Grad kratkih živaca

U šturim internetskim biografijama Garryja Dishera (1949.), nagrađivanog autora šezdesetak knjiga, dvije se činjenice ističu: prva, da je rođen u Južnoj Australiji, i druga, da od pisanja značajnije zarađuje tek posljednjih deset godina. Disher piše romane i krimiće, kratke priče, knjige za djecu i mlade, priručnike za pisce i povijesne udžbenike, i tako već četrdeset i pet godina. Prvi roman objavio je krajem osamdesetih, a prvu seriju krimi romana započeo početkom devedesetih. Otada je razvio tri uspješne krimi serije (“Wyatt” serija, “Challis” i “Destry” serija, i Hirsch serija) za koje je tri puta dobio nagradu Ned Kelly za najbolji australski krimić (2007., 2010., 2021.) dodajući tome i Ned Kelly nagradu za životno djelo (2018.). No kako kaže britanskom Guardianu, tek posljednjih desetak godina može pristojnije živjeti od pisanja. Uz kratak tekst u Guardianu priložena je i fotografija. Na njoj vidimo Dishera za radnim stolom. Muškarac u crnoj košulji zavrnutih rukava, prosijede kose i preplanulog tena, pravilnih crta lica i atletske građe, laktom se naslanja na radni stol u čijem je središtu mala i jeftina stolna svjetiljka. Na mišićavoj ruci jednostavni je mehanički sat, na stolu nekoliko hrpa papira, poredanih od većih prema manjima. Za leđima stoji polica s knjigama i fasciklima iz kojih vire papirići za označivanje stranica, na zidu vise tri slike u jednostavnim okvirima. Muškarac ne može samo tako ustati od radnog stola. Izlaz iz pisaćeg kutka je uzak i zahtijeva neke predradnje, oprezno ustajanje sa radne stolice i provlačenje uz rub radnog stola… Jasno je što gledamo. Vidimo ozbiljnog radnika, predanog i discipliniranog: onog koji svaki dan u isto vrijeme sjeda za pisaći stol i u isto se vrijeme diže od njega. Ali i pisca spremnog na odricanje zbog svog poziva, gotovo pa zarobljenog u svom kutku za pisanje.

Garry Disher u istom je poslu kao i Gerald Murnane: obojica pišu o australskom zaleđu. Murnane (Victoria, 1939.), vjerojatno najveći živući australski pisac, o Outer Australiji, granici Victorije i Južne Australije. Disher sa svojom jeftinom stolnom lampom, o zaleđu Južne Australije. U “Miru” (prijevod Morana Mazor) pozornik Hirschhausen na dužnosti je u Tivertonu, gradiću u kojem zimi kuhar u pubu stane na vrata blagovaonice i vikne: “nek digne ruku tko će juhu”. Hirsch je radio u kriminalističkom odjelu velikog grada. Ali kada je detektivski odjel pao zbog korupcije po kazni je prebačen u pustinjsku zabit sjevera. Za kolege s juga on je netko koga se sumnjiči kao drukera. Za građane Tivertona on je policajac koji pronalazi odlutale pse, a za Božić glumi Djeda Božićnjaka, obučen u crveno odijelo na trideset i pet stupnjeva vrućeg južnoaustralskog ljeta.

U kraju oko Tivertona krađe bakra, izgredi u pijanom stanju, prometne nesreće, podmetnuti požari koji zahvate suhu travu i provale u usamljene farme, otprilike pokrivaju lokalni spektar prekršaja i kriminalnih djela. Zločina nema, odnosno ne bi ga trebalo biti u tako maloj i od svijeta udaljenoj zajednici, kakvu u krimićima obično nazivaju “usko povezanom”; “tightly knit”. No u zapuštenim prostorijama Društvenog doma Hirsch pronalazi rukom pisane zapise o povijesti okruga iz sredine devetnaestog stoljeća u kojem se spominju pokolji Aboridžina. Negdje u suhoj zemlji zakopane su kosti crnih domorodaca. Prividan mir provincije leži na prešućenom zločinu pradjedova. Nešto je u pjeskovitom, kamenitom tlu, oskudnim pašnjacima i suhim riječnim koritima kojima puze otrovne zmije. Nekada su se dobri mještani žalili na crnce koji im ubijaju stoku, danas se žale na Kineze koji kupuju obiteljska gospodarstva i svugdje lijepe svoje zlatne črčkarije. Ono što slijedi ne bi trebalo nikoga iznenaditi. Kada Hirsch otkrije da je čitavo manje krdo lokalnih ponija tokom noći izmasakrirano hladnim oružjem, Tiverton je u šoku. No to je tek početak ruralnog noira iz australske zaleđa u kojem zločini, bilo oni iz prošlosti bilo oni iz sadašnjosti, nisu nepoznanica.

