Što krije Biblija? Zolla kopa po zabranjenom

Jedan od naslova koji je domaćem čitalaštvu uglavnom prošao ispod radara jest i “Silazak u Had i uskrsnuće” talijanskog filozofa te historičara religije Elémirea Zolle (1926. – 2002.), knjiga koja se sastoji od pet ogleda, od kojih je prvi i najvažniji “Katabaza i anastaza”, prethodno samostalno objavljen 2001. godine. Pisac koji je zapadni civilizacijski krug upoznao s filozofskim radom ruskog mistika Pavela Aleksandroviča Florenskog 1970. je izazvao kontroverzu zahvaljujući predgovoru prvom talijanskom izdanju Tolkienova remek-djela “Gospodar prstenova”, polazeći od teze da Tolkienovi mitovi odbacuju moderni svijet. Takvo se čitanje velikog pisca fantastike dopalo tamošnjim desničarskim, pa i protofašističkim krugovima, stoga ne čudi da je zaljubljenica u “Gospodara” i talijanska premijerka Giorgia Meloni, čelnica radikalno desne stranke Braća Italije. Današnji pristupi, rekao bih bez uvažavanja anakronije, gdjekad uključuju rasističke i seksističke konotacije. Bilo kako bilo, Zolla je kudikamo značajniji zbog svog filozofsko-teološkog, esejističkog rada i kritike kojima je obuhvaćen širok interesni dijapazon: od turskog romanopisca Yakupa Kadrija Karaosmanoğlua, Marquisea de Sadea ili Thomasa Manna do Thomasa à Kempisa, Jamesa Joycea ili vedskih tekstova. Spomen interesne širine treba shvatiti i kao naznačenu karakteristiku njegove katkad hermetične rečenice koja unatoč esejističkoj prirodi obiluje metaforom te brojnim prostorno-vremenski neopterećenim poveznicama.

Usprkos tome, u čemu i jest dragocjenost iskustva čitanja ovog briljantnog poznavaoca ezoterije i misticizma, semantička se nit baš nikad ne gubi. To što bi pojedini zaključci mogli uznemiriti ovdašnje konzervativne čitaoce sasvim je drugo pitanje. Primjera radi, Zolla se poziva na evanđelja (kako kanonska, tako i apokrifna), ali i na Aleistera Crowleya, britanskog okultista kojeg kršćanski konzervativci nerijetko nazivaju ocem modernog sotonizma. Pišući o egipatskoj gnozi i njenim implikacijama na kasnije civilizacije, a pozivajući se na talijanskog rabina Elijaha Benamozegha (1823. – 1900.), Isusa Krista i Pavla povezuje s pretečama kabalizma. O JHVH (koristi isključivo tetragram) de facto piše kao o ratničkom bogu koji nije jedini. Pritom ne izražava svoje stavove, nego upućuje na misaonu baštinu koja nam, institucionalnim filterima zahvaljujući, danas biva servirana rudimentarno, u mjeri koja institucijama odgovara. Netko će se jamačno prisjetiti Maura Biglina koji je, prevodeći tekstove sa starohebrejskog jezika, došao do zaključka da izvorni spisi kazuju o više bogova, a da je Jahve (JHVH) tek jedan od njih (“Biblija nije sveta knjiga”, 2015.). Doduše, takve bi nas asocijacije odvele još dalje, sve do Ericha von Dänikena i Zecharije Sitchina, drevnih izvanzemaljaca i sličnih naklapanja koja s lakoćom, baš kako i priliči gluposti, prkose Fermijevu paradoksu. Zolla je ozbiljan pisac, a njegov ekstatični jezik nastoji prodrijeti u srž drame nestanka svijesti i onoga što, čeznući za vječnim životom, običavamo nazivati misterijom smrti.

