U Karpatima Bog i vrag grade svijet

Pripovijest “Sjene zaboravljenih predaka” ukrajinskog autora Mihajla Kocjubinskog, iako objavljena još davne 1911. godine, već se više od sto godina smatra jednim od najvećih klasika ukrajinske književnosti. Riječ je o djelu koje pomoću neoromantičkih i impresionističkih elemenata donosi priču o zabranjenoj ljubavi između Ivana i Maričke, potomaka dviju zavađenih obitelji, no čitava je priča podređena pomno odabranome mjestu radnje – ukrajinskom dijelu Karpata, odnosno zemlji Gucula, čija vjerovanja i legende oblikuju njihovu svakodnevicu, a tako i samu radnju.

Motivi iz guculske mitologije i demonologije prožimaju ovu pripovijest s prve njezine stranice pa sve do kraja. Ivan i Marička od djetinjstva koračaju karpatskim šumama, provode vrijeme uz potoke i rijeke te odrastaju uz brojne priče o mitološkim bićima koja nastanjuju Karpate, poput ščeznika (demona koji se iznenada pojavljuje i iznenada nestaje), čugajstira (šumskog duha), njavki (duhova utopljenica i nekrštene ženske djece, koje karakterizira krvava rupa na leđima kroz koju se jasno vide unutarnji organi) i rusalki (vodenih vila). Njihova ljubav raste s njima, no vrlo brzo dolazi do tragičnog završetka, a Ivan, ostavši bez svoje jedine ljubavi, ostatak života provodi negdje na granici sna i jave, mašte i stvarnosti.

Ivanova lutanja po Karpatima, koja čine veći dio pripovijesti, stvaraju specifičnu atmosferu u kojoj fantastični elementi na različite načine prodiru u stvarnost, a sami Karpati na trenutke djeluju kao još jedan od likova u priči, no njihova je uloga dvostruka. S jedne strane, upravo su Karpati ti koji pružaju Ivanu utočište nakon Maričkine smrti, no oni, s druge strane, simboliziraju i mjesto na kojem neprestano obitava nečista sila, mjesto kojim upravlja Ariadnik, zli duh koji u guculskoj mitologiji ima ulogu vraga i koji je s Bogom sudjelovao u stvaranju svijeta. I upravo tamo Ivan ponovno susreće Maričku, ovoga puta u liku njavke, čija prisutnost istovremeno izaziva i nježnost i jezu, kako kod Ivana, tako i kod čitatelja.

Uz pomoć brojnih folklornih elemenata koji su se ukorijenili u ovu pripovijest, Kocjubinski donosi svevremenu priču koja se nastavlja na brojne poznate teme iz povijesti književnosti, od gotovo šekspirijanske ljubavi do vječne borbe dobra i zla te brisanja granica između istih, što najviše dolazi do izražaja u mitologiji i magičnim elementima. Unatoč činjenici da osnovnom radnjom dominiraju neoromantički elementi, način na koji Kocjubinski slaže rečenice, njegova poetičnost i nevjerojatna vještina u prenošenju atmosfere karpatskog kraja zadržavaju impresionističke elemente te tako prodiru duboko u maštu svakog čitatelja i pojačavaju dojam o tome kako je fantastično i mitološko prisutno i u svakodnevnom životu.

Sjene zaboravljenih predaka svakako zaslužuju svoje mjesto pri samom vrhu ukrajinske književnosti. Uz pomoć umjetničkih postupaka karakterističnih za svoju impresionističku prozu, Kocjubinski stvara univerzalnu priču isprepletenu s mitološkim i demonološkim elementima te tako uvodi čitatelje u tajanstveni i magični svijet ukrajinskih Karpata. Prema ovoj je pripovijesti 1964. godine snimljen i istoimeni film u režiji Sergija Paradžanova, koji mnogi i danas smatraju jednim od najznačajnijih ostvarenja ukrajinske i svjetske kinematografije. Sve to samo je još jedan dokaz kako je Mihajlo Kocjubinski s ovim djelom uistinu zaslužio status jednog od velikana ukrajinske književnosti, čija djela nastavljaju živjeti dugo nakon autorove smrti.