Ruska propaganda najviše truje Italiju

Organizatori Festivala svjetske književnosti (FSK), koji se održava od 5. do 9. rujna na novoj lokaciji u zgradi HNK2 u Adžijinoj ulici u Zagrebu, najavili su ove godine niz zanimljivih događanja i brojne goste iz inozemstva, među kojima se svakako ističe ime ugledne talijanske književnice Francesce Melandri. Rođena 1964. u Rimu, Melandri je nakon dugogodišnje scenarističke karijere debitirala romanom “Eva spava” (2010.), u kojem kroz intimnu obiteljsku priču otvara pitanje identiteta i složene povijesti Južnog Tirola. Uslijedili su romani “Viši od mora” (2012.) te “Prava krv” (2017.). Sve tri knjige na hrvatskom je objavio nakladnik Fraktura u prijevodu Ane Badurine. Polazeći od ratnog iskustva vlastitog oca na istočnom bojištu, Melandri u najnovijem romanu “Hladna stopala” propituje talijansku ulogu u Drugom svjetskom ratu i povlači paralelu s današnjom ruskom agresijom na Ukrajinu. Velike europske povijesne i političke teme u njezinim romanima dobivaju oblik uvjerljivih, duboko osobnih priča. U razgovoru za Express Melandri, između ostaloga, govori o europskom identitetu, mitu o ‘dobrim Talijanima’, talijanskoj premijerki Giorgiji Meloni, ruskoj propagandi, migracijama, posljedicama pandemije i izazovima s kojima se Europa danas suočava.

Prije nego što ste se posvetili romanima, pisali ste scenarije za film i televiziju te radili na dokumentarnim projektima. Što su vas ta iskustva naučila o pripovijedanju, a što ste kasnije morali potpuno zaboraviti kad ste krenuli pisati prozu? Jeste li upravo u romanu pronašli svoj najsnažniji umjetnički izraz?

Oduvijek sam znala da ću jednoga dana pisati književnost, još od tinejdžerskih dana, ali sam prema njoj uvijek osjećala – i još osjećam – golemo poštovanje. Zato sam također znala da ću se u to upustiti tek kada budem sigurna da doista imam što reći, neku viziju koju želim izraziti. Pisanje filmskih i televizijskih scenarija s devetnaest godina bilo je stoga sasvim prirodan prvi korak. Radeći unutar vrlo zahtjevnog i strogo organiziranog sustava televizijskih serija, mnogo sam naučila o zanatu pripovijedanja, redakturi, dramaturgiji i dijalozima – glumci su me tome naučili više nego itko drugi – a prije svega o potrebi da duboko poštujete ljudskost svojih likova, čak i kada su potpuno izmišljeni, pa i onih sporednih. Bez trodimenzionalnih ljudi nijedna priča nije uvjerljiva. Kada sam naposljetku osjetila da sam spremna napisati svoj prvi roman, “Eva spava”, bila sam dovoljno sigurna u svoje pripovjedačke alate da sam mogla prestati razmišljati o njima. Mogla sam ih jednostavno prepustiti intuiciji i uživati u samom toku jezika, a upravo je jezik ono od čega je satkana književnost.

Koji su talijanski i svjetski pisci najviše utjecali na vas kao čitateljicu prije nego što ste i sami postali književnica?

Kad bih ih sve nabrojila, bojim se da bi zauzeli veći dio ovog intervjua. Toliko ih je mnogo. Evo samo nekih imena koja su bila važna u mom oblikovanju kao književnice, dakle osobe čiji je posao istraživati ljudsko stanje kroz jezik: Joseph Conrad, Anton Čehov, Lav Tolstoj i John le Carré. Po mom mišljenju, Le Carré je jedan od najvećih pisaca 20. stoljeća, grubo podcijenjen samo zato što je pisao unutar žanrovske književnosti. Primo Levi za mene je nešto više od omiljenog autora – on je svojevrsni egzistencijalni učitelj. Naučio me da se književnost može suočiti s apsolutno svakim aspektom ljudskog iskustva, uključujući i Auschwitz. Tu je i oltar moje osobne Trimurti književnih božica, kojima se obraćam za blagonaklono vodstvo u umijeću koje su dovele do savršenstva: Toni Morrison, Marguerite Yourcenar i Alice Munro, uz Elsu Morante i Nataliju Ginzburg kao njihove velike svećenice. A iznad svih njih, sa smiješkom, stoji Emily Dickinson. Jer riječi imaju značenje samo ako u sebi nose i tišinu.

