Vrhunci naše proze o ratovima 90-ih

Prije nekoliko godina, kad sam za BestBook pisao tekst o trideset godina hrvatske kratke priče, od rata pa naovamo, naveo sam nešto što vrijedi ponoviti i u ovom slučaju, da je ovdje riječ o nekoj vrsti subjektivnog panoramskog pogleda na ratnu književnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dakle, ovdje nije riječ o uvidu u cjelokupni korpus ratne proze, koji nije toliko širok koliko se to na prvi pogled čini, nego o tekstu koji unaprijed računa na knjige koje sam pročitao vodeći se nekim svojim čitateljskim afinitetima. Od završetka rata pa do danas objavljeno je mnogo pregleda ratne proze na ovim prostorima, tako da ovaj tekst ne predstavlja ništa novo, osim što se prvenstveno zasniva na osobnom izboru, pri čemu nisam pretjerano vodio računa o uvriježenoj percepciji pojedinih književnih djela. Također, objavljen je i niz antologija ratne proze u kojima je sadržano gotovo sve što vrijedi izdvojiti u tom smislu, a čija se ograničenja prvenstveno ogledaju u tome što se ratna proza nastavljala objavljivati sve do danas, i to s drugačijim autorskim pristupom u odnosu na onaj prevladavajući u godinama neposredno nakon rata.

Tu prije svega mislim na neku vrstu književno uobličenog transgeneracijskog prenošenja trauma, što je pogotovo karakteristično za Bosnu i Hercegovinu. Kad je riječ o ratnoj prozi, uvijek treba imati u vidu dvije stvari. Najprije vrijeme kad je objavljeno pojedino književno djelo, je li ono nastalo odmah nakon rata ili je riječ o prozi koja je napisana “hladne glave”, s određenim vremenskim odmakom. Česti je slučaj, kad je prozno djelo ovoga tipa objavljeno brzo nakon događaja koji opisuje, da je u njemu vidljiva određena ostrašćenost, odnosno višak emocija koji nerijetko prijeđe u patetiku, počesto s natruhama ideološkog ili nacionalnog, pri čemu se gubi autorska objektivnost, što je za ovaj tip proze od iznimne važnosti. Spomenut ću u tom smislu dva vlastita romana, ne dovodeći ih u bilo kakav vrijednosni kontekst, nego isključivo iz razloga da pokažem osnovnu razliku između književnih djela nastalih “vruće glave” i onih koja su napisana s višedesetljetnim odmakom. Riječ je o mojem prvom objavljenom romanu “Kad magle stanu” iz 2000. godine i “Izgaranju”, moje posljednje objavljene “ratne” knjige koja se može čitati i kao roman i kao zbirka priča, čime sam zatvorio jedan gotovo četvrtstoljetni krug. Roman “Kad magle stanu” natopljen je emocijama, dok u “Izgaranju” prevladava hladna i gotovo bezosjećajna optika kojom sam pokušao pritomiti vlastitu subjektivnost. Ta autorska evolucija ogleda se u još nečemu: u “Izgaranju” sam pokušao dati i određeni odgovor na još jedno važno pitanje kad je riječ o ratnoj prozi. Riječ je o književnom preoblikovanju stvarnosti, jer su većina motiva koje koristim u toj knjizi autentični i poprilično apsurdni. Tu sam zapravo nastojao riješiti onaj problem na koji način u književnost prenijeti one događaje, stvarne i autentične, koji po svom apsurdu nadilaze književnost, kao što to stvarnost počesto čini, i uvjeriti čitatelja u “stvarnost” svijeta koji opisujem, što nije značajka samo ratne proze, nego književnosti u cjelini, iako nešto slično u ratu mnogo više dolazi do izražaja.

