Zaboravljeni Hrvati Istanbula

Historiografska studija “Hrvatski Levantinci u osmanskom razdoblju” Vjerana Kursara, izvanrednog profesora na Odsjeku za povijest i Katedri za turkologiju Odsjeka za hungarologiju, turkologiju i židovske studije zagrebačkog Filozofskog fakulteta, govori o jednom zanemarenom djeliću europske povijesti, o takozvanim Levantincima, ljudima s višestrukim identitetom, potomcima prvih useljenika u Istanbul, čija se veza s hrvatskim identitetom u mnogo slučajeva svodila samo na obiteljsko ime. Izraz “Levant” prvi se put pojavio u ranonovovjekovnim dubrovačkim izvorima kad se govorilo o dubrovačkim konzulima na istočnom Sredozemlju. Drugi važan izvor identiteta Levantinaca bila je njihova privrženost rimokatoličanstvu, kao što je to bio slučaj i s većinom drugih europskih useljenika, uglavnom iz Austrougarske i Mediterana.

“U svakom slučaju treba naglasiti da je teško precizno odrediti etničku pripadnost pojedinaca u predmodernom vremenu, kad su osobni identiteti bili prilično nejasni te mnogo neodređeniji i nestabilniji nego što smo to mi danas u stanju razumjeti”, piše Kursar.

Većina useljenika u Istanbul u 19. stoljeću bili su Dalmatinci i Dubrovčani, koji su se iselili nakon austrijske okupacije Dalmacije i pripajanja Dubrovnika Dalmaciji. Analiza u knjizi ograničena je na Hrvate u modernom smislu riječi, zbog čega u analizu nisu uključena dva možda najpoznatija Levantinca s ovih prostora koji su bili pravoslavci, Mihajlo Latas, odnosno Omer-paša Latas, i Mehmed-paša Sokolović, kao ni Rustem-paša, koji je služio pod Sulejmanom I. i koji je najvjerojatnije bio hrvatskog podrijetla, rodom iz Skradina u Dalmaciji. Zanimljiv je slučaj Murat-bega Tardića iz 16. stoljeća, rodom iz Šibenika, koji je bio vrlo uspješan vojni zapovjednik te je postao prvi upravitelj Kliškog sandžaka. Unatoč tome što je dezertirao s hrvatske strane, ostao je u kontaktu s bratom Jurjem, svećenikom koji je ostao u Šibeniku.

Povijest Levantinaca vezana je uz Galatu, urbano istanbulsko naselje na Zlatnom rogu, gdje se naselila kolonija genoveških trgovaca u bizantsko doba, na temelju povlastica koje je trgovcima iz Genove dao bizantski car Mihael Paleolog u zamjenu za savezništvo protiv Venecije. Genovežanima su se ubrzo pridružili i drugi katolički narodi sa sjeverozapadnog Mediterana, među kojima je bio i značajan broj Dubrovčana. Osmanski osvajači su europskim trgovcima izdali ahdnamu, povelju koju su izdavali katoličkim zajednicama, garantirajući im određena prava, koja je, s obzirom na teokratski karakter Osmanskog Carstva, imalo značaj važnog pravno-političkog sporazuma. (Slično se dogodilo i u osmanskoj Bosni, gdje je sultan Mehmed II. dodijelio fra Anđelu Zvizdoviću ahdnamu koja je omogućila opstanak katoličkog življa na osvojenim područjima.)

Nakon što su u prvoj polovici 15. stoljeća prihvatili osmansku zaštitu, Dubrovčani su stekli poseban status koji ih je razlikovao od ostalih stranih trgovaca. Brojne povlastice omogućile su širenje dubrovačke trgovine i trgovaca diljem osmanskog Balkana, uključujući i trideset do četrdeset naselja, kao i šest službenih kolonija u ključnim balkanskim gradovima, s oko 2000 trgovaca. Prvi dubrovački konzul sa stalnom rezidencijom u Istanbulu bio je Luca Barca (1688. – 1709.). Barca je bio bogati trgovac koji je, po nekim izvorima, bio podrijetlom iz Napulja, a koji je kasnije postao državljanin Dubrovačke Republike, gdje su mu živjeli roditelji. Međutim, činjenica da je govorio hrvatski ipak upućuje na njegovo dubrovačko porijeklo. Znanje talijanskog, hrvatskog, latinskog, grčkog i ruskog jezika “pružilo mu je vrhunske jezične kompetencije kako za trgovinu, tako i za diplomaciju”. Luca Barca je 1704. godine počeo potajno raditi za Rusiju, dostavljajući ruskom veleposlaniku u Istanbulu informacije o osmanskoj politici prema Rusiji i intrigama povezanima s međunarodnom politikom.

Nekoliko Dubrovčana bilo je i na visokim crkvenim pozicijama u Istanbulu, poput dominikanca Raimonda Galanija, koji je 1709. dobio od Vatikana titulu nadbiskupa Ankare. Galani, kojemu je pomagao Luca Barca, uspjeli su kod sultana isposlovati povoljan ferman za balkanske katolike u sporu s Pećkom patrijaršijom, odnosno Srpskom pravoslavnom crkvom koja je nastojala podjarmiti katolike (o čemu je pisao i Ivo Andrić). Mnogobrojni Dubrovčani nešto skromnijeg podrijetla uglavnom su bili mornari ili trgovci. Dalmatinci, druga useljenička skupina hrvatskoga podrijetla, uglavnom su bili mornari: “Generalno gledano, Schmittova tvrdnja da je velik broj dalmatinskih imigranata u Istanbulu činio takozvani pomorski proletarijat je točna. Osiromašeni zemljoradnici činili su znatan udio stanovništva u Hrvatskoj i Slavoniji te su stoga znatno utjecali na masovnost migracija, dok je situacija u Dalmaciji bila još gora”.

