Zaboravljeni klasik nobelovca Bellowa

Zagrebačka naklada objavila je u prijevodu Vjere Balen-Heidl, manje poznati roman “Žrtva” američkog nobelovca Saula Bellowa, koji je rođen 1915. godine u Kanadi, u predgrađu Montreala. Umro je 2005. u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegovi roditelji bili su dobrostojeći židovski doseljenici iz ruskog Sankt Peterburga, kojima je dolazak u Kanadu bio svojevrsna degradacija. “Moja majka nije prestajala pričati o obiteljskoj dači u Rusiji, o svom privilegiranom životu i kako je sve to sad nestalo. Radila je u kuhinji. Kuhanje, pranje, krpanje… Dok je bila u Rusiji, imala je sluge… Ali uvijek si mogao svoje ponižavajuće stanje ublažiti uz pomoć neke vrste ogorčene ironije”, izjavio je jednom Bellow. Njegov otac Abraham radio je u pekarnici kao dostavljač ugljena i krijumčar. Majka mu je umrla kad je imao 17 godina. Bila je duboko religiozna i željela je da Saul postane rabin ili koncertni violinist. Međutim, Bellow se pobunio protiv onoga što je kasnije nazvao “zagušljivom ortodoksnošću” svog religioznog odgoja te se okrenuo prema književnosti. Čitao je uglavnom Shakespearea i velike ruske romanopisce 19. stoljeća. Odrastao je u Chicagu, gradu koji je bio pozadina mnogih njegovih romana, gdje se njegova obitelj preselila kad je Saulu bilo devet godina, u zatvorenoj zajednici koja je i usred dinamike modernog velegrada sačuvala tradicionalne etničke vrijednosti, što je ostavilo traga na njegovim romanima, prvenstveno po kompleksnim karakterima koji se na različite načine nose sa svojim židovskim podrijetlom.

