Suditi je lako, a znati je teško

A ako mene pitaš, moralist je najbeskorisnije i najsramotnije stvorenje koje postoji. Beskoristan je zato što troši energiju na donošenje sudova umjesto na stjecanje znanja, jer suditi je lako, a znati je teško. Sramotan je zato što njegovi sudovi odražavaju viziju njega samoga, koju zbog svojega neznanja i gordosti želi nametnuti svijetu.

August, John Williams, Fraktura. Prijevod: Patricija Horvat

Eh da, što bih dao je Williamsov “August” izašao kojih 30-ak godina ranije i što si kojih 30-ak godina ranije nisam zapisao ovu rečenicu. Vjerojatno bi me puno prije izliječila, a sam sam morao pronaći lijek učeći na pokušajima i pogreškama (nažalost, vlastitima, a znamo da budale uče na vlastitim pogreškama, a pametni na tuđima) od iritantne i klinačke potrebe za dosadnim i glupim moraliziranjem. Pri tome ne želim reći da čovjek ne treba biti moralan i etičan, dapače, ne kažem ni to da o tim pitanjima ne treba govoriti, ali ovako odokativno bih rekao, barem je tako u mojem slučaju, a vjerujem i debeloj većini ostalih, bespotrebno i glupo sam moralizirao u barem osam od deset slučajeva. Košarkaškim rječnikom, postotak šuta bio mi je 20-ak posto, a s takvim postotkom daleko si od prve petorke, a vrlo vjerojatno i od momčadi, osim ako su baš svi dibidusi pa se možeš izvlačiti na visinu ili što već. Prevedemo li to na politički i javni život, a roman “August” govori nam, između ostaloga, i o političkom i javnom životu, upitajmo se koliko su razni moralizatori ustvari dosadni gnjavatori koji niti ulaze u meritum stvari o kojima moraliziraju niti ih se drže, ali još gore ne bave se stvarnim problemima, već tek opisivanjem problema.

Ukratko, čovjeku koji se utapa tumače kemijski sastav vode, umjesto da mu bace pojas za spašavanje (da ne ispadne da plagiram, ova je fora parafrazirana iz filma “Bolje ne može” s odličnim Jackom Nicholsonom kao starim mrgudom-moralizatorom). Ali ne želim ustvari pisati o tome, već o odličnom romanu “August” koji je, po meni, možda i najbolji Williamsov roman te sigurno jedno od boljih dijela – fikcijskih, ali jako dobro i pažljivo uronjenih u stvarnu povijest – o životu prvog rimskog cara Gaja Oktavijana, poznatijeg kao August. Doduše, i ovo da je bio car je upitno, jer se August strogo držao formi, pa makar i prividnih, pa bi vjerojatno jako zamjerio bilo kome da ga javno naziva carem. Barem u značenju koju ta riječ ima danas.

Robert Graves u “Ja Klaudije” ulovio je Augusta u njegovim poznim godinama te ga pomalo prikazao kao “rogonju” i papučara, za što nije da nije bilo povijesnih fakata koji se mogu tako tumačiti. Ali treba imati na umu da su antički povjesničari i pisci znali ostavljati zapise koji su uvelike ovisili o tome jesu li im ljudi o kojima pišu bili simpatični ili ne, što ne znači da su lagali, ali su stvari tumačili kako im je više odgovaralo. John Williams, pak, Augusta hvata otkad je dječak i prati ga do posljednjih dana govoreći o njemu iz različitih gledišta njegovih prijatelja, suparnika, suvremenika… U svemu tome uspijeva napisati odličan roman koji je prije svega roman, fikcija, ali se čini kao da je sama povijest. A nekad je dobro da se granice između povijesti i književnosti izmiješaju, pa ću za kraj ostaviti još jedan citat iz “Augusta” o kojemu ponekad, često, treba promišljati.

Kada netko imaše moć u rukama i ne uspije je zadržati, i kada taj netko ostane živ – što postane od njega?

August, John Williams, Fraktura. Prijevod: Patricija Horvat