Ubojstvo, požuda i tajne

Nakon što drškom metle dobro izmasira voće, Giovanna ga stane vaditi iz kante s vodom. Na kuhinjskom pultu svakom plodu odreže oba kraja, zatim pažljivo oguli kožicu. Trudi se biti oprezna, ali ruke joj se lagano tresu; ubode kažiprst na trn. Kap krvi upije se u njezinu cvjetnu haljinu zajedno sa psovkom sotto voce.

Zastane na trenutak, a potom u sudoperu počne prati ljubičasto meso voća, bacajući čiste komade u kantu koja leži na R-ovu krilu. Voće bi se ondje polako gomilalo da ga R odmah ne jede. Promatram ga sa suprotne strane stola kako ga trpa u usta, jedan plod za drugim, dok mu sok curi niz bradu. Ponudi me, ali odbijem, već treći put. Previše sjemenki.

Giovanna čitav dan šuti. Prije ručka čula sam je iz naše sobe kako se sudara s namještajem u kuhinji – slučajno, u prolazu. Metalni zveket moka-lončića o plinski plamenik, vrata ormarića koja se nasumično otvaraju pa zatvaraju. Uskomešanost inače nijemih kanarinaca.

Giovannino lice zamrznuto je, nedokučivo. R je mislio da stanja u koja je povremeno upadala nadilaze obična ženska durenja. Kod Giovanne je to, rekao mi je, neka vrsta sakralne odsutnosti, kao na slikama svetaca.

Podsjetila me na Caravaggia i njegovu sv. Luciju iz Siracuse, koja upadljivo nalikuje umjetnikovoj majci. Izgubio ju je kad mu je bilo samo trinaest, nakon što je već izgubio oca; to što se zvala Lucia tek je slučajnost. Ono što nije slučajno isto je lice – umorno, ljudsko. Za razliku od umjetnikovih drugih žena i svetica, sv. Lucija nije namrštena. Ali to je samo zato što je mrtva.

Ipak, nisam mogla zamjeriti Giovanni. Ne nakon onoga što se dogodilo jučer ujutro, odmah nakon što je napustila ribarnicu, s dva kilograma sardina i tri srednje velika oslića koje joj je, sav nasmijan i ljubazan, muškarac kojeg je poznavala cijeli život predao u bijeloj plastičnoj vrećici, potpuno očišćene.

Fede Fratar, tako su ga zvali. Ne zato što je imao ikakve veze s redovnicima, nego zato što se uvijek hvalio da su se na njegove udice kao ludi hvatali fratri – onaj borbeni oval srebra s dvije okomite crne šare.

U dobi od sedamdeset i dvije godine Fede je, sedam minuta kasnije, ubijen od strane muškarca u dobi od pedeset i osam godina, tvrdit će internet nekoliko sati poslije. Hitac je prošao ravno kroz njegovo srce; Fede Fratar umro je na licu mjesta.

Počinitelj se sâm predao karabinjerima i uručio oružje – poluautomatski pištolj Beretta 92FS. Bio je bivši zaposlenik žrtve, saznala je Giovanna od susjede, iako su mu tek jutros objavili ime. Naknadna istraga ukazat će na motiv osvete.

Osumnjičenik je ranije bio optužen za krađu kutije ribe, nakon čega je dobio otkaz.

Giovanna je i njega poznavala cijeli život.

Naočitog Paola koji joj je, kad su oboje bili mladi, predložio da plivaju za brodom koji je prevozio Madonu i malog Isusa tijekom njihova godišnjeg procesijskog putovanja. Samo da vide koliko se mogu približiti bebi.

Od kasnoposlijepodnevnog kolovoškog sunca činilo se da bebini obrazi gore.

“Kad si zadnji put vidjela Paola?” upitao ju je R.

Ali Giovanna je samo nastavila rastreseno obrađivati voće.