Spomenuti prvi ogled propitkuje ulogu katabaze (silaska u podzemlje) i anabaze (uspinjanja) u drevnim mističnim te religijskim tradicijama istočnih i zapadnih krugova koji se međusobno i u zapanjujućoj mjeri prožimaju. Polazeći od vojne službe (jer vojnika treba pripremiti na Had), preko židovske tradicije i šamanizma, spomenutu ulogu autor tako promatra i kroz taoističko učenje, kao i drevno keltsko znanje. Sinteza dvaju pojmova bilo bi samoubojstvo: mučenika, povodeći se uostalom primjerom biblijskog Krista, definira kao samoubojicu tuđom rukom. Isusov je put katabaze ilustrativno uspoređen s Odisejevim i Enejinim, a pri pronalaženju dodirnih točaka sa šamanskom praksom primordijalnih društava navodi, među ostalima, tunguske šamane i hodače po vatri. Potonji mogu podsjetiti na epizodu iz knjige “Granica: putovanje na rub Europe” britansko-bugarske književnice Kapke Kassabove koja je, krećući se balkanskom civilizacijskom razdjelnicom koja je donekle odgovarala i istočnoj hladnoratovskoj granici, svjedočila preživjeloj šamanskoj praksi u civilizacijskim zakutcima lišenim suvremene kontaminacije. Posežući za davnim i mahom fragmentiranim iskustvima kolektivnog pamćenja primordijalnog, autor o nasilju/mržnji piše uznemirujuće: posrijedi je, što se ne odnosi samo na civilizacijske početke, tako shvaćen put pročišćenja koji utoliko olakšava razumijevanje nimalo miroljubive prirode ondašnjih bogova, bio to JHVH ili, sukladno gnostičkom disteizmu, njegova zla manifestacija “utjelovljena” kao Jaldabaoth (prema staroegipatskom Setu). Nadalje, autor se dotiče Merlina, mitske figure keltske tradicije važne zbog legende o kralju Arthuru, koja se pri put pojavljuje u pseudohistorijskom djelu “Historia regum Britanniae” Geoffreya of Monmoutha oko 1136., poznatom, uostalom, po tezi da su osnivači britanske nacije Trojanci (što su, među prvima, kao začinjavci moderne historiografije osporili pripadnici erudicijske škole).

U poglavlju o magiji autor nudi primjere iz starog Egipta, nastavlja s grčkom i rimskom praksom, a potom se osvrće na interpretativnu poveznicu između Izide i Ozirisa te Marije i Isusa podsjećajući, u najmanju ruku, na neinventivnost novozavjetnog bezgrešnog začeća. Ne zaboravlja kao “magijsku poveznicu” spomenuti zoroastrijance (u tom dijelu spominje i Crowleya), a referira se i na velikane antičke misli (Platon, Parmenid), te moderne historičare (Peter Kingsley) i pjesnike (Jurgis Baltrušaitis). Pišući o egipatskoj gnozi, započinje spomenom Muhammada ́Alija al-Sammana, beduinskog pastira poznatog po otkriću Kumranskih spisa 1946. ili 1947. Referira se i na apokrifno “Evanđelje po Mariji”, a potvrde gnostičkog zanosa nalazi u američkoj, španjolskoj i talijanskoj literaturi. Gnoza, kako piše, čuva najčišće iskustvo mistike, pa u tom duhu treba čitati i završna dva poglavlja u kojima kao provodni motiv nalazimo “graal”, tzv. Sveti gral koji, nasuprot laičkoj pretpostavci, premašuje okvire kršćanske tradicije, baš kao i svi fundamentalni segmenti kršćanskog mozaika. U navedeno unosi i opise/razmatranja drevnih inicijacijskih obreda, spomenute kabalističke tradicije, kao i alkemije.

Ovako sažet prikaz može rezultirati zbunjenošću, što treba shvatiti i kao dopunski razlog za čitanje knjige koja, zahvaljujući bravuroznim jezičnim rješenjima i dovitljivim asocijativnim nizovima, posjeduje visoku umjetničku vrijednost. Naposljetku, bitno je istaknuti da Zolla produbljuje teme koje su, među inima, otvorili Mircea Eliad i René Guénon – jedan kao povjesničar religije i fantastičar, a drugi kao Abdalwâhid Yahiâ, metafizičar posvećen islamskoj ezoteriji koja, kao i kršćanska, korijene nalazi u primordijalnom kozmopolitizmu.