Kako izgleda vaš istraživački proces prije nego što počnete pisati kompleksni povijesni roman poput “Prave krvi”? Koliko vremena provedete u arhivima i razgovorima, a koliko u samom pisanju?

Nisam sigurna da mogu opisati svoj istraživački proces na način koji bi vašim čitateljima imao smisla, jer to nije uredan slijed koraka po principu “prvo A, zatim B, pa C”. Upravo suprotno. Sve počinje nečim – ili s više različitih stvari – koje potaknu moje zanimanje za određenu temu, uz želju da je bolje razumijem i da o njoj saznam više. To može biti povijesno razdoblje, neka društvena ili povijesna struktura, određeni događaj, prizor ili, najčešće, kombinacija svega toga. No, kakav god bio početni poticaj, on u meni, osim znatiželje, mora probuditi još najmanje dvije stvari: trenutačno pokrenuti moju maštu i donijeti mi barem jedan iznimno zanimljiv lik. O kojoj god temi ili povijesnom razdoblju bila riječ, ono za mene mora biti utjelovljeno u konkretnoj osobi – bilo da je riječ o izmišljenom liku, kao u mojim romanima, ili, primjerice u “Hladnim stopalima”, o mom stvarnom ocu. Ako je književnost, kao što vjerujem, istraživanje ljudskog iskustva, onda me ono ne zanima kroz općenitosti i apstrakcije, nego isključivo kroz konkretne, osobne, utjelovljene perspektive – perspektive stvarnih ljudi. Zato se moje istraživanje u jednom trenutku uvijek pretvori u potragu za sve većom životnom konkretnošću kojom nastojim obogatiti svoje likove – i izmišljene i stvarne – kao i javne i intimne događaje u kojima sudjeluju. A uvijek postoji još nešto što treba otkriti. Upravo zato moje istraživanje zapravo završava tek onoga trenutka kada izdavaču predam konačnu verziju rukopisa.

Svoj posljednji roman, “Hladna stopala”, počeli ste pisati nakon što ste vidjeli prve snimke ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine. Mislite li da je zapadna Europa, uključujući Italiju, doista shvatila razmjere i značenje onoga što se događa u Ukrajini?

Ne. Zapadna javnost u velikoj mjeri nije uspjela razumjeti ni razmjere ni povijesno značenje ovog rata na našem kontinentu. Prosječna politička klasa, zajedno s vrlo nespremnim mainstream medijima – a kažem “nespremnim” samo zato što sam blaga – nije uspjela objasniti javnosti zašto je obrana Ukrajine od ruske agresije nužna kako bismo sačuvali vlastite zapadne demokracije. Istraživanje razloga – društvenih, povijesnih, pa čak i psiholoških – zbog kojih smo slijepi za vlastitu sudbinu i za vrijeme u kojem živimo jedna je od središnjih tema romana “Hladna stopala”.

U tom se romanu vraćate iskustvu svojega oca, vojnika talijanske vojske koji je tijekom Drugoga svjetskog rata sudjelovao u nacističkoj invaziji na Sovjetski Savez. Knjiga dovodi u pitanje dugovječni mit o “dobrim Talijanima”, podsjećajući da su talijanske postrojbe na istok došle kao osvajači. Koliko je taj mit danas još uvijek ukorijenjen u kolektivnom sjećanju Italije i koliko vam je bilo teško suočiti se s njime pišući o vlastitom ocu?