“Uvijek je bio pomalo čudan”, naposljetku je rekla, kao da naknadno pokušava sustići događaje, kao da mora vjerovati da je ta čudnost oduvijek bila tu – jer kako bi inače Paolo mogao učiniti to što je učinio, i kako ona to nije uspjela predvidjeti?

“Čudno, skroz čudno”, rekla je petljajući po malenim oblucima u lijevom džepu haljine. Krala ih je s plaže tijekom tjedna otkako smo tu – rekla mi je to prvoga jutra kad me, nakon buđenja, zatekla na balkonu u prozirnom bijelom negližeu. Na talijanskom me pitala imam li koga u svome gradu ili živim sama. Vivi da sola?

Pomislila sam kako puni džepove poput neke crnpuraste verzije Virginije Woolf – kamenčić dnevno, otežavajući se za neko buduće utapanje. Uopće ne računajući na svoga sina koji je jutros, dok smo u njezinu Fiatu Seicentu vozili kroz opožarena i emigracijama opustošena brda u kojima je odrastao, glasno puštao glazbu. R je imao soundtrack za svako naše iskustvo. Možda je htio utjecati na to kako ću sve zapamtiti, zamrzavajući scene, mirise i zvukove poput insekata u jantaru.

Činilo mi se da i mene vidi kao skup dijelova, gotovo kubistički – kosa, oči, zubi, udovi izvitopereni promjenama perspektive, uvijek novim odnosima među elementima. Oči najviše voli, rekao mi je. Plave su, morske, kao njegove.

Pjevao je uz otvorene prozore, plesao na sjedalu pogledavajući me, pokazujući svoj široki, zaneseni osmijeh: niz blistavih zuba iako je već u kasnim pedesetima. Imao je izvrstan glazbeni ukus – indie country balade, synth-pop i post-punk bendove iz New Yorka, klasike i klasične marginalce rocka i soula.

Kao tinejdžer je ovdje jedini imao ploče, rekao mi je. Odličnu kolekciju. Naručivao ih je poštom iz Milana – Dire Straits i Gil Scott-Heron.

Na Heronovu pjesmu Pieces of a Man jednom smo plesali u njegovoj viktorijanskoj kući u Londonu. Tek sam kasnije shvatila da je to pjesma o slomljenom ocu:

I saw him go to pieces I saw him go to pieces He was always such a good man He was always such a strong, strong man…

Vani je bilo rano ljeto, a džamija u ulici nijema, iako je bilo vrijeme ezana.

R-ov otac, s kojim nije razgovarao posljednjih dvadeset godina, i dalje živi u tim brdima sa svojom novom ženom, rekao mi je R, a potom naglo zaustavio auto pored golemog kaktusa opuncije koji je rastao uz cestu. Izašao je i otvorio prtljažnik, izvadio veliku plastičnu kantu i bambusov štap sa šupljim limenim cilindrom na vrhu. Meni je pružio kantu, a zatim se približio opunciji i štapom posezao za plodovima, hvatajući ih u cilindar i otkidajući s tanjurastih stabljika tako što bi im zakrenuo vrat.

“Stani malo dalje”, upozoravao me. “Zbog iglica. Pazi na oči.”

Pahuljaste iglice s voća, nalik kosi, slijetale su na moju izloženu, suncem opečenu kožu. Osjećala sam ih, ali ih više nisam mogla izbjeći, pa nisam ni pokušavala. Srećom, na tim zavojitim cestama nije bilo drugih auta. Rijetko tko ovuda i inače prolazi, pogotovo kad je ovako vrelo, ovako rano.

Trebala sam obući duge rukave, ponijeti naočale ili šiltericu, pomislila sam – ali već je bilo prekasno za mjere opreza. Sljedećih nekoliko dana koža mi je bila osjetljiva na dodir. Čak i njegov. Iglice su se zabijale sve dublje i dublje.

