Bogovi od krvi

Novi prijevod knjige Ismaila Kadarea na naš jezik divan je književni događaj. Najpoznatiji pisac iz geografski i po mnogočemu drugom bliske nam zemlje, k tome prvi dobitnik međunarodnog Bookera, na hrvatskom je jeziku bio prisutan sa svega dva naslova – romanom “Lutka” u prijevodu Shkëlzena Maliqija (V.B.Z., 2017.) i kultnim “Generalom mrtve armije” koji je pod tim naslovom objavljen još 1978. u izdanju nakladničke kuće Otokar Keršovani iz Rijeke i koji se, kako se čini, može pronaći još jedino u knjižnicama i, za vjerovati je, kućnim bibliotekama. U susjednoj Srbiji je barem srećom više prisutan u prijevodima. U izdanju Petrinih knjiga i prijevodu Đorđa Božovića, nedavno je objavljen i roman “Prekinuti travanj”, dosad neprevođen na nama bliže jezike.

Na sjeveru Albanije uzdižu se Prokletije, planinski masiv dojma nemilosrdnog i nepristupačnog kao da upravo otamo bogovi silaze, dok pod njim žive ljudi životima tako surovim i beznadnim da su čovjeku dali da nakratko postane bogom, a slučajnosti sudbinom, ne bi li svojoj nesreći dali jedan nadnaravni smisao, pa i pod cijenu silne i neprekidno prolijevane krvi. Žive u stiješnjenim kamenim kućama što se nazivaju kulama, s malo otvora u tim debelim i hladnim zidovima, pravokutnog i površinom skromnog tlocrta, uzdignutima na katove i vidljivima iz stanovite daljine, koliko već magla dopusti. Nije rijetkost da se na gornjem katu, ovješena vijori krvava košulja. Iz takvih kula muškarci izlaze sa crnom trakom oko ruke, tako hodaju do smrti. Životima tih ljudi upravlja drevni Kanon, prema kojemu se ti životi odvijaju u neprekidnom vrtlogu krvne osvete. Kraj je ožujka, godina trideset i neka, i crnu traku nosi Gjorg, jedan od mogućih junaka romana o ovom svima poznatom običaju južnog Balkana, užasavajućem do te mjere da djeluje mitskim. Kadare pak ne pripovijeda o nasljeđu svog naroda jezikom narodne predaje ili mita, već suštinski jednostavno, fenomenološki, kao što bi moglo biti ispripovijedano gotovo bilo što, jezikom kakvim se govori u svijetu gdje je živjeti takvim životima potpuno nezamislivo.

Iste te trideset i neke, podnožjem Prokletija sa svojom mladom suprugom putuje jedan poznati pisac – o njihovom vjenčanom putovanju, toj ekspediciji u potrazi za sablažnjujućom tradicijom, pišu čak i novine. U isto vrijeme kada u nekoj “mondenoj Tirani” (treba i Tiranu zamisliti takvom) postoje kulturni krugovi i kružoci, kavane u kojima se raspravlja o književnosti, negdje gore u planinama ljudi se neumorno ubijaju i strpljivo čekaju da ih stigne osvetnička smrt. O toj istovremenosti života, o vremenu koje postoji i traje posve jednako, a protječe potpuno drugačije, ovisno o tome gdje se čovjek slučajem rođenja zatekne, o tome je “Prekinuti travanj”. I o bezočnosti tradicije, o ustrajnosti jednog nevinog mladog duha; o nekoj davnoj, kraljevskoj Albaniji, koja je mogla biti istovremena onoj osmanskoj, a ona je bila istovremena i fašističkoj i Albaniji Envera Hoxhe i bila je i ovoj sada, i valjda je bila i neće je više biti. O tom narodu svojstvenoj svetosti gostoprimstva, nenadanoj pojavi stranca na vratima čije se ukazanje usred onog života, surovog do jednoličnosti, ne može objasniti ničime nego silaskom boga, s planine na nečiji kućni prag.

“I to što se svaki običan čovjek može namah uzdići na razinu gosta, to nimalo ne umanjuje, naprotiv, još više ističe njegovu božansku bit”, govori pisac svojoj supruzi, a ona poput uzorne učenice, pažljivo sluša.