Navodno je već tad, po preseljenju, odlučio postati pisac, nakon što je pročitao roman “Uncle Tom’s Cabin” (“Čiča Tomina koliba”) od Harriet Beecher Stowe. Nakon završene srednje škole želio je studirati književnost, ali je odustao jer je smatrao da je književni milje izrazito antižidovski nastrojen. Umjesto toga, diplomirao je antropologiju i sociologiju. Pretpostavlja se da je Bellowovo proučavanje antropologije utjecalo na njegov književni stil, dok se antropološke reference često mogu susresti u njegovim djelima. U 1930-ima bio je dio čikaškog ogranka Federal Writer’s Projecta, s još nekim čikaškim piscima, od kojih su mnogi bili članovi Komunističke partije SAD-a. Bellow je u to vrijeme bio trockist, zbog čega su ga drugi, staljinistički nastrojeni pisci ismijavali. Zanimljiva je epizoda iz njegova života, kad je kao mladić otišao u Mexico City, gdje se trebao sastati s Leonom Trockim, ali je ruski revolucionar ubijen dan prije njihova susreta. Međutim, s godinama, Bellow se udaljio od ljevičarskih ideja i prihvatio konzervativna stajališta. Bio je kritičan prema feminističkom pokretu i ideji multikulturalizma te prevladavajućom političkom korektnošću u vezi s tim temama: “U svakom razumnom i otvorenom društvu smijali bi se apsurdnosti kampanje misaone policije izazvane besmislenim uveličavanjem ‘diskriminirajućih’ primjedbi o Papuancima i Zuluima. Biti ozbiljan u ovom fanatičnom stilu je neka vrsta staljinizma koji karakterizira staljinistička ozbiljnost i vjernost partijskoj liniji koje se stariji građani poput mene predobro sjećaju”. Tijekom Drugog svjetskog rata Bellow se priključio trgovačkoj mornarici te je tijekom svoje službe, 1944. godine, dovršio svoj prvi roman “Dangling Man”, koji govori o mladiću iz Chicaga koji čeka da bude mobiliziran u rat. Godine 1948. dobio je Guggenheimovu stipendiju koja mu je omogućila odlazak u Pariz, gdje je započeo pisati pikarski roman “Pustolovine Augieja Marcha”, koji je naišao na odličan prijam kod kritike, koja ga je uspoređivala sa Cervantesovim “Don Quijoteom”. Knjiga počinje jednim od najpoznatijih uvodnih odlomaka američke književnosti koji započinje rečenicom: “Ja sam Amerikanac, rođen u Chicagu, tom mračnom gradu…”. Roman kombinira kolokvijalni stil i filozofska razmišljanja, zbog čega je Bellow već tad uvršten u red velikih i značajnih autora američke književnosti. Ostao je upamćen i po tome što je 1953. godine preveo kratku priču “Gimpel luda” Isaaca Bashevisa Singera s jidiša na engleski te bacio svjetlo na jednog dotad manje poznatog pisca. Bellow je jedno vrijeme živio u New Yorku, nakon čega se vratio u Chicago, koji je smatrao “vulgarnim, ali vitalnim i više reprezentativnim za Ameriku od New Yorka”. Naselio se u dio grada s visokom stopom kriminaliteta jer je smatrao kako pisci trebaju živjeti na sličnim mjestima, gdje će njihovi spisateljski instinkti ostati jaki i živi. Pored Nobelove nagrade, koju je dobio 1976. godine, dobio je i niz drugih nagrada, uključujući Pulitzerovu nagradu za roman “Humboldtov dar” i Nacionalnu medalju za umjetnost. Ostat će, također, upamćen i po tome što je bio jedini pisac koji je čak tri puta dobio prestižnu Nacionalnu nagradu za književnost (National Book Award), zbog čega je 1990. godine dobio doživotnu medalju Nacionalne zaklade za knjigu, za “istaknuti doprinos američkoj književnosti”. Prema riječima švedskog Nobelova odbora, djelo Saula Bellowa karakterizira “mješavina bogatog pikarskog romana i suptilne analize naše kulture, zabavnih avantura, drastičnih i tragičnih epizoda koje se u brzom slijedu izmjenjuju s filozofskim razgovorima, a sve ih je razvio komentator duhovitog jezika i prodornog uvida u vanjske i unutarnje porive koji nas tjeraju da djelujemo ili nas sprečavaju da glume, što se može nazvati dilemom našeg doba”. Najpoznatija su mu djela romani “Pustolovine Augieja Marcha” (1954.), “Henderson kralj kiše” (1959.), “Herzog” (1964.), “Planet gospodina Sammlera” (1970.), “Humboldtov dar” (1975.) i “Ravelstein” iz 2000. godine. Autor je, također, i nekoliko publicističkih, memoarskih i esejističkih knjiga. Jednom je izjavio da mu je od svih njegovih likova najsličniji Eugene Henderson iz “Hendersona kralja kiše”. Bellow nije bio jednodušno prihvaćen u američkim akademskim i književnim krugovima. Philip Roth, njegov prijatelj i štićenik, koji je pisao pod njegovim vidnim utjecajem, smatrao je Bellowa jednim od najznačajnijih američkih pisaca uopće: “Okosnicu američke književnosti 20. stoljeća čine dva romanopisca: William Faulkner i Saul Bellow. Oni su zajedno Melville, Hawthorne i Twain 20. stoljeća”. James Wood, engleski književni kritičar i esejist, napisao je kako je po Bellowu prosuđivao svu modernu englesku prozu. Pisac John Cheever, jedan od najvažnijih američkih pisaca kratke priče, smatrao je kako su njegove vlastite priče blijede u odnosu na Bellowa, da se doimaju “kao puki odlomci iz predgrađa”. Najdalje je u pohvalama otišao engleski pisac mlađe generacije Martin Amis, koji je opisao Bellowa kao “najvećeg američkog pisca ikad”. S druge strane, Bellowovi kritičari njegovo su djelo smatrali konvencionalnim i staromodnim tvrdeći da pokušava oživjeti europski roman 19. stoljeća. U privatnom pismu Vladimir Nabokov opisao je Bellowa kao “jadnog mediokriteta”. Sličnog je mišljenja bio i Kingsley Amis, otac Martina Amisa, koji je 1971. godine izjavio da je pisac krimića John D. MacDonald “po svim standardima bolji pisac od Saula Bellowa”. Na ovim prostorima, Bellow je najpoznatiji po romanu “Herzog”, koji je objavljen osamdesetih u reprezentativnoj ediciji “Deset američkih romana” zagrebačkog Libera, s romanima Ernesta Hemingwaya, Williama Faulknera, Normana Mailera, Hermana Melville, Edgara Allan Poea…

Slično je bilo i u Sjedinjenim Američkim Državama: dok je prodaja Bellowih prvih nekoliko romana bila skromna, “Herzog” je postao bestseler. Kao i u nekim drugim Bellowim romanima, i u “Herzogu” se može detektirati niz biografskih i autobiografskih elemenata. Riječ je o romanu koji je reprezentativan za cjelokupno Bellowo djelo, jer se bavi njegovim opsesivnim temama poput života Židova u Americi i njihova identiteta, bez obzira na to što Bellow nije volio da ga nazivaju “židovskim piscem”.

