Arktik od čovjeka napravi zvijer

Longyearbyen je mjesto u kojem je smješteno Svalbardsko globalno skladište sjemena – kao jedan od zaloga za našu budućnost – a nalazi se na Spitsbergenu, najvećem otoku arhipelaga. Na njegovu najsjevernijem rtu davne je 1934. austrijska kućanica Christiane Ritter provela godinu dana sa suprugom Hermannom i Norvežaninom Karlom, o čemu je potom napisala jedan od do danas najcjenjenijih putopisa. Putopis, naime, donedavno nije u cijelosti preveden na hrvatski jezik, a fragment iz njegova odlomka o polarnoj noći naši su čitaoci imali prilike upoznati čitajući hrvatsko izdanje publicističke knjige Sigri Sandberg (“U obranu tame”, Tim Press, 2023.), norveške novinarke koja je, bježeći od svjetlosnog onečišćenja, odlučila provesti u divljini svega pet dana.

Ritter se dakle svom suprugu pridružuje tokom ljeta rečene godine, započevši jednogodišnju avanturu iskustvom polarnog dana. To je vrijeme intenzivnog prikupljanja namirnica koje će, dolaskom tame, biti svedeno na najokrutniju formu – lov. I upravo su opisi beskompromisnog ubijanja životinja – od gavki i galebova do lisica, tuljana i polarnih medvjeda – zahvaljujući naturalističkoj karakteristici među najdojmljivijim trenucima ove knjige, uz briljantan prikaz postupne promjene Ritterine percepcije ubijanja životinja. Noć, naime, s enormnim zapusima snijega, ekstremno niskim temperaturama i egzotičnim plesom polarne svjetlosti kristalizira svijest o nužnoj okrutnosti preživljavanja koju podjednako diktiraju čovjek i priroda. Ona će u početku gajiti rezerviranost, pa i gađenje prema neumornom suprugovu lovu (potresan je opis tranširanja mrtvog tuljana), čak će i spasiti život jednoj lisici koja je rasla u njihovoj kolibi, no protokom vremena stvari će se stubokom promijeniti. Neuspjeh u lovu znači nedostatak proteina i vitamina a potonje, u ekstremnim okolnostima kojima su izloženi, bolest i na kraju smrt.

Stoga je riječ o onomad tipično muškoj priči o preživljavanju u kojem centralnu ulogu preuzima kućanica, jedna od pionirskih razbijačica predrasuda koje će, naposljetku, i sama učestvovati u lovu na – polarne medvjede. Pa ipak, ono što Ritterino iskustvo inaugurira kao putopisnu avangardu tiče se epizoda samoće kojima je tokom duge polarne noći bila izložena: jedna je takva epizoda obilježena snježnom olujom uslijed koje autorica, budući su muškarci bili odsutni, vodi grozničavu borbu za očuvanjem minimalnih životnih uvjeta u drvenoj nastambi. Oni dakle fragmenti knjige u kojima je kretanje svedeno na minimum, i u kojima je Ritter uglavnom jedina junakinja, doimaju se njenim kvalitativnim vrhuncima. Opisi prirode čija ljepota proizlazi iz krajnje okrutnosti ledenog minimalizma, uz gdjekad uočljivu dnevničku strukturu, pa i dokumentarističke dionice, doprinose uvjerenju kako je ovaj rukopis, zahvaljujući hibridnoj strukturi, položio test vremena. Doduše, Ritterina gdjekad očita zadivljenost dvojicom muškaraca s kojima živi, kao i njena uživljenost u ulogu kućanice, iz današnje se perspektive čine kao arktički eho internaliziranog patrijarhata koji, međutim, zahvaljujući prethodno istaknutim obilježjima djela na planu generalnog dojma nipošto ne igra presudnu ulogu. Jednako su k tome fascinantni i trenuci čiju intimnost možemo opisati kao familijarnu, poput Božića ili Nove godine provedenih u nekoliko metara jedva ugrijanog interijera, u mračnom okruženju koje troje avanturista ne uskraćuje za prazničko raspoloženje.

Od ponovnog dolaska dnevne svjetlosti u veljači, pa do prvog novog ulova proći će još podosta vremena, uslijed čega Ritter dramatski uvjerljivo opisuje rastuću neizvjesnost zbog stanja sa zalihama. Taj period, obilježen opozicijom vizualnog utiska i egzistencijalne realnosti, presudno utječe na Ritteričino promatranje lova, a dugotrajna izloženost ekstremu dalekog sjevera u njoj budi zatomljeni animalizam koji je na samom kraju knjige ilustriran komadom tuljanova mesa – sredstvo preživljavanja učas je postalo sredstvo ublažavanja nostalgije za netom napuštenim Spitsbergenom; koji je i onda, osim avanturizmom, obilježen rudarenjem – gradovi kao što su rečeni Longyearbyen i danas napušteno naselje po imenu Piramida, mjesta su u kojima će glavna uloga još dugo iza toga pripadati sovjetskim rudarima.

Uostalom, stanovništvo Longyearbyena, njih oko dvije tisuće, i danas uglavnom čine Norvežani i Rusi, upućujući na još jedan simptom dugotrajne izloženosti dalekom sjeveru. Posrijedi je međuljudski odnos utemeljen u empatiji imunoj na vanjskopolitičke prilike, a koji je u samoj knjizi opisan kako pri rijetkim susretima s drugim lovcima (poput Šveđanina Svena Olhsena), tako i kroz praksu slobodnog korištenja brvnara koje su u zamrznutoj svalbardskoj pustoši bile – javno dobro. Onaj tko bi koristio kolibu, izvještava Ritter, prije polaska bi počistio, pripremio namirnice i drva za peć. To je nepisano pravilo lovcima na Spitsbergenu omogućavalo upuštati se u višednevne misije: strahopoštovanje prema divljini, tek u kombinaciji s međuljudskim altruizmom, omogućava dugotrajnu egzistenciju naposljetku nagrađenu magičnim prizorima ponoćnog sunca među planinskim sjenama, “blizine” Mjeseca ili refleksije pločnog leda s čijim dolaskom započinje obračun dvojice drevnih lovaca – čovjeka i medvjeda.

Ostaje žaljenja vrijedno to što je “Žena u polarnoj noći” Christiane Ritter njena jedina knjiga. Čini se da razlozi za odustajanje od pisanja nisu posve jasni, no nacistički Anschluss Austrije 1938., kasnije i prisilno novačenje Hermana Rittera, moguće su nepovoljno utjecali na autoričin daljnji rad. Priroda, ma kako okrutna, ne može parirati čovjekovoj sposobnosti da s vremena na vrijeme umjesto ubojice iz nužde postane ubojica iz zabave – čudovište koje ubija sve što mu se nađe na putu.