Druga stvar, koja je možda još važnija, odnosi se na autorsku poziciju, odnosno jesu li pojedina djela nastajala na osnovu vlastitog iskustva, a povijest književnosti pokazuje da je upravo ovaj tip proze dao najveća i najsnažnija djela. Tu je, zatim, proza koja je nastala na osnovu svjedočenja, zatim proza nastala kombinacijom ova dva modela, autorskim uvidom i pripovijedanjem iz “druge ruke”, te konačno proza koja je plod čiste fikcije. Ratnu književnost, zbog čega se uostalom toliko i pisalo o njoj, moguće je dovesti u izravnu vezu s literarnim korpusom logorologije, autohtonog žanra europskog 20. stoljeća, kao primjer egzistencijalne ljudske drame “izvedbeno” smještene u ekstremne prostore. Sva velika književna djela koja tematiziraju rat, barem ona koja su meni važna, nastala su na osnovu vlastitog doživljaja rata: od djela nastalih na ovim prostorima, poput “Gluvog baruta” Branka Čopića ili “Hrvatskog boga Marsa” Miroslava Krleže, pa do klasika svjetske književnosti poput “Kome zvono zvoni” Ernesta Hemingwaja, “Klanice pet” Kurta Vonneguta ili “Golih i mrtvih” Normana Mailera.

U ovom kratkom pregledu napravit ću distinkciju između djelâ koja se bave ratom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Razlog je vrlo jednostavan: rat u Bosni i Hercegovini, za razliku od rata u Hrvatskoj, bio je sveobuhvatan i mnogo intenzivniji, ostavivši iza sebe višestruko više žrtava, što je ostavilo traga i na književnost. Od “prve generacije” pisaca, koja je pisala o ratu u Bosni i Hercegovini, izdvojit ću pet knjiga, i to, što je pomalo zanimljivo, pet zbirki kratkih priča: “Sarajevski Marlboro” (1994.) i “Trojicu za Kartal” (2022.) Miljenka Jergovića, “Pod pritiskom” (2004.) Faruka Šehića i zbirke “Isus u podrumu” (1995.) te “Gutači žaba” (1999.) Marka Martinovića. Započet ću ovaj pregled s Markom Martinovićem (1933. – 2003.), piscem iz Viteza, iz razloga što je Martinović u Hrvatskoj, a i u Bosni i Hercegovini, gotovo nepoznato književno ime, bez obzira na to što je od 1962. pa do pred rat objavio pet knjiga. Iako je njegova debitantska knjiga, “Zvona i tišine” iz 1962., zbirka poezije, Martinović je prvenstveno ostao poznat kao pisac kratkih priča. Radio je u pošti, i u “elitnim” sarajevskim predratnim književnim krugovima bio je poznat kao “onaj poštar iz Viteza”, bez obzira na to što su Alija Isaković i Vitomir Lukić, dva bosanskohercegovačka književna velikana, imali iznimno visoko mišljenje o djelu Marka Martinovića. U svojoj zbirci “Isus u podrumu” Martinović opisuje rat u Lašvanskoj dolini, jednu od najsmrtonosnijih opsada u proteklom ratu. Iz te zbirke posebno treba izdvojiti priču “Ružičasti sapun”, koja na jedan sjajan način progovara o poratnom odnosu ratnih zločinaca i žrtava. Nakon šoka, kad neimenovana žena na odjelu parfumerije robne kuće prepozna ubojicu svoga muža, prodavačica je tješi sljedećim riječima: “Sve ćemo ih više sretati, što da radimo? Lica žrtava i lica ubojica susrest će se i pogledati još bezbroj puta”. U ovim kratkim rečenicama ispisana je i neka vrsta sramne povijesti postdejtonske Bosne i Hercegovine koja traje sve do danas.

Ova priča napisana je 1995., godinama prije nego što su zločinci promovirani u heroje, dok su žrtve konstantno ponižavane. Iz cjelokupnog opusa Marka Martinovića posebno treba izdvojiti naslovnu priču iz zbirke “Gutači žaba”. Riječ je o priči koju bih, ako bih ikad pravio antologiju kratke priče u poratnom razdoblju, uvijek stavio na počasno, čelno mjesto. Ta neobična priča napisana u maniri velikog meksičkog pisca Juana Rulfa, “oca” latinoameričkog magičnog realizma, započinje sljedećom rečenicom: “Od kada je Andro Dominović prvi put pojeo zelenu gatalinku, njegov susjed i jaran u piću Smajo Musić stalno se trudio da i o njemu pričaju kao o neobičnom i hrabrom svežderu”. Teče, zatim, priča u kojoj je rat tek daleki, pozadinski dekor, iako se tragične sudbine Martinovićevih likova raspliću u ratno vrijeme.