“Vidi ovo”, sjetila sam se kako mi je rekao dok smo se pješice vraćali iz Muzeja tsunamija, sporo hodajući uz prometnu cestu.

Bilo je nesnosno vruće, kao i sada. Jedno izrazito vrelo popodne, tri dana nakon što smo se upoznali u kafiću s otvorenim pogledom na plažu Hikkaduwe i vratolomije surfera.

Nosila sam iste ove japanke kao sada. Kupila sam ih u Galleu dan ranije jer su mi moje pukle. Roze, s ljubičastim natpisom WAVE na remenčiću i simbolom vala, sa šiljcima i udolinama u obliku slova V utisnutima u meki đon poput žiga.

Pogledala sam u stranu, ali nisam vidjela ništa.

“Onamo”, ponovio je R pokazujući prema palmi s druge strane betonskog zidića. “Vidiš li ono lišće dolje?”

Tek sam tad primijetila suhonjavu, perastu granu na tlu.

“Vidio sam je kad je pala”, rekao je slavodobitno.

Nisam ništa odgovorila. Divila sam se njegovoj vizualnoj percepciji svijeta. Boje, uzorci, teksture, svjetlo – sve je to već negdje vidio ili snimio.

“Ova sjena”, rekao mi je jednom, “kao ona mršava koza uza zid u Palestini.” Negdje oko Gaze, ne zna koje godine. Tamo je tad izvještavao za Times.

Kao da ništa nije mogao doživjeti samo za sebe, cjelovito sagledati. Sve je morao rastaviti, dekonstruirati, kritizirati.

Sve je bilo slično nečemu otprije. Sve kopija nekog izvornika koji se više ne može točno locirati, čak ni u sjećanju.

R-ov sam pogled uvijek doživljavala nasilnim. Kao prijetnju. Zbog njega sam i sama počela promatrati stvari kao kopije ili plagijate. Nikada nismo bili samo ovdje i sada – uvijek tek ishodišne točke za citat, za referiranje na nešto mnogo važnije, mnogo ljepše.

I nikada mu ništa nije promicalo: ni rubni prizori ni lica žena.

Činilo mi se da i mene vidi kao skup dijelova, gotovo kubistički – kosa, oči, zubi, udovi izvitopereni promjenama perspektive, uvijek novim odnosima među elementima. Oči najviše voli, rekao mi je. Plave su, morske, kao njegove.

Možda je privlačnost ljetnih praznika provedenih na rubu te goleme modre tame, podcijenjene šarenim rekvizitima luftića i lopatica, upravo u toj hinjenoj bezbrižnosti pred tolikim užasom. Možemo otplivati daleko ili samo umočiti nožne prste; blaženo plutati zanemarivši sve ono što se nalazi između naših lopatica i dna. Dozirati ga, praviti se da imamo izbora.

“Ova su djeca preživjela, ali su ostala bez ičega”, rekla nam je pola sata ranije kustosica u Muzeju, pokazujući sliku s dječacima u narančastom, obrijanih glava, kako stupaju jedan za drugim u sklopu neke ceremonije.

“Tsunami ih je sasvim osposobio za redovnike”, rekla je. “Pokazao im je da je sve iluzija. Da se u sekundama može ostati bez ičega – i da se bez svega može.”

Potom je spustila sliku s dječacima i sa stola nasred prostorije podigla dva crteža. Vodene boje i tempere na papiru. Ribe u krugu koje tvore mandalu. Brodovi na valovima. Cvijeće. Čvrsto tlo.

“Druga djeca imaju averziju prema oceanu, čak i prema plodovima mora. Kuće su im uz ocean, tek nekoliko metara udaljene, ali neka su ga uspjela godinama ne ugledati – izbjegavaju pogled, kao susjeda s kojim ne razgovaraš ili bivšu ljubav. Ne vide ga, ali ga crtaju”, rekla nam je. “Slikama zarađuju i liječe traume.”