Glavni junak romana je profesor romantizma Moses Herzog, koji proživljava emocionalnu krizu nakon razvoda od druge žene, a suočava se i s problemima u akademskom i književnom radu. Roman je dijelom koncipiran kao niz pisama koje glavni junak – ekscentrični i briljantni intelektualac – piše prijateljima, znanstvenicima i mrtvima, ali ih nikad ne šalje. Herzog potječe iz židovske obitelji koja se u Ameriku doselila iz Rusije. Većinu života proveo je u New Yorku i Chicagu, a u akademskim se krugovima etablirao kao autor knjige “Romantizam i kršćanstvo”. Iako su sedamdesetih i osamdesetih djela Saula Bellowa bila iznimno prevođena u bivšoj državi, to nije bio slučaj s njegova prva dva romana, “Dangling Man” i “Žrtva”, u kojima Bellow daje prodorne i kompleksne studija pomaknutih karaktera. Radnja “Žrtve” odvija se u New Yorku, u vrijeme ljetnog toplinskog vala. “Ponekad je noću u New Yorku vruće kao u Bangkoku. Učini ti se da se cijeli kontinent pomaknuo i skliznuo bliže ekvatoru, a suri Atlantik pozelenio kao da je u tropskom pojasu, dok se pak ljudi kojima ulice vrve doimaju poput barbarskih felaha (stanovnici arapskih država koji žive sjedilačkim načinom života, za razliku od nomadskih stočara, op.a.) među onim veličanstvenim spomenicima njihova kulta čija su bliješteća svjetla neprekidno uperena prema uzavrelom nebu”, rečenica je kojom započinje roman. Glavni junak romana je Asa Leventhala, Židov u ranoj srednjoj dobi, čija je supruga Mary napustila New York na nekoliko tjedana kako bi pomogla svojoj majci da se preseli iz Baltimorea u staru obiteljsku kuću na jugu.

Dok je ona odsutna, Leventhal mora preuzeti mnoge zadatke na sebe koje bi njegova žena obično preuzela umjesto njega. Jedne večeri, dok se šetao parkom, Leventhal susretne čovjeka čije mu se lice učini poznatim. Ispostavi se da je riječ o njegovu starom znancu Kirbyju Allbeeju, čiji je ton lažne učtivosti prožet antisemitizmom. Allbee smatra Leventhala odgovornim za to što je u nekom trenutku u prošlosti izgubio posao.

Leventhal isprva odbacuje Allbeejeve optužbe, a kasnije ga progoni sumnja da je to napravio iz osvete za Allbeejeve antisemitske primjedbe na nekoj zabavi, usmjerene prema Leventhalovu bliskom prijatelju, Danu Harkavyju. Allbee se suočava s Leventhalom još nekoliko puta tijekom sljedećih tjedana i otkriva da je posljednjih godina Allbee vodio život beskućnika nakon što ga je napustila žena, koja je potom poginula u prometnoj nesreći. Leventhal s vremenom počinje prihvaćati određeni stupanj odgovornosti za Allbeejevu životnu kalvariju, bez obzira na to što ga ovaj uhodi i špijunira, što kod Leventhala izaziva jak osjećaj paranoje, pa se u jednom trenutku, igrajući na Leventhalov osjećaj krivnje, Allbee čak privremeno useljava u Leventhalov stan.

Radnja se dodatno usložnjava kad na svom poslu urednika u malom poslovnom časopisu Leventhal dobije telefonski poziv od Elene, supruge svoga brata Maxa, koja mu kaže kako je njegov nećak teško bolestan i da joj očajnički treba njegova pomoć. Tijekom njihova razgovora doznajemo da je Asin brat Max nemaran muž i otac koji je praktički napustio svoju ženu i dva sina te radi u Teksasu. Maxova supruga Elena je Talijanka koja se udala za Maxa unatoč protivljenju svoje majke. “Htjela me izbacit iz kuće kad sam hodala s njim”, kaže Elena Leventhalu: “Ona je strašno stroga katolkinja. Rekla je da neće ništa imati sa mnom ako se udam za nekoga tko nije katolik. Da će me prokleti. Pa i jest, onda kad sam otišla od kuće. Nisam se vidjela s njom sve dok se nije rodio Phillie. I dalje je ne viđam često, no otkad je Mickey bolestan, dosta često dolazi ovamo. Kad je Max kod kuće, neće u nju ući. Vrlo je praznovjerna ta moja mama. Drži se običaja svog rodnog kraja. Misli da je još na Siciliji”. Nakon prvog posjeta obitelji svoga brata, Leventhal je uvjeren da je Max nesavjesno zanemario svoju mladu ženu i djecu te uvjerava Elenu da dopusti da njezin sin bude primljen u bolnicu na liječenje. Liječenje krene naopako i dječak umre, i to u trenutku kad se Max vraća u New York. Bellow završava svoj roman u ironijskom ključu, bajkovitim happy endom kojim, poput poteza gumicom, briše svoje brižljivo građene karaktere. Iako je njegov sukob s Allbeejem umalo završio katastrofalno, rastaje se od brata u dobrim odnosima, a u posljednjem poglavlju doznajemo da je unaprijeđen, da izgleda mlađe unatoč sijedoj kosi i da će uskoro postati otac. U posljednjem poglavlju Bellow opisuje susret između Leventhala i Allbeeja, koji se dogodio nakon više mjeseci, u kazalištu, neposredno prije završnog čina. Allbeejeva je sudbina naizgled obrnuta: on hoda s holivudskom glumicom i bogato je odjeven. Leventhal se iznenadi kad ga Allbee pozdravi te se ispriča za svoju agresiju i ranije antisemitske ispade. “Nisam onaj koji upravlja stvarima. Ne bih to ni mogao. To sam već davno shvatio. Od onih sam koji se mogu nagoditi bilo s kim tko upravlja. Svijet nije stvoren da bude meni na raspolaganju. I što ja tu mogu?”, kaže Allbee.