidanje” mozga s vanjskih proizvođača dopamina, kako bi se vratila ravnoteža na onoj mentalnoj klackalici. Poanta je naravno u shvaćanju da ne možemo stalno biti sretni, da sreća nije stalni orgazam, već shvaćanje koje nude sve religije svijeta, da je život smireni niz izbalansiranih osjećaja, i tuge, i ljutnje, i sreće. Djevojka koja je stalno “duvala” za mjesec dana joj je došla preporođena i vesela, no pacijent s mašinama za orgazme ipak se stalno vraćao svojoj opsesiji.

I to je jedna od zamjerki, što je u priču o dopaminskoj ravnoteži “utrpala” sve i svašta, pa i ozbiljne poremećaje i bolesti, koji se ipak ne mogu riješiti samo promjenom životnog stila. Stoga je za mnoge pomalo razočaravajući zaključak u kojem Anne Lembke poziva čitatelja da “pronađe način potpunog uranjanja u život koji vam je dan”, da se suoči s onim što nas muči. Da, reći ćete, znamo. No “Dopaminska nacija”, ako ništa drugo, dobar je temelj za razumijevanje zašto nas muči što nas muči.