Bog, krv i moć

Kronika gradnje katedrale u njemačkom Hagensburgu proteže se kroz gotovo stoljeće i pol. Negdje od početka 13. stoljeća pa sve do kraja epidemije “crne smrti” polovicom 14. stoljeća. Već samo razdoblje od kojih 150 godina koje roman “Katedrala” pokriva čini se neprohodnim, teškim za pisanje i još težim za čitanje, a tome treba dodati da samu kroniku pripovijeda barem više od 10 pripovjedača, neki u prvom licu, a neki kroz njihovu priču ispripovijedanu u trećem licu. Čini se kao nerazmrsivo klupko, ali upravo suprotno – “Katedrala” se čita u dahu, narativna nit, iako isprekidana bezbrojnim perspektivama, ostaje dovoljno čvrsta da čitatelj ni u jednom trenutku ne odluta izvan same priče.

A sama priča rasplinjuje se u bezbroj motiva i bezbroj rukavaca, ali svi ti motivi i rukavci, što je još bolje, čine tkivo čije tanke niti povezuju to nesretno 13. stoljeće s, kako se čini, podjednako nesretnim 21. stoljećem. Naizgled daleki i nerazumljivi srednji vijek postaje podjednako nerazumljivo doba u kojemu smo se sami našli.

Možda je nepravedno nazvati roman “Katedrala” kronikom, jer sam roman sadrži elemente trilera, viteškog i pustolovnog romana, političke i sociološke studije srednjeg vijeka, povijesnog romana… Ali nijedan od tih elemenata u romanu ne nameće se kao glavni. Prije svega jer Ben Hopkins neprestano mijenja perspektivu iz koje pripovijeda, a uz to se vrlo okrutno odriče svojih likova završavajući naglo i nenadano njihove priče, baš kao što su obrati sreće, ili bolje rečeno nesreće, završavali priče u srednjem vijeku. Uostalom, kao i danas. Iako je gradnja katedrale osnovni motiv, pokretač svega onoga što roman govori, o njoj se najmanje govori. Katedrala kao svjetonazorsko, političko i ekonomsko središte srednjega vijeka samo je epicentar iz kojeg se razorni valovi šire kroz cijelo društvo uzrokujući promjene, potrese i nenadane obrate s dalekosežnim posljedicama koje se protežu sve do danas.

Sama radnja, motivi i način na koji Ben Hopkins u “Katedrali” pripovijeda nameću usporedbe s nekim drugim romanima, poput Ecova “Imena ruže” i Follettova romana “Stupovi zemlje” (koji se, uzgred budi rečeno, bavi također gradnjom najveće katedrale na svijetu u fikcionalnom engleskom gradu Kingsbridgeu). Usporedba s “Imenom ruže” pomalo je nepravedna, Umberto Eco iznio je cijeli srednjovjekovni svijet, nama dalek i gotovo pa nerazumljiv, ali je njegove sukobe i raskole, njegovu poetiku, ujedno prenio i u suvremeni svijet. To isto čini i Ben Hopkins, nalazeći korijene izvorima današnjih sukoba i izvorima moći u srednjem vijeku, ali se, za razliku od Eca koji se u romanu bavi poetikom, filozofijom i semantikom, Hopkins bavi onim običnim i svakodnevnim. Ali nepravedno bi bilo reći trivijalnim. Ukratko, Hopkinsu je glavno ono što je kod Eca tek posredno rečeno i sporedno, a dubljim svjetonazorskim pitanjima i značenjima se, za razliku od Eca, ne bavi. Kažem, usporedba je nepravedna jer se “Ime ruže” može čitati na bezbroj razina, dok je “Katedrala” po tom pitanju ipak siromašnija. Što ne znači da je zbog toga lošija.

Follettovi “Stupovi zemlje”, pak, govore, rekao bih, gotovo istu priču i bave se istim motivima, kao i “Katedrala”, ali za razliku od Hopkinsa, Follett je duboko uronjen u srednji vijek i ne izlazi iz forme povijesnog romana (što opet ne znači da je zbog toga lošiji), dok se Hopkins, unatoč formi kronike, neprestano opire tome da piše povijesni roman.

Iako možda nije primjereno, “Katedralu” treba usporediti i s Martinovim fantasy serijalom “Pjesme leda i vatre”, koji je u hrvatskoj poznatiji po nazivu prve knjige “Igra prijestolja”. Osim što u većini fantasyja, pa tako i u Martinovim, imaginarni svijet uglavnom ima obilježja srednjeg vijeka (zanimljivo je kako su nam korijeni nastanka zapadne kulture, a oni jesu duboko u srednjem vijeku, postali toliko daleki da nam često izgledaju kao predio koji nastanjuje fantastika), ono što ih povezuje jest i nepregledan niz likova koji pripovijedaju ili iz čije se perspektive priča pripovijeda. A i brutalno odstranjenje likova od kojih malo koji uspije svoju priču protegnuti na više od polovice kronike.

Mnoštvo je motiva kojima se Hopkins bavi – hereza, progon Židova, uzlet građanstva i grada kao središta života, raspadanje kulture viteštva i srednjovjekovnog plemstva – ali čini se da u svim tim motivima najčešće obrađuje pitanje raspodjele moći i bezbroj slučajnosti zbog kojih moć nastaje i nestaje. Moć sama u “Katedrali” jest sila koja neprestano mijenja pravila svog nastanka. Često je plod slučajnosti, ali još češće plod okrutnosti, izdaje, prevare i nedostatka ikakvih etičkih principa. Kao što u svojoj suštini moć i jest, potpuno amoralna kategorija, pa time često i nerazumljiva običnim smrtnicima. A desetak običnih smrtnika – jer s kojega god dijela društvene ljestvice dolazili, svi pripovjedači obični su smrtnici što će postati jasno tek dolaskom kuge s kojom kronika i završava – pripovijedaju ponajviše o moći te svim njezinim oblicima i putevima kojima nas ona odvlači od bilo kakve sreće i smisla.