Zbirka priča “Pod pritiskom” debitantska je knjiga Faruka Šehića, pisca rođenog 1970. godine u Bihaću. Riječ je o zbirci kratkih priča čvrsto povezanih likovima, vremenom i mjestom radnje, tako da ne bismo pogriješili kad bismo je okarakterizirali i kao fragmentarni roman.

Šehić u svojim pričama prati ratni put elitnog, diverzantskog voda 5. korpusa Armije BiH, koji je djelovao na području Bihaća. Knjiga je objavljena desetak godina nakon rata, s nužnim odmakom, što joj daje popriličnu dozu uvjerljivosti i autentičnosti. Riječ je o jednoj brutalnoj i depatetiziranoj slici rata. Šehićevi likovi ginu i ubijaju, pljačkaju leševe, kuće, opijaju se, izazivaju tuče, paradiraju pred ogledalom u krvavoj uniformi skinutoj s mrtvog vojnika… Nadalje, droga i alkohol kruže među njima u golemim količinama, i oni su tu, paradoksalno, kao posljednja obrana zdravog razuma. Šehić tim paradoksom ne govori toliko o likovima, koliko o ratnom vremenu u kojem žive: alkohol i droge tu su jedino sredstvo bijega u bolju, paralelnu stvarnost. Po književnom postupku Šehić je najbliži Babelju i Hemingwayu. Kao u Babeljevoj “Crvenoj konjici”, i kod Šehića se brutalnosti i naturalizam s jedne i fine lirske opservacije s druge strane smjenjuju filmskom brzinom, s razornim učinkom na čitatelja. Na tragu genijalne Babeljeve slike zalazećeg sunca koje podsjeća na odrubljenu glavu, kod Šehića “jugo teše snijeg kao dasku za mrtvački kovčeg”. Ovo nije jedina metafora za pamćenje iz ove knjige. Književnik Mirko Kovač u jednom svom eseju naveo je jedan od načina na koji je Danilo Kiš vrednovao književna djela: izdvojio bi određeni broj metafora iz knjige, izvukao ih iz konteksta i odmjeravao kako funkcioniraju tako ogoljele. Ova sjajna metoda matematički egzaktno i precizno progovara o književnom djelu: lišena konteksta, banalnost djeluje još otužnije, a dobra metafora, okružena razoružavajućom bjelinom papira, ne gubi ništa, čak naprotiv. Kad bi Šehićevu knjigu podvrgli ovoj metodi, s lakoćom bi, vjerujem, prošla “Kišov “test”. Već godinama traje određena mrzovolja oko ratne proze, pogotovo u Hrvatskoj, kako je postala suvišna i nepotrebna. Međutim, u jednoj priči iz ove zbirke postoji sljedeća rečenica, koja progovara ponešto i o tom fenomenu: “O, vi, koji ste preživjeli rat, ostavite svaku nadu da ćete iz njega ikada izići”. Ono što je nekome možda suvišno i nepotrebno, drugima je opsesivna tema kojoj se uvijek iznova vraćaju, bez obzira na književne trendove, po čemu je žanr ratne proze jedinstven. Svojim zbirkama “Sarajevski Marlboro” i “Trojica za Kartal”, zbirke koja je podnaslovljena kao “Sarajevski Marlboro remastered”, Miljenko Jergović kao da zatvara “ratni krug”.