Počet ću s drugim dijelom pitanja: nije mi bilo osobito teško. Vrlo sam svjesna – i o tome pišem u knjizi – da mi gotovo nestvarna privilegija života, ne samo u prosperitetnom društvu nego, još važnije, u mirnoj demokratskoj zemlji, ne daje nikakvo pravo suditi tim mladićima koji su, poput mog oca, bili mobilizirani u vojsku fašističkog režima i bili bi pogubljeni da su odbili otići u rat. Moj je otac bio tek vojnik koji je pokušavao preživjeti i vratiti se kući, istodobno nastojeći da se kući vrate i njegovi vojnici. Zato ovoj temi ne pristupam ni iz obrambenog stava ni s osjećajem osobne krivnje. Upravo zato mogla sam objektivno promatrati Mussolinijeve osvajačke fašističke ratove, i u romanu “Prava krv” i u knjizi “Hladna stopala”. Naravno, moj bi odnos prema tome bio posve drukčiji da je moj otac sudjelovao u ratnim zločinima, kao što neki talijanski vojnici doista jesu. Ali nije, i na tome zahvaljujem svojoj sudbini. Što se tiče prvog dijela pitanja, srećom, narativ o “dobrim fašistima” i “dobrim kolonizatorima” već neko vrijeme počinje pucati. Više nije ni približno toliko dominantan koliko je bio, primjerice, devedesetih godina prošloga stoljeća.

Rođeni ste u Rimu, ali ste dugi niz godina živjeli u Južnom Tirolu, pretežno njemačkom govornom području Italije. Kako je iskustvo pripadanja talijanskoj manjini unutar većinski njemačkog okruženja – koje je samo po sebi manjina unutar Italije – oblikovalo vaše pisanje i, šire gledano, vaš pogled na svijet?

Svakako je na mnogo načina oblikovalo moj način promatranja svijeta. Prije svega, iskustvo odgoja višejezične, a time i multikulturne djece omogućilo mi je da mnogo dublje shvatim što Europa zapravo jest: razmjerno malen kontinent prepun naroda, vjerskih zajednica i jezika koji su se prečesto međusobno sukobljavali na krvav način – o tome hrvatskim čitateljima ne treba posebno govoriti – ali koji je, nakon najkrvavijeg od svih tih sukoba prije osamdeset godina, napokon shvatio da je jedini način zajedničkog života rad na nadnacionalnom, nadetničkom, neimperijalističkom, nehegemonističkom, nekolonijalnom i miroljubivom projektu utemeljenom na uzajamnoj pomoći i zajedničkim interesima, a koji danas nazivamo Europskom unijom. Život u Južnom Tirolu i odgoj djece ondje omogućili su mi da iz vlastitog iskustva osjetim koliko je taj projekt jedinstven i dragocjen. On je još uvijek više težnja nego ostvarena stvarnost i trebat će rad i entuzijazam mnogih generacija da se u potpunosti ostvari. Razlog tomu jest i činjenica da u ljudskoj povijesti za njega ne postoji nikakav presedan. Ideja da se može postati snažniji i ujedinjeniji, a da se pritom ne postane agresivniji prema susjedima, nikada prije nije bila iskušana. To je doista revolucionaran i vizionarski projekt, toliko da mnogi ljudi uopće ne uviđaju njegovu važnost – vide samo “sivu birokraciju” Bruxellesa. Paradoksalno, upravo su ga svjetski tirani, oni koji to tek žele postati, kao i krajnje desni populisti poput Putina, Trumpa, Faragea, Orbana i drugih, najbolje razumjeli. Upravo zato što su prepoznali njegov povijesni potencijal i obećanje koje nosi, toliko ga i mrze.

U svojim ste romanima čitatelje vodili u Južni Tirol, Etiopiju i Ukrajinu, na mjesta koja se nalaze na geografskim i povijesnim rubovima Italije, a ne u njezinu političkom središtu. Što vas privlači periferiji? Zašto su vam rubovi povijesti zanimljiviji od njezina središta?

