Zašto Skandinavci tako dobro ubijaju?

Prije 20 godina objavljen je “Muškarci koji mrze žene”, prvi roman iz trilogije Stiega Larssona “Millenium”, koja je oborila svjetske rekorde prodajom svojih knjiga o junakinji Lisbeth Salander i njezinu partneru, novinaru Mikaelu Blomqvistu. Jednaku popularnost svojim romanima o detektivu Harryju Holeu stekao je i norveški pisac krimića Jo Nesbø.

Na golemom valu interesa za nordijske krimiće svjetski poznati postali su i Jens Lapidus te bračni par Alexandre Coelho Ahndoril i Alexander Ahndoril, koji su pod pseudonimom Lars Kepler napisali niz krimića o o inspektoru Jooni Linni. Tu su i Cilla i Rolf Börjlind, najpoznatiji filmski i TV scenaristi trilera u Švedskoj, te Anders Roslund i Börge Hellström. Danci imaju Jussija Adlera Olsena i Saru Blaedel, Norvežani osim Nesbøa i Thomasa Engera, a čak i Islanđani imaju majstore krimića – Arnaldura Indriðasona i Yrsu Sigurðardóttir.

Mnogi pokušavaju otkriti u čemu je tajna takvog uspjeha. Na skandinavskim sveučilištima osnivaju se i posebni odsjeci za takva istraživanja. Kerstin Bergman, istraživačica komparativne književnosti na Univerzitetu Lund u Švedskoj, kao tri glavna razloga popularnosti žanra navela je političku kritiku, postavku romana i jake ženske karaktere u njima. Tu se opet vraćamo na Larssona, koji je u svojoj trilogiji čitateljima pokazao kako izgleda stvaran život u Švedskoj te srušio mnoge zablude o savršenom društvenom uređenju bogate skandinavske zemlje i političkom sustavu sa strogo kontroliranim političarima koji za sitnicu daju ostavke.

Škotski pisac Ian Rankin, kreator detektiva Johna Rebusa, također smatra kako je fenomen slave nordijskih krimića započeo s Larssonom.

“Njegov svjetski uspjeh potaknuo je izdavače da potraže novoga Larssona, autori su pohrlili uskočiti u tu ulogu! Mislim da nordijski trileri uspješno miješaju trope noir književnosti: junak bolne prošlosti, borca protiv nadmoćnih okolnosti pa sve do holivudske akcije. To su vožnje u lunaparku. Uzbudljive su i zabavne. U isto vrijeme čitatelji se upoznaju s novim kulturama, zemljama koje prethodno nisu bile korištene u komercijalnoj fikciji”, rekao je svojedobno Rankin. “Skandinavija nudi sve što možete zamisliti, a ipak ljudi ubijaju jedni druge. No tu je i jednostavniji razlog, očito pišemo dobre knjige”, smatra norveški pisac Thomas Enger.

Desetljećima čitam krimiće i trilere, osobito skandinavskih autora, pratim serijale kako se objavljuju i nije mi jasno kako mi je promaknuo Šveđanin Stefan Ahnhem. Serijski ubojica te suočavanje policijskog inspektora s unutarnjim demonima i naporima da mu zbog posla obiteljski život što manje pati s nizom neočekivanih obrata formula je kojom se koristilo niz autora krimića i trilera. No Ahnhem je ove sastojke, po mojemu mišljenju, najbolje složio u niz izvanrednih i uzbudljivih trilera.

Njegov glavni junak Fabian Risk, za razliku od junaka drugih autora, nije neustrašiv i ne ganja stvari do kraja kad ih nadležni pokušavaju pokopati. Nije uvijek timski igrač, promiču mu stvari koje muče njegovu traumatiziranu djecu, a brak mu je na rubu. No ima Risk i dobrih osobina. Pedantan je, razmišlja izvan okvira i ne drži se uvijek propisa. Serijal s Riskom – “Žrtva bez lica”, “Deveti grob”, “Osamnaest ispod ništice” i “Motiv X” – me je oduševio. Ahnhem odlično žonglira s likovima – policajcima i ubojicama. Prikazuje nam o čemu razmišljaju i što ih motivira pa naizmjence pratimo što se kod njih događa, čime romani dobivaju na dinamici, a to čitatelja tjera da nestrpljivo okreće stranicu za stranicom.