Cărtărescu čara!

“Melankolija” Mircee Cărtărescua (Fraktura, 2026., u prijevodu Gorana Čolakhodžića) nije knjiga o melankoliji kao prolaznom raspoloženju, nego o trenutku u kojem čovjek prvi put nasluti da ga nitko neće moći do kraja zaštititi od svijeta, vremena i njega samoga. Premda puna čudesnih prizora i preobrazbi, ova je knjiga zapravo zastrašujuće konkretna. Cărtărescu piše o onome što svi jednom naučimo, samo što većina ljudi tu lekciju poslije uredno zatrpa obvezama: odrastanje počinje kada shvatimo da ne možemo zauvijek ostati u nečijem naručju.

Tri središnje priče, “Mostovi”, “Lisice” i “Kože”, prate različite stupnjeve tog odvajanja. U prvoj dječak ostaje sam nakon majčina odlaska i prazni stan postupno postaje cijeli svemir njegove napuštenosti. U “Lisicama” Marcel pokušava spasiti mlađu sestru Isabel od bića koje možda pripada noćnoj mori, možda smrti, a možda dječjoj spoznaji da ljubav ne znači moći nekoga zadržati. U “Kožama” Ivan otkriva Doru, tijelo, žudnju i onu adolescentsku katastrofu u kojoj se prva ljubav čini većom od svijeta, a njezin kraj dokazom da je svijet pogrešno sastavljen. Kod slabijeg bi pisca takva količina simbolike završila u literarnom skladištu rekvizita. Kod Cărtărescua ona funkcionira zato što čudesno nikada nije ukras stvarnosti, nego njezina rendgenska snimka. Djeca ovdje ne žive u “maštovitom svijetu” zato što su djeca, nego zato što još nisu naučila pristojno lagati ni sebi ni drugima o onome što osjećaju. Strah je zato lisica, samoća grad, a odrastanje presvlačenje kože. Granica između sna i jave nestaje jer Cărtărescua zanima mjesto na kojem iskustvo postaje toliko snažno da ga realizam više ne može nositi. Ostaje zato pitanje koje ova knjiga suptilno podvaljuje čitatelju: zašto bismo od književnosti uopće tražili realizam ondje gdje stvarnost više nije dovoljna?

“Melankolija” nije knjiga za čitanje u prolazu, jer neke njezine stranice imaju rijetku sposobnost da budu istodobno nježne i uznemirujuće, da vas najprije privuku blizinom nečega što ste davno poznavali, a zatim ostave pred nečim što ste, možda sasvim opravdano, godinama pokušavali zaboraviti. Cărtărescu može dugo promatrati svjetlost na zidu, prašinu, kožu ili dječju igračku, a onda iz tog gotovo opsesivnog gledanja otvoriti provaliju. Ponekad njegova raskoš postane naporna; metafora rađa novu metaforu, slika proguta prethodnu sliku, a rečenica kao da odbija prihvatiti svoju točku iako su se svjetla odavno ugasila. Upravo ta pretjeranost, međutim, pripada njegovu svijetu: Cărtărescu ne piše da bi stvarnost učinio preglednijom, nego da bi pokazao koliko je neobuzdana kada joj skinemo svakodnevnu ambalažu. Goran Čolakhodžić taj je svijet prenio u naš jezik bez steriliziranja njegove baroknosti. Rečenice ostaju guste i tjelesne; u njima se neprestano dodiruju biologija, metafizika, bajka i znanost. Prevesti Cărtărescua ne znači pronaći odgovarajuće riječi, nego sačuvati ritam, temperaturu i ludilo jednog posve osobnog svijeta, i to je ovdje uspjelo. Ispod svih leptira, kukaca, ogledala i beskonačnih hodnika stoji vrlo jednostavna potreba: da netko ostane. Prolog “Ples” i epilog “Zatvor” daju toj potrebi širi, gotovo metafizički okvir. Na početku čovjek pokušava pobijediti čuvara koji mu priječi izlaz i otkriva vlastiti odraz; na kraju svijest samu sebe doživljava kao zatvorenika u koncentričnim krugovima tijela i svijeta. Između tih dviju slika nalazi se cijela “Melankolija”: pokušaj da izađemo iz sebe i nemogućnost da to doista učinimo.

Zato najtužnije pitanje ove knjige nije kako pobijediti samoću, nego može li je ljubav barem nakratko učiniti podnošljivom? Cărtărescu ne nudi utjehu koju književnost često prebrzo obećava, nego nešto skromnije i uvjerljivije, mogućnost da u tuđoj samoći prepoznamo vlastitu. Možda je to, u svijetu ove knjige, i najpouzdaniji oblik ljubavi: ne poništiti tuđu samoću, što je ionako nemoguće, nego ostati uz nju dovoljno dugo da svijet, barem na nekoliko stranica, prestane izgledati kao zatvor.