Zato što upravo na rubovima – psihološkim, geografskim i povijesnim – pronalazim istinu. Vratit ću se na vaše prethodno pitanje. Rođena sam u Rimu, ili, kako se kaže, na mjestu na koje vode svi putovi, doslovno u simboličnom središtu svijeta. Zato me iskustvo života u Južnom Tirolu naučilo koliko su važna mjesta koja se samo prividno doimaju rubnima. Ali mislim da vrijedi i obrnuto: odabrala sam živjeti u Južnom Tirolu upravo zato što me privlače rubovi i granični prostori te u njima pronalazim mnogo više istine nego u središtima. A svakako mnogo više nego u samodopadnim centrima moći. Dugogodišnji život u Južnom Tirolu dao mi je i posve drukčiju predodžbu o tome što znači živjeti izvan velikih urbanih središta, u takozvanoj provinciji, osobito u poljoprivrednom kraju kakav je Južni Tirol, gdje su poljoprivrednici i danas vrlo važan dio zajednice. S vremenom sam počela shvaćati podjelu između grada i sela kao jednu od ključnih linija prijeloma našeg vremena, koja ima velike, ali još uvijek nedovoljno prepoznate posljedice za politiku, kulturu i društvo općenito. Činjenica da su desni populistički pokreti najčešće uspješniji izvan velikih gradova – od Sjedinjenih Država do Mađarske – po mom je mišljenju posljedica toga što su se ljudi u udaljenijim krajevima, sasvim razumljivo, osjetili zapostavljenima i podcijenjenima od izrazito urbanizirane politike i medija, koji ne razumiju niti poštuju životno iskustvo ljudi izvan velikih gradskih središta.

Također ste istraživali i talijansku kolonijalnu prošlost. No, za razliku od zemalja poput Velike Britanije, Francuske ili Belgije, Italija se danas rijetko doživljava kao bivša kolonijalna sila. Zašto mislite da je tomu tako? Je li to poglavlje talijanske povijesti namjerno potisnuto iz kolektivnog sjećanja?

Nisam sigurna da je riječ o svjesnom postupku. Mislim da u ovakvim pitanjima često precjenjujemo snagu kolektivne volje. Istodobno uvelike podcjenjujemo pasivnost, neznanje, intelektualnu lijenost, naviku, nespremnost da se naruši konformizam, grupno razmišljanje, sljepoću za svaku stvarnost koja se ne uklapa u ustaljene predrasude, starost, a ponajviše – običnu ljudsku glupost. Upravo je ona, vjerujem, jedan od najsnažnijih pokretača povijesti. Što se tiče same teme, razlog je zapravo jednostavan. Talijanski kolonijalizam objektivno je bio znatno manjih razmjera i imao je mnogo manje posljedice od, primjerice, britanskog ili francuskog kolonijalizma. U povijesti europske dominacije nad svijetom on je doista bio tek kratka epizoda, ništa više od toga.

U razmjerno kratkom razdoblju Italija se od zemlje masovnog iseljavanja pretvorila u zemlju useljavanja. Koliko je ta povijest danas prisutna u kolektivnom sjećanju Talijana? Šire gledano, koliku moć književnost ima u mijenjanju načina na koji razmišljamo o migracijama?

Ovim pitanjem otvarate više tema odjednom i nisam sigurna da na sve mogu odgovoriti bez pisanja čitavog eseja. Ukratko, sjećanje na talijanske migracije istodobno postoji i potiskuje se. Uvijek sam oprezna prema definicijama književnosti koje polaze od pretpostavke da ona mora nečemu podučavati. Ako promjena i nastupi, ona može biti samo organski proces. Dobar je primjer činjenica da velik dio najzanimljivije suvremene talijanske književnosti danas ne pišu takozvani ‘etnički Talijani’ poput mene, nego ‘novi Talijani’, autori i autorice poput Igiabe Scego, Nadeeshe Uyangode ili Esperance Hakuzwimane.