To što se ona zadobiva najednom i slučajno, za jednu večer, samo jednim kucanjem na nečija vrata, čini je još sudbinskijom. Od trenutka kada putnik namjernik, s opancima i putnom torbom u ruci, zakuca na vrata i preda se u ruke kao gost, istoga časa se pretvara u posebno biće, nedodirljivog vladaoca i zakonodavca, lučnošu svijeta. Upravo je ta iznenadnost po ukusu božanskog svijeta. Ne pojavljuju li se iznenadno, kao iz oblaka dima i magle, bogovi starih Grka? Upravo se tako pojavljuje i gost na vratima Albanca.

Sam Kadare nikada nije mogao živjeti poput pisca Besiana koji ovo pripovijeda. U Albaniji njegova vremena za njega nije bilo mjesta u kulturnom životu niti je takav uistinu i postojao. To ga nije odvratilo ni obeshrabrilo da piše onako kako je smatrao da treba pisati i hrabrost jest pravi naziv za književnost Ismaila Kadarea: njegova je zemlja u tim djelima zapisana onakvom kakva je njemu bila, to je pogled na jednu duboko surovu povijest iz očiju jednog čovjeka i od toga ne može biti veće istine. Književnost jednoga pisca kao istina o jednoj zemlji; književnost divna i velika, jednako toliko surova istina.

Rođen je 1936. godine u Gjirokastri na jugu Albanije, tri godine prije nego što je Mussolinijeva vojska okupirala kraljevinu. Dok završi osnovnu školu u rodnom gradu, vlast će u državi zauzeti Partija pod vodstvom notornog Envera Hoxhe i dok Kadare završi studij u Tirani, bit će svjestan da živi u jednoj od najrepresivnijih diktatura tog vremena. Prije nego Hoxha raskine sve veze s Moskvom, Kadare će dobiti priliku studirati na Institutu Maksim Gorki i dohvatiti jedan svijet književnosti koji bi mu u domovini uskoro bio nedostupan. Da je već tada imao tu svijest o svom društvu, govori činjenica da je sa svega dvadeset i šest napisao “Generala mrtve vojske”. Francuski prijevod iste knjige donijet će mu međunarodnu afirmaciju i time zaštitu u njegovoj zemlji. Prijevodna književnost čuvala ga je od Sigurimija. Upravo je u Francuskoj dobio azil 1990. godine, pred sam pad režimske vlade, tamo je i ostao do starosti, kada se ipak vratio u Albaniju. Preminuo je u Tirani, u dobi od 88 godina.

Dočekao je svoju zemlju takvog vremena da je u njoj mogao imati državni pogreb, da je za njim i njegovom istinom o prošlosti proglašeno dva dana žalovanja. Imao bi itekako što napisati i o toj Albaniji, i o onoj danas, o svim prošlim vremenima koja su se u njih nataložila i traju neprekidno. Isto bi ipak mogao napisati bez strepnje i to je nešto na što je svakako trebalo strpljivo i posvećeno čekati. O tom strpljenju, o čekanju koje zapravo sa samim protokom vremena nema veze, o istrajnosti onoga koji čeka bez nade, ostaje jedna duga i duboka slika iz ovog romana. Trideset dana bese, čudesnog zavjeta koji u krvnoj osveti čuva od smrti da bi doveo do nje, trideset dana na kraju života koji može imati dvadeset i šest godina, koliko ih je bilo u životu Gjorga Berishaja, je li to život dug ili kratak, naspram trideset dana na njegovom kraju?

…dvadeset i šest godina, življenih sporo, sporo od dosade, dvadeset i šest ožujaka i travanja i isto toliko zima i ljeta, te drugi dio, kratak, četverotjedni, turbulentan, bez poput lavine, tek polovica ožujka i polovica travnja, kao dva dijela jedne prelomljene grane, prekrivene iskričavim injem.

Što se može sa trideset dana? Život takav da nema druge nego ići u planinu, mjesečarski i pomalo bogovski.