Ove dvije zbirke mogu poslužiti i kao indikator autorske evolucije kad je riječ o ovoj vrsti proze, ali i općenito. O tom svom iskustvu Jergović je napisao sljedeće: “Davno sam ‘Sarajevski Marlboro’ pisao. U međuvremenu sve se u meni i oko mene izmijenilo. Nijedna stanica u tijelu čovjeka koji je tu knjigu napisao danas više ne postoji. Drukčiji svijet u njegovoj je glavi. Moglo bi se reći da se više i ne sjećam tko je on bio”. Zbirka “Sarajevski Marlboro” nastajala je tijekom rata, dakle bez onog nužnog odmaka, što su autoru svojevremeno neki i zamjerali, predstavljajući ovu zbirku kao “ratno svjedočenje”, želeći tako umanjiti njezinu književnu vrijednost. Danas je besmisleno ulaziti u sličnu raspravu. Vrijeme, poput neumoljivog kritičara, stalo je na Jergovićevu stranu, i tu se više ništa drugo nema dodati. O Jergovićevu “Sarajevskom Marlboru”, čija se radnja odvija u opsjednutom Sarajevu, nema smisla pisati, jer je ova knjiga u međuvremenu postala nekom vrstom neupitnog književnog klasika. Ono što još vrijedi spomenuti kad je riječ o ovoj knjizi je to što je njezin autor uspio u nečemu u čemu rijetki uspijevaju, pisati objektivno o ratnim događanjima u kojima je sudjelovao, i to bez famoznog odmaka, što je, po mojemu mišljenju, prvenstveno stvar rijetkog književnog talenta. Kad je riječ o “prvoj generaciji” pisaca koji su pisali o ratu u Hrvatskoj, tu ću izdvojiti dva romana: “Ovce od gipsa” (1997.) Jurice Pavičića i “Kratki izlet” (1997.) Ratka Cvetnića. Pavičić u svom romana govori o ubojstvu obitelji Zec u ratnom Zagrebu, o jednom od najmučnijih zločina iz proteklog rata. Riječ je o djelu koje nije u pravom smislu riječi punokrvna ratna proza, nego o trileru koji propituje jedno društvo u kojemu su moguće i takve devijacije kakva su ubojstva djece. S druge strane, Cvetnićev roman je punokrvna ratna proza, i riječ je nesumnjivo o najvažnijem proznom književnom djelu koje govori o ratu u Hrvatskoj. U tom romanu Cvetnić prati skupinu pripadnika Zbora narodne garde na dubrovačkom ratištu, po čemu ovaj roman pomalo podsjeća na priče Faruka Šehića. Likovi iz Cvetnićeva “Kratkog izleta”, baš kao i Šehićevi likovi, nemaju nikakvih moralnih dilema, i tu je, imajući u vidu vlastito iskustvo, po mojemu mišljenju, Cvetnić autentičan. Naglašena politička korektnost osnovna je slabost Pavičićeva romana, jer on zapravo barata s mirnodopskim modelom u jednom postapokaliptičnom okruženju. Možemo ovdje govoriti zapravo i o natruhama političke korektnosti unutar pojedinih književnih djela, pri čemu je Pavičićev roman primjer politički korektne proze, dok Cvetnić, s druge strane, svjesno tu političku korektnost razbija, prikazujući ljude onakvima kakvi jesu, bez bilo kakvog uljepšavanja. I tu se mogu pozvati na vlastito iskustvo, na ostrašćenost, na svu onu mržnju, i srpsku i hrvatsku i bošnjačku podjednako, koja je ostavila iza sebe potoke krvi.

Politička korektnost je nešto što zapravo u ratu ne postoji, i imputirati je naknadno u tkivo teksta daje dojam “papirnatosti”, bez obzira na to što je Pavičićev roman sjajna književnost, koji će shvatiti čitatelji širom svijeta, za razliku možda od Cvetnićeva. Međutim, kad govorimo o autentičnosti, a kad se na ovim prostorima povede riječ o ratnoj prozi, upravo je autentičnost vrhunaravni kriterij, što po mojemu mišljenju ne bi trebala biti. Između književnog i autentičnog, uvijek ću stati na stranu književnog. Međutim, Cvetnić je u svom romanu na sjajan način objedinio oba ova kriterija. Jedini nedostatak Cvetnićeva romana su kvazidnevnički esejistički ulomci, koji nisu jasno odvojeni od ostatka teksta, koji iz današnje perspektive djeluju pomalo potrošeno, bez obzira na pojedine lucidne komentare koji drže vodu i danas. Navest ću tek jedan primjer, kad jedan hrvatski vojnik natjera konobara da stiša ton na televizoru tijekom jednog Tuđmanova govora: “Prije su me takvi skečevi dovodili na samu ivicu gnjeva; viđao sam vojnike koji opsuju pri svakom spominjanju Hadezea, Tuđmanove postere koji služe za igru pikada, a ono što bi me razjedilo, bila je statistički prilično utemeljena pretpostavka da su većina tih skrnavitelja bili upravo Hadezeovi glasači i da je sva njihova demonstrativnost bila tek igra koja im je valjda trebala pomoći da se pomire s određenom nelagodom vlastitog opredjeljenja”. Ono što je zajedničko i Pavičićevu i Cvetnićevu romanu je plošna slika rata u Bosni i Hercegovini, kakva je dominirala u hrvatskoj književnosti, a koja se zadržala i do danas, gdje je cijeli taj rat sveden na Mostar i Sarajevo.