Često ističete da je Italija rasizam iskusila iz više perspektiva: kao zemlja iseljavanja, kao zemlja useljavanja, ali i kroz vlastite podjele između sjevera i juga. Kako su ti različiti oblici diskriminacije međusobno povezani? Gledajući unaprijed, mislite li da će migracije promijeniti europsko shvaćanje pripadnosti naciji? Još šire, kako migracije mijenjaju – i kako će nastaviti mijenjati – samu Europu?

Opet mi postavljate iznimno složena pitanja i nisam sigurna da na njih mogu odgovoriti u okviru kratkog intervjua. Zapravo me pitate o onome što je, izuzmemo li sadašnje i buduće ratove, možda najvažnija tema europske politike, društva i budućnosti. Rekla bih samo ovo: raspravu o migracijama u potpunosti je, iz propagandnih razloga, preuzela krajnja desnica, dok je ljevica o toj temi uglavnom govorila isključivo kao o humanitarnoj krizi. Po mom mišljenju, oba su pristupa slijepa i ograničena, ako već nisu vođena lošom namjerom. Količina novca i resursa koje su ruske internetske tvornice trolova, zajedno s američkim ultradesnim tehnofašistima, uložile u poticanje rasne mržnje unutar Europske unije doista je zapanjujuća. Ti su akteri shvatili da su migracije najlakši način za destabilizaciju funkcionalnih demokracija. To nas vraća na prethodnu temu: tko su neprijatelji Europske unije? Odgovor je – neprijatelji demokracije. A koje je njihovo najvažnije oružje? Poticanje rasne mržnje i nasilja prema migrantima kako bi društveno nezadovoljstvo dobilo žrtvenog jarca, umjesto da se usmjeri prema stvarnim protivnicima i onima koji iskorištavaju obične ljude. Pritom su činjenice potpuno odsutne iz takvog narativa. Europa je kontinent koji stari i kojemu je prijeko potrebno da postane otvoreniji prema useljavanju kako bi sačuvao svoje sustave socijalne skrbi i radnu snagu. Nije teško predvidjeti da će se europske države u povijesno vrlo kratkom razdoblju – možda za nekoliko desetljeća, možda čak i godina – međusobno natjecati u tome koja će uspješnije privući radnu snagu iz inozemstva. To je upravo suprotno od današnjeg, naizgled neizbježnog diskursa, u kojem države članice nastoje izbjeći obveze prihvata migranata. Rijetki koji situaciju vide jasno jesu europski poduzetnici koji više jednostavno ne mogu pronaći radnike za svoje tvrtke. Ukratko, jaz između javnog diskursa o migracijama i stvarnih kretanja te potreba naših društava golem je, gotovo svjetlosnim godinama udaljen od stvarnosti.

Odrastali ste tijekom talijanskih ‘olovnih godina’, razdoblja obilježenog terorističkim nasiljem krajnje ljevice i krajnje desnice. Kako je to vrijeme oblikovalo vas osobno i u kojoj mjeri danas prepoznajete njegovo nasljeđe u talijanskom društvu?

U to sam vrijeme bila tinejdžerica: premlada da bih u bilo čemu sudjelovala, ali dovoljno odrasla da ga se dobro sjećam. Budući da sam živjela u Rimu, iznimno se jasno sjećam mračnih mjeseci između otmice tadašnjeg premijera Alda Mora i pronalaska njegova tijela nekoliko mjeseci poslije, 1978. godine. Općenito govoreći, mislim da se toksično nasljeđe tog razdoblja očituje u sklonosti ekstremnih političkih opcija – i lijevih i desnih – da omalovažavaju demokratske institucije, niječu demokraciju kao vrijednost samu po sebi i preziru je kao da je riječ o nekom buržoaskom, dekadentnom izumu. To je plodno tlo za današnje populiste i njihove zagovornike. Mislim da nije slučajnost što je, prema većini istraživanja, upravo Italija zemlja zapadne Europe čiji je medijski prostor najviše prožet ruskom propagandom, koja se upravo hrani tim starim ideološkim i antidemokratskim obrascima.

Italijom već gotovo četiri godine vlada desna koalicija Giorgije Meloni. Kako danas ocjenjujete njezin mandat? Jesu li se strahovi povezani s usponom krajnje desnice pokazali opravdanima?

