U zemlji svojih i tuđih

Taj opskurni navijački mentalitet, plitak i površan, po kojemu je našima sve dozvoljeno, a koji po nepisanom pravilu u ratu fatalno prevlada, tek mu se sad ukazao u svoj svojoj nakaznosti. Kamo pobjeći od toga? Jedini izlaz, imaginarni, eskapistički bijeg u bolju prošlost, za njega odavno nije postojao.

Povratak Josipa Filipovića, Josip Mlakić, Fraktura

Kao da je u ovom citatu iz Mlakićeva romana u tri rečenice opisana cijela zapetljana, komplicirana, bremenita i nerazmrsiva hrvatska stvarnost. Ne razumijemo, ne slušamo, ne razgovaramo, ne dodirujemo se s onima drugima. Ono što oni čine istinsko je zlo ili barem neko od manjih zala. Nije isto kad to čine naši… Kad naši to čine, to je ako ne ispravno, onda barem opravdano – možda nije potpuno u redu, ali moralo se, nije bilo druge. Preslikaju li se ove tri rečenice na stvarnost oko nas vidjet ćemo da je tako u svemu od benigne svađe na parkingu ili dućanu, pa do svađe s kolegama, šefom, političkih obračuna… Svega.

Društvo u kojemu prevladava takva podjela osuđeno je da njime upravljaju ljudi koji time profitiraju. Oni koji ne znaju za dijalog, koji ne znaju dijalogom upravljati, koji ne sumnjaju u svoje jednostavne istine… Gdje to vodi? Ne želim to izreći, ali bojim se da nismo daleko od toga.

Ono što je znakovito jest da te riječi izgovara, misli, čovjek koji je odležao 17 godina u zatvoru zbog ratnih zločina po zapovjednoj odgovornosti. O kakvom zločinu je riječ, Mlakić ne kaže. Već sam taj izbor glavnog lika je nevjerojatno hrabar i neobičan. Pukovnik Josip Filipović vraća se iz liverpoolskog zatvora (gdje je završio nakon osude u Haagu) i pokušava skrpati svoj život nakon 17 godina. Kao što je izabrao težak glavni lik, tešku i neobičnu perspektivu iz koje pripovijeda, a priču nam govori sam pukovnik, tako je i izabrao govoriti o njoj iz neobičnih perspektiva. Pukovnikov život, barem ono što se smatra “sretnim” životom, nije se raspao, supruga mu je vjerna i slažu se, djeca su mu obrazovana i uspješna te ga vole, materijalno je osiguran, ukratko izvana je sve u redu, čak i bolje nego što je većini ostalih. Međutim, unutrašnji lomovi, preispitivanja i pokušaj da se samom sebi pronađe mjesto u vlastitom životu i životu svoje obitelji ono su što čini priču koja se odmotava polako i bez velikih drama. Onako, a tu je Mlakić virtuoz, kako se ustvari i život odvija, bez velikih drama, bez velikih lomova, s mnogo neriješenih i teških pitanja, naizgled sitnih, ali važnih, s kojima se mukotrpno i u tišini nosimo svaki dan. Zbog toga nam nije teško razumjeti pukovnika. Nismo isti kao on, nismo ni slični, ali možemo ga razumjeti i poistovjetiti se s njim jer su sva ta obična pitanja s kojima se on nosi ujedno i pitanja koja na nekoj razini muče nas. Barem one koji razmišljaju, a kao što se čini iz navedenog citata, takvih na ovim prostorima, nažalost, i nema puno.

Opus Josipa Mlakića stvarno je fascinantan, neću govoriti o tome kako je on veliki pisac, a stvarno jest, već o tome kako hrabro ulazi u neistražena područja u koja hrvatska i bosanskohercegovačka književnost nema običaj zalaziti.

Nabrojit ću samo neke primjere Mlakićevih djela (i toplo preporučujem da ih pročitate) – “Evanđelje po Barabi”, povijesni roman o Barabi (ustvari o Isusu i Isusovu svijetu), koji je, nažalost, na našim prostorima ostao nedovoljno zapažen, a riječ je o remek-djelu, distopijski romani poput “Planet Friedman” ili “Druga Noina arka”, jedan od najljepših ljubavnih romana na ovim prostorima “Bezdan”, u kojem nema, praktički, ni poljupca ni riječi volim te, a pršti emocijama, “Tragom zmijske košuljice”, povijesni krimić (žanr treba shvatiti uvjetno) s hommageom Andrićevim likovima, možda i najljepša moderna bajka posvećena ženama i majkama “Svježe obojeno”…

Nevjerojatan opus i nevjerojatno ulaženja, na vrhunski način, u prešućene, zaobilažene i drugačije teme. Ili iste teme, ali iz potpuno neočekivane perspektive. A možda nisam ni nabrojio najbolja njegova djela (uz napomenu da i ova spadaju među najbolja jer teško je izdvojiti neku Mlakićevu knjigu da je slabija).

Josip Filipović uklapa se u tu galeriju drugačijih i zaobilaženih tema i drugačijih i zaobilaženih likova, možda bi ga se moglo usporediti s generalom iz Jergovićeva romana (također odličnog) “Herkules”. Ne zato što su slični, već zato što su daleko od nas, a svejedno ih razumijemo, suosjećamo s njima i možemo se s njima poistovjetiti. Ili je možda bolje reći – malo je falilo, nijansa i slučaj, da budemo kao oni.

Sam naslov, naravno, asocira na Krležin “Povratak Filipa Latinovića”, nije slučajno, ali daleko od toga da Mlakić na bilo koji način ide stopama ili oponaša Krležu (iako vjerujem da bi ispalo briljantno da je to pokušao). Dapače, njihove rečenice su potpuna suprotnost – Krležina je bogata i sočna, Mlakićeva kratka i škrta. Ali i jedan i drugi u tim rečenicama imaju viškove značenja koji će se zatim odmotavati, nadajmo se, u glavama čitatelja. Međutim, i jedan i drugi, zato naslov i jest dobar, bave se gotovo pa istom, bolnom i važnom, temom – gdje pripadamo, pripadamo li igdje uopće i što je to čemu pripadamo.

Na ovogodišnji Natječaj za Nagradu Gjalski pristigle su 82 knjige. Žiri u sastavu: Sofija Keča, Ingrid Lončar, Robert Međurečan, Antun Pavešković i Ivica Matičević (predsjednik žirija) u prvom je krugu odabrao 10 naslova. Ime ovogodišnjeg dobitnika Gjalskog bit će objavljeno 15. listopada.

Elvis Bošnjak: Gluha nota (OceanMore, 2026.)

Mihaela Gašpar: Treće noći (Fraktura, 2026.)

Marko Gregur: Dolinar (Fraktura, 2025.)

Monika Herceg: Ovdje počinje šuma (Fraktura, 2026.)

Dorta Jagić: Kafić Dan (Naklada Ljevak, 2025.)

Miljenko Jergović: 1983. (Fraktura, 2025.) *RECENZIJU ROMANA PROČITAJTE ovdje

Dražen Katunarić: Zalmoxis (Litteris, 2026.)

Edi Matić: Sreća s rokom trajanja (Naklada Fragment, 2025.)

Josip Mlakić: Povratak Josipa Filipovića (Fraktura, 2025.)

Sibila Petlevski: Duhovi zemlje (Sandorf, 2026.)