Za razliku od Pavičića, Cvetnić je i ovdje na trenutke lucidan i, što je zanimljivo, to je jedini segment njegova romana u kojemu je politički korektan, u skladu sa slikom koja je o tom ratu nastala na lijevom ideološkom polju, a koja se naslanjala na bošnjačku ratnu propagandu, u kojoj su bosanskohercegovački Srbi i Hrvati bili jedini i isključivi “negativci”, kao i na poratno djelovanje profesionalnih sarajevskih književnih “antifašista” koji su u hrvatskoj javnosti počesto bili jedina mjera stvari, iako se radilo o piscima mizernih dometa. Ona sufijska misao, “Kaplja u moru – more u kaplji”, koja je primjenjiva na Hrvatsku, u Bosni i Hercegovini ne vrijedi. Karakter rata u Bosni i Hercegovini nije moguće svesti na Mostar i Sarajevo, jer se on mijenjao od mjesta do mjesta, ovisno od toga tko je na pojedinom teritoriju činio većinu stanovništva, što je unaprijed odredilo i poziciju zločinca i žrtve. Riječ je o “tri kaplje” koje opisuju tri odvojena “mora” između kojih gotovo da više ne postoje tjesnaci, o čemu uostalom svjedoče Martinovićeve i Šehićeva knjiga. Kad je riječ o uvjetno rečeno “drugoj generaciji” autora ratne proze, poslužit ću se jednim izrazom bosanskohercegovačkog publiciste Tarika Haverića, autora “Kritike bosankog uma”, jedne od najvažnijih knjiga objavljenih u Bosni i Hercegovini od rata pa naovamo. U jednom svom tekstu, pišući o Dervišu Sušiću – velikom bosanskohercegovačkom piscu, o njegovu romanu “Tale”, čija se radnja odvija krajem Drugog svjetskog rata i odmah nakon njega, i bilješkama uz taj roman koje su objavljene pod naslovom “Parergon”, koji su nastali na osnovu vlastitog autorova iskustva i s odmakom od dva desetljeća – Tarik Haverić piše kako svako vraćanje u prošlost i spominjanje rata i poraća podrazumijeva “vremensku distancu i subjektivnu distorziju”.