Uvijek me pomalo zabavlja način na koji međunarodni mediji promatraju i opisuju Giorgiju Meloni. S jedne strane, vrlo su brzo njezinu demokratski izabranu vladu proglasili ‘fašizmom 2.0’, a nju novim, ženskim Mussolinijem. A onda, čim se pokazalo da se ograničila na donošenje glupih konzervativnih zakona, umjesto da organizira uhićenja u zoru koja završavaju u mučilištima, odjednom su zaključili: pa i nije tako loša. Nažalost, njezina je vlada potvrdila sve moje strahove iz vremena kada je izabrana. Nisam se toliko bojala tiranske vlasti – srećom, Italija ima izvrstan, snažan i prosvijećen ustav koji to ne dopušta – koliko groteskno nesposobne vlade. Upravo se to i dogodilo. Što se tiče njezine vanjske politike, primjerice odnosa prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, Meloni se vrlo uspješno predstavila kao velika podupirateljica napadnute zemlje, ali je u stvarnosti pružila vrlo malo konkretne pomoći. Nije slučajno što nije primljena u Koaliciju voljnih. Oni koji doista donose ključne odluke ne vjeruju joj, a još manje brojnim proruski nastrojenim članovima njezine vlade. Radije će javno pohvaliti njezinu umjerenost, ali će je držati podalje od prostorija u kojima se donose strateške odluke. Isto vrijedi i za njezin navodni ‘poseban odnos’ s Donaldom Trumpom. Očito nikada nije postojao, osim možda u njezinoj mašti. Donald Trump ima poseban odnos samo s Donaldom Trumpom. Ukratko, Giorgia Meloni vrlo je prosječna političarka čija je jedina stvarna prednost ono što joj je i donijelo izbornu pobjedu – neosporna sposobnost da djeluje blisko i razumljivo običnim ljudima. No to nije dovoljno za vođenje države u ovako turbulentnim vremenima i mislim da je dorasla toj ulozi mnogo manje nego što se čini. Nažalost, ni stanje u talijanskoj oporbi nije mnogo bolje. Čelnica Demokratske stranke Elly Schlein odlučila je povlađivati svojem koalicijskom partneru, Pokretu pet zvijezda, a posebno njegovu vođi Giuseppeu Conteu i njegovim krajnje proruskim stajalištima. Šutnja Elly Schlein nakon nekih Conteovih nedavnih, otvoreno proruskih izjava duboko je razočarala mnoge bivše birače Demokratske stranke, među kojima sam i ja. Danas se mnogi od nas talijanskih progresivaca osjećaju politički beskućnicima i sa zebnjom gledamo prema parlamentarnim izborima koji nas očekuju iduće godine.

Na početku pandemije covida-19 vaše je otvoreno pismo, objavljeno u nekoliko vodećih europskih novina, snažno odjeknulo među čitateljima diljem kontinenta. Danas se, međutim, čini kao da je pandemija već daleka prošlost. Mislite li da je trajno promijenila svijet u kojem živimo? Ako jest, koje su njezine najdugotrajnije posljedice?

