Smijeh s dna pakla

Ključ za razumijevanje i ulazak u zakučasti svijet španjolske barokne književnosti Francisca de Quevede možda se krije u njegovu obraćanju čitatelju: ”Bude li ti se dopala ova besjeda, obradovat ćeš se, a ne dopadne li ti se, nije ni važno; naime, meni nije nimalo stalo ni do tebe ni do ovoga djela. Budi mi zdravo!”. Pikarski roman ”Životopis lupeža” bilo je jedino njegovo prevedeno djelo na hrvatski jezik, sve do ovogodišnjeg bogatog Disputova izdanja ”Snoviđenja”. Quevedo iza sebe ima golemi književni opus od poezije, proze do kazališnih djela. O kompleksnom liku i djelu, ljubavnim aferama, štošta se govorilo, no kako će prevoditelj i ugledni hispanist Karlo Budor zapisati u predgovoru, zapravo se vrlo malo toga znalo. Začetnik je konceptizma unutar španjolskog baroka, dok mu je s druge strane Gongorin kulteranizam. Vrhunski jezični manipulator želi zadiviti, iznenaditi, šokirati čitatelja svojim ”konceptima”. Jezik mu je ispred stranog, vanjskog svijeta. Mladenački prozni sastavci, anegdotalne nepodopštine, bogata intertekstualnost ”Snoviđenja” od čitatelja traže potpuni angažman te se on nerijetko, kad je riječ o starijoj književnosti, nalazi u procijepu između zadivljenosti i iritacije.

U izdanju popraćenom ekstenzivnim i iznimno vrijednim prevoditeljevim bilješkama korišteno je deset varijanti teksta jer Quevedo ”Snoviđenja” nikad nije autorizirao, a zbog cenzure i ručnih kopija koje su se dijelile po ulicama izdanja su varirala. Iako su tiskana 1627., vrijeme nastanka je nešto ranije, između 1605. i 1622. Svaki od pet tekstova ujedno je i rješavanje rebusa jer kićeni, crnohumorni leksik skriva brojna prozivanja, ali i pesimističan pogled na svijet gdje su ljudi okruženi praznovjerjem te poslušnosti prema Crkvi. Od posvete omiljenoj protureformacijskoj temi pravednosti (”San o Sudnjem danu ili San o mrtvačkim lubanjama”) do izrugivanja tadašnjem shvaćanju smrti (”San o smrti i Markiz de Villena u bočici ili Dosjetkama u pohode”) razaznaje se Horacijeva potka da satira treba zabaviti, ali i podučiti. Parodira egzorcizam (”Đavolom opsjednut redarstvenik ili Uredarstvenjeni redarstvenik”), ali i sve ono što čini temelje društva u cjelini. Ne skriva podsmijeh prema seksualnim fantazijama i mačizmu gdje će u ”Svijetu iznutra” izravno aludirati na falus: ”Neka te bude stid i sram zato što gubiš glavu zbog onog klipa što na bilo kojem drvenom klipu ne djeluje nimalo odbojno”. Pjesnici su za njega neubrojivi, ekstravagantni i pomalo ludi, a odnos prema čitatelju dug razgovor s mrtvima. U biblioteci je imao i Marulićevu ”Instituciju” (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, 1507). Besraman kameleon uzvišena stila zahtjevan je i nimalo bezazleni književni zalogaj.