Imajući ovo u vidu, zanimljivo je u kojem smjeru idu pojedine autorske “distorzije”, ako uzmemo u obzir da je riječ o djelima nastalima na osnovu vlastitog iskustva i svjedočenja, a u većini slučajeva je riječ o tome. Puno je zanimljiviji, čini mi se, ovaj drugi pripovjedački model, gdje imamo dvostruku “subjektivnu distorziju”, onu pripovjedačevu i onu “svjedokovu”. Kod Magdalene Blažević u slučaju romana “U kasno ljeto”, čija je pripovjedačica mrtva djevojčica, stvarna žrtva koja je ubijena u jednoj hrvatskoj enklavi tijekom rata, možemo govoriti i o nekoj vrsti mitološkog sjećanja koje je uobličeno u crnu bajku uokvirenu u obrazac antičke tragedije. Najzanimljiviji je u tom smislu roman “Kad sam bio hodža” Damira Ovčine, u kojemu je slična vremenska distorzija dala potpuno drugačiji krajnji rezultat. Riječ je o romanu visokog ritma i realističkog prosedea, duboko uronjenog u ratnu stvarnost Sarajeva. Drugi karakterističan primjer te “dvostruke distorzije”, nastale na osnovu autorskih sjećanja i “svjedočenja”, predstavlja iznimni književno-publicistički hibrid Glorije Lujanović “Srce zemlje”. Zanimljivo je usporediti ova tri djela koja su nastala na osnovu sličnog iskustva, a žanrovski su među sobom potpuno različita. U kontekst djela koja su nastala s višedesetljetnim odmakom treba još spomenuti roman “Tvornica Hrvata” Nebojše Lujanovića, koji je objavljen 2023. godine, koji je jedinstveni tip uvjetno rečeno ratne proze, u kojemu se miješaju odrastanje u progonstvu i opsesivno praćenje ratnih vijesti rata na televiziji i medijima, te preko iskaza “svjedoka” koji bježeći iz Lašvanske doline na Zapad prolaze kroz Zagreb. Lujanovićev roman je važan još po jednom segmentu: mislim da ne postoji književno djelo koje na tako dobar način progovara o identitetu bosanskih Hrvata, i to preko infantilnog pripovjedača, što cijelom tom kompleksu daje jedan pomalo tragikomičan sukus.

Meni daleko najzanimljiviji period rata – koji sam obradio u svom romanu “Psi i klaunovi”, više kao svojevrsni odgovor samome sebi, da najprije u vlastitoj glavi posložim određene stvari imajući u vidu posljedice do kojih su dovele – onaj je kaotični period uoči rata, onih nekoliko mjeseci predapokalipse, što je pogotovo karakteristično za Bosnu i Hercegovinu, gdje je taj period trajao od početka rata u Hrvatskoj, kad je kod ljudi jačala svijest o tome kako je rat neizbježan. Riječ je o jednom poznatom fenomenu, koji bismo mogli onako kamijevski nazvati i “buđenjem štakora”. U tu nišu, kao najvažnije djelo tog tipa na ovim prostorima, treba spomenuti roman “U potpalublju” srpskog pisca Vladimira Arsenijevića, a kad je riječ o Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, spomenut ću tek jedan izniman roman, “Cirkus Columbiju” Ivice Đikića, jedan markezovsko-bulgakovljevski komplot čija se radnji odvija u Duvnu uoči rata.

Koliko je rat iz autorske perspektive postao i neka vrsta opsesije? Jedno vrlo važno pitanje kad je riječ o ovoj temi. Možda i najvažnije? Pokušat ću na to pitanje odgovoriti iz vlastite perspektive. Pišući “Izgaranje” uvjerio sam sâm sebe kako je to moja posljednja knjiga o ratu. Međutim, u međuvremenu sam započeo i završio jedan kratki roman (“Čovjek koji je iz magle došao”), koji započinje u ratu, a završava u današnje vrijeme, što je i svojevrsna potvrda one teze iz spomenute priče Faruka Šehića kako rat i u stvarnom i u “književnom” životu trajno obilježi svakog čovjeka, tako da je “posljednja knjiga o ratu” običan mit, a ujedno i neka vrsta plahog i nijemog samozavaravanja.

Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane: Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuva­ri mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Fried­man, 2012., Svježe obojeno, 2014., Božji gnjev, 2014., Majstorović i Margarita, 2016., Bezdan, 2016., Crni gavran i bijele vrane, 2018., Skica u ledu, 2018., Evanđelje po Barabi, 2019., O zlatu, ljudima i psima, 2020., Na Vrbasu tekija, 2021., Druga Noina arka, 2022., Izgaranje, 2023., zbirke priča: Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., Obiteljska slika, 2002., i Ponoćno sivo, 2004. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman Svježe obojeno, a nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je dva puta: za Božji gnjev 2014. i za Crni gavran i bijele vrane 2018. Za roman Skica u ledu dobio je Nagradu Mirko Kovač 2018., te Nagradu fra Martin Nedić 2019. godine. Film Kristijana Milića Božji gnjev, snimljen prema istoimenom romanu, premijerno je prikazan 2024. na Pulskom filmskom festivalu.