Povijesno gledano, stvarne učinke pandemija uvijek je bilo vrlo teško procijeniti, a to mogu učiniti tek buduće generacije povjesničara, upravo zbog njihove iznimne složenosti. Povjesničari se, primjerice, i danas spore oko stvarnih posljedica Crne smrti u 14. stoljeću. Isto tako, neka novija istraživanja analiziraju strahote prve polovice 20. stoljeća i kroz prizmu katastrofalne, ali iznenađujuće slabo istražene pandemije španjolske gripe. No jedno povjesničari nikada ne dovode u pitanje: pandemije doista duboko mijenjaju društva. Problem je u tome što je te promjene gotovo nemoguće svesti na jednostavne uzročno-posljedične veze. Odnos prema bolesti i smrti u tako golemim razmjerima ima, naravno, javnu dimenziju – bolnice prepune pacijenata, groblja prepuna lijesova, represivne mjere, društvene nemire – ali i vrlo intimnu, egzistencijalnu dimenziju koju je gotovo nemoguće izmjeriti. Jedan od primjera o kojem se mnogo raspravlja jest pretpostavka da je strašan broj umrlih od covida u Rusiji, koji je pritom bio ozbiljno podcijenjen u službenim podacima, izazvao toliki strah kod Vladimira Putina da se gotovo potpuno izolirao. Ta je izolacija, smatraju neki, dodatno učvrstila njegovu iskrivljenu sliku svijeta, što je naposljetku pridonijelo odluci o katastrofalnoj invaziji na Ukrajinu. Osim goleme patnje koju taj rat nanosi Ukrajincima, on i samu Rusiju vodi prema vrlo opasnom ponoru. Govoreći općenitije, a ograničit ću se na Italiju, uvjerena sam da je način na koji je trauma covida gotovo potpuno izbrisana iz javnog diskursa, kao da je riječ samo o ružnom snu, dodatno pojačao već postojeću sklonost našeg sve starijeg i provincijalnijeg društva da se zatvara pred stvarnim problemima svijeta koji ga okružuje. Mnogi stranci koji danas posjete Italiju, pod uvjetom da razumiju talijanski i prate naše medije, ostanu zapanjeni koliko su teme koje dominiraju naslovnicama udaljene od stvarnih svjetskih zbivanja. Dok živimo u povijesno prijelomnom razdoblju, naslovnice talijanskih novina pune su dvadeset godina starih neriješenih zločina, sitnih prepirki među marginalnim političarima i sličnih tema. Nažalost, ni intelektualna scena nije mnogo bolja; njezino povlačenje u male, privatne teme doista obeshrabruje. Jaz između javnog diskursa u jednoj od najvećih svjetskih demokracija i stvarnosti vremena u kojem živimo zaista je šokantan. Ne mogu to dokazati, ali imam snažan osjećaj da je dio tog poricanja stvarnosti posljedica načina na koji smo se suočili – ili, točnije, nismo suočili – s nasljeđem i dugoročnim posljedicama pandemije. Primjerice, gotovo da uopće nije bilo ozbiljne rasprave o tome kako je pandemija utjecala na mlade ljude, o golemim žrtvama koje su podnijeli u pogledu druženja i samog životnog iskustva tijekom lockdowna, niti o tome kako ublažiti njezine najtrajnije štetne posljedice. Pogledajte samo generaciju mladića koji su odrastali u društvenoj izolaciji, zbog čega su danas iznimno podložni parafašističkim i mizoginim ideologijama. Jednako tako, gotovo se uopće ne govori o dugotrajnom covidu, koji pogađa otprilike jednu od deset osoba koje su preboljele virus, često s posljedicama koje trajno mijenjaju život. To znam iz vlastitog iskustva, jer i sama patim od dugotrajnog covida. Zato mogu usporediti reakcije koje dobivam kada o tome govorim u Njemačkoj, gdje je riječ o temi nacionalne rasprave, javnozdravstvenih politika, znanstvenih istraživanja i medijskih kampanja, s onima u Italiji, gdje ni mnogi liječnici nisu dovoljno upoznati s postojanjem i razmjerima ove postvirusne bolesti koja je milijunima ljudi dramatično promijenila život. Ukratko, vjerujem da se činjenica da se talijansko društvo sve više zatvara pred surovom stvarnošću suvremenog svijeta i povlači u neku vrstu kolektivne provincijske iluzije, u kojoj su jedino važni dobra hrana, nostalgija i ljepota naše drevne zemlje – regresivna vizija čiji je Giorgia Meloni savršeni simbol – barem djelomično može objasniti traumom koju je pandemija ostavila na stanovništvo koje je sve starije, a samim time i sve uplašenije. Na kraju se uvijek vraćam jednoj staroj misli: recite mi kako se odnosite prema vlastitoj smrtnosti i razumjet ću vaše ponašanje. To vrijedi jednako za pojedince kao i za čitava društva.