Mnogi Hrvati i Dalmatinci služili su kao pomorci austrougarske brodarske kompanije Lloyd i drugih domaćih pomorskih tvrtki. Njemački list Deutsches Volksblatt objavio je 1891. članak čiji je autor bio prilično iznerviran Lloydovim slavenskim osobljem koje nije govorilo njemački, unatoč tome što je zaposleno u “njemačkoj” tvrtki: “Gotovo nitko na Lloydovim parobrodima ne govori njemački, iako su dioničari gotovo isključivo Nijemci, a baza kapitala Lloyda je, dakle, njemački novac. Gotovo tri četvrtine osoblja (kapetani, mornari, ložači itd.) su iz Boke kotorske (Bocche di Cattaro), sami inspektori su uglavnom Bokeljci (Bocchesen), a ne govore ni jednu riječ njemačkog jezika”.

Također, Levantinci s Balkana, zbog tjelesne građe, bili su poznati i kao cijenjeni zaštitari. Veber Tkalčević je zapisao iskaz jedne istanbulske sobarice koja kaže da su bogati Turci, ako su željeli sigurnu zaštitu, u službu uzimali Hrvate koji su ulijevali strah kod domicilnog stanovništva: “Da vidite, boju jih se kako samoga vraga. Ko ima Hrvata za kavaza, sikur je ko u crkvi“. Jedan hrvatski stražar Osmanske banke, glavne financijske institucije u Carstvu, bio je među ranjenima u napadu armenskih revolucionara na banku, koji se dogodio 1896. godine i koji je poslužio turskoj vlasti kao izgovor za pokolj Armenaca u Istanbulu.

Takozvana prva globalizacija, koja je u Turskoj započela 1820-ih i trajala do početka Prvog svjetskog rata, dovela je do porasta broja Levantinaca. Godine 1800. u Istanbulu i Izmiru živjelo je između 2400 i 6000 Levantinaca, dok je na početku 20. stoljeća, samo u Galati i Peri, dvije istanbulske četvrti, živjelo njih 60 tisuća. Kursar piše i o bosanskim franjevcima koji su polovicom 19. stoljeća boravili u Istanbulu i iznosi jedan zanimljiv podatak vezan uz fra Ivana Franu Jukića: “Jukić je 1852. godine proveo 25 dana u zatvoru u Istanbulu, nakon što ga je uhitio Omer-paša Latas, tadašnji guverner Bosne, a pušten je uz intervenciju austrijskog konzula hrvatskog podrijetla Antuna Mihanovića (na položaju 1849. – 1853.), autora teksta hrvatske himne”.

Posebno poglavlje knjige posvećeno je obitelji Zellich, podrijetlom iz Brela kraj Makarske, koja je 1869. godine osnovala jednu od najvažnijih tiskara u Osmanskom Carstvu, koja se spominje i na marginama nekoliko članaka i enciklopedijskih natuknica koji govore o povijesti osmanskog tiska. O njihovu značaju govori i činjenica da je jedna ulica u Istanbulu nazvana po njima. Najveće priznanje koje je tiskara doživjela bila je narudžba za tiskanje privremene novčanice od jedne lire uoči početka Prvog svjetskog rata. Iako su otisnuli 130 tisuća novčanica, sačuvala se tek jedna, koja se danas nalazi u privatnoj zbirci jednog turskog kolekcionara. Tiskara je prestala s radom nakon nakon Ataturkovih reformi, kad je Turska prešla s arapskog na latinsko pismo, pa je tiskara morala uložiti mnogo novca u promjenu opreme.

Glavni jezik levantinske zajednice bio je francuski, a potom talijanski. Tek nakon uspostave Republike Turske, turski jezik je postao obavezan predmet u svim školama, kao i u javnoj komunikaciji: “Zbog toga su Levantinci bili prvi put obavezni naučiti jezik zemlje u kojoj su živjeli“. Jedan od najpoznatijih istanbulskih Levantinaca našega vremena, Giovanni Scognamillo, naveo je kozmopolitizam kao glavno obilježje levantinskog identiteta, zajedno sa statusom apatrida.

“Čak i ako se izvana čini lijepim, nije tako lako biti Levantinac kao što bi se moglo pomisliti. Jer Levantinac je, ili bi trebao biti, po mome mišljenju, osoba koja je uvijek između dva svijeta i dvije kulture, koju ponekad privlači jedna strana, ponekad druga, koja uvijek pokazuje entuzijazam i sposobnost prilagodbe, koja se odupire lomljenju svojih korijena, ali shvaća da je valjanost tih korijena već izgubljena”, piše Kursar.

Hrvatski Levantinci, nakon što su napustili Tursku, za novi početak nisu izabrali Hrvatsku, domovinu svojih predaka, koja je ostala europska periferija, kakva je bila i u vrijeme odlaska njihovih predaka: “Umjesto toga, slijedili su opće rute obratne migracije prema onim zapadnim zemljama koje su im mogle ponuditi bolje uvjete”.