R mi je rekao da ne voli muzeje. Volio bi da je bio ovdje kad sve dogodilo, na licu mjesta, ali tad je bio u Brazilu s jednom glumicom. Na Kubi, zapravo. Putovali su otokom četrdeset dana i neka dvojica su im se u Havani, u onom Hemingwayevom baru, predstavila kao članovi Buena Vista Social Cluba i uvjerila ih da koncert samo što nije počeo. Dok su čekali, pili su koktele na glumičin račun. R je na Kubi plaćao samo benzin, rekao mi je.

“Problem je što ocean možeš namirisati gdje god da se na ovom otoku nalaziš”, rekla nam je kustosica. “Nikada nisi na sigurnoj udaljenosti.”

Katastrofa se dogodila ujutro, 26. prosinca 2004. U svega nekoliko minuta ocean je usmrtio više od 35 000 ljudi. Poginule su kasnije samo bagerom pokupili i sahranili u jednoj jami, jer nije bilo vremena za identifikaciju; tijela su bila toliko izobličena da to ne bi ni bilo moguće.

Masovna grobnica nalazila se pod palmama, na našem putu do autobusne stanice, odmah uz plažu. Tamna platforma na koju smo se uspeli malim stepenicama. Nasred nje isklesani stup koji prikazuje val, a iza njega reljefna ploča sa stradalima.

U prvom planu je žena. Bujne grudi povezane nekom maramom ili grudnjakom, goli trbuh. Budoarska poza, s jednom rukom savijenom u laktu iznad glave, kao iz časopisa. Sirena. Senzualni leš.

“Među leševima nije bilo životinja”, rekla nam je kustosica. “Nijedan pas, nijedna mačka. Čak ni mravi. Mravi su sve unaprijed osjetili i u urednim se formacijama uspeli na palme. Jedan za drugim. Visoko gore.”

U zoru kad sam stigla ovamo, noćnim vlakom iz Rima, čekao me naslonjen na Giovannin Fiat. Pripijena plava majica i sive kratke hlače. Po tenu mu se vidjelo da je ovdje već mjesec dana.

“Ovuda”, pozvao me kad me ugledao na peronu, držeći vrata auta širom otvorena i požurujući me unutra kao da će nešto fantastično početi svakog trenutka i ne smijemo zakasniti.

Potom ih je zalupio.

“Oprosti”, rekao je. “Pokvarena su.”

Zavalila sam se u sjedalo, u ruci stišćući bocu vode koju mi je na izlasku iz vlaka uvalio migrant iz Maroka. Osvrtala sam se da vidim kamo je mogao otići, ali više ga nije bilo.

Markantan, uredan muškarac u četrdesetima cijelu je noć sjedio sklupčan u traper jakni na sjedalu nasuprot mom. Kad se tog jutra probudio, panično je provjerio vrijeme na velikom srebrnom satu na lijevom zapešću.

“Propustio sam stanicu”, bilo je prvo što mi je rekao, na dobrom engleskom. “Trebao sam sići u Pizzu.”

“Prošli smo Pizzo prije sat vremena”, rekla sam mu.

“U svakom slučaju, nije važno. Mogu sići bilo gdje drugdje”, rekao je.

“Ja sad silazim”, rekla sam, odjednom i sama toga svjesna. Bila bih i ja propustila stanicu.

“Je li lijepo tamo kamo ideš?” upitao je.

“Čula sam da je ljepše od Pizza”, rekla sam sa smiješkom.

“Možda da i vi siđete ovdje?” dodala sam, pretražujući ruksak za vodom i otkrivši da mi je boca gotovo prazna.

Potom sam ustala i krenula prema izlazu; muškarac je ustao za mnom.

Dok smo čekali da se otvore vrata, izvukao je bocu vode iz svoje torbe. Bila je napola puna. Uzela sam mu je iz desne ruke; oko zapešća je nosio ishabanu narukvicu od smeđih perli.

Prije nego što sam mu stigla zahvaliti, već je bio nestao.

U R-ovu sam je autu otvorila, prislonila usne na nju i ispila dva gutljaja. Voda je bila osvježavajuća, gotovo hladna.

Razmišljala sam kako je muškarac iz Maroka pio iz iste boce.

Još uvijek razmišljam o tome dok pogledom tražim R-a na plaži, ali jedva ga nazirem. Sjedi daleko pod liticama, vjerojatno žmirkajući pod Ray-Ban vozačkim naočalama koje je imao i tog jutra na stanici, i sivim šeširićem s natpisom Zimbabwe koji je ondje kupio prošle zime.

Plivam sve dalje i dalje prema otvorenom moru.

Stabla eukaliptusa nepomična su na liticama. Njihov oštar miris ovamo ne dopire. Blještava površina mora ovako rano ujutro podsjeća me na dječja igrališta gradova, pojaseve bez vjetra.

Površina koja katkad izbacuje kruzere i kolonizatore, mrtve kitove i zapetljaje algi, svoje strašne poslanice.

Možda je privlačnost ljetnih praznika provedenih na rubu te goleme modre tame, podcijenjene šarenim rekvizitima luftića i lopatica, upravo u toj hinjenoj bezbrižnosti pred tolikim užasom. Možemo otplivati daleko ili samo umočiti nožne prste; blaženo plutati zanemarivši sve ono što se nalazi između naših lopatica i dna. Dozirati ga, praviti se da imamo izbora.

Zaustavljam se na određenoj udaljenosti i okrećem na leđa. To mi je najdraže. Postajem vodeno stvorenje, ništa. Voljela bih ovdje zauvijek ostati. Lebdjeti, disati.

Potom šok. Tijelo mi strese udar električne energije koji se širi od donjeg dijela leđa uz kralježnicu, ostavljajući za sobom užarene iglice. Sve se događa tako brzo, brže od ičega. Živci reagiraju, koža gori.

Katastrofa se dogodila ujutro, 26. prosinca 2004. U svega nekoliko minuta ocean je usmrtio više od 35 000 ljudi. Poginule su kasnije samo bagerom pokupili i sahranili u jednoj jami, jer nije bilo vremena za identifikaciju; tijela su bila toliko izobličena da to ne bi ni bilo moguće.

Instinktivno se okrećem i počinjem plivati prema obali, dalje od tog osjećaja, ali uplivam ravno u prozirna, zvonasta tijela meduza koje plutaju na struji odmah ispod površine. Giovanna me upozorila na njih, prisjetim se dok mi se usta i nos pune slanom vodom – more mi ulazi u nosnice, niz grlo, gotovo kiselo.

Krv bubnja – čujem je u ušima. Bol se probija niz noge, istežući tetive do točke pucanja. Brže, brže, pomišljam dok mi sunce udara o čelo kao da mi netko ondje čvrsto drži dlan i upire svom snagom, a ja se probijam kroz tu ruku, noseći komadiće pipaka na bedrima prema obali.

Znam da će ostaviti mementa ožiljaka. Znam da meduze nisu ništa izvan vode. Ta bezosjećajna, beskrvna, bezmoždana stvorenja jednostavno bi isparila na suhom.

Ali ovdje sam ja ta koja ne pripada.

Lora Tomaš (Zagreb, 1981.) magistrirala je indologiju i anglistiku, a u Budimpešti i rodne studije. Uređivala je i prevodila antologije suvremene indijske kratke proze i poezije, nekoliko godina provela je u južnoj Aziji, gdje je pisala reportaže i književne kritike za tamošnje publikacije, a sada se u Zagrebu bavi prevođenjem i podučavanjem jezika. Svoj prvi roman “Slani mrak” (Hena com) objavila je 2020. godine, a za svoj drugi roman “Papir tvoje kože” (Hena com), objavljen 2024. godine, nagrađena je književnom nagradom Fric.