Kada govorimo o krimiću, govorimo o rješenjima: fabularnim, karakternim, ambijentalnim i stilskim. U “Miru” (2019.), nakon “Ceste gorčine”, drugom Disherovom krimiću prevedenom na hrvatski, ima boljih i lošijih rješenja. Pozornik Hirsch vrlo je dobro postavljen lik. Epizoda s izgubljenim psom dobro je rješenje, epizoda s Djedom Božićnjakom – slabije; između ostalog i zbog toga što dolazi iza epizode sa psom, naznačujući već naznačeno. Dobro rješenje prikriva mehanizam krimića, loše rješenje čini ga vidljivim. Kada u naguravanju s građankom koja je u vrućem automobilu ostavila dijete Hirschu ispadne pištolj, jasno je da pod rukama imamo vrlo dobro rješenje u gradnji glavnog lika. Nespretnost nije ni česta ni uobičajena karakteristika među junacima krimi serija.

Disherova fabula dobro je postavljena: prekršaji i zločini kreću se od beznačajnih pa sve do hladnokrvnog ubojstva majke i sina, roman snažno vuče na čitanje, a na kraju se svi zločini i prekršaji logično razrješavaju, čak i oni najmanji i najbeznačajniji, što krimiću o (ponekad) nespretnom pozorniku daje ironičan prizvuk. Stil je optimalno podešen, metafore su rijetke i suptilne, opisi elegantni i precizni, a prizori trodimenzionalni. Ali ono što uistinu izdvaja roman jest njegovo mjesto radnje. Disher sigurno nije prvi koji se sjetio smjestiti krimić u australsko zaleđe. Ključni film australske kinematografije, “Piknik na Hanging Rocku” (1975.) Petera Weira, snimljen je prema romanu Joan Lindsay (1967.) o nestanku skupine školarki tokom izleta u unutrašnjost Victorije. Mogli bi još kopati po krimićima iz zaleđa, pokušati se na brzinu sjetiti još pokojeg imena, no trenutačno sigurno nekoliko australskih pisaca pokriva krimiće iz Zapadne Australije, Sjevernog teritorija i drugih država koje ispunjavaju unutrašnjost kontinenta. No na pisca s Guardianove fotografije definitivno treba obratiti pažnju.

Garry Disher ne može se uspoređivati s osebujnim Murnaneom koji svoje zapise o ovome i onome, zapravo o bilo čemu što mu padne na pamet, naziva izvještajima. Murnane ne leti zrakoplovom, ne pliva, ne koristi se računalom, ne nosi sunčane naočale, ne posjećuje galerije i muzeje, ne posjeduje televizor i nikada nije napustio Australiju, ali zato puca na Nobela. Dishera nema (zasad) u tim sferama, ali s Murnaneom dijeli zajedničku strast. I pisac iz Južne Australije piše pustinjske izvještaje, u njegovom slučaju – policijske. Kada ulazimo u svijet Tivertona, ulazimo u Murnaneov svijet. To se osjeća, to se može opipati i tomu ne treba ništa dodati: Disher i Murnane dijele istu pustinju, iste Božiće s vrućim vjetrom. Murnane sjedi za pisaćim stolom, sluša radio i gleda kroz prozor pustinju, pa odluči ženi koju intervjuiraju na radiju rukom napisati dugačko pismo. Pozornik Hirsch za blagdane policajcima iz obližnjeg rudarskog gradića odluči poslati božićne čestitke. Obično pokušava biti duhovit kada piše čestitke, no tamošnji policajci su mu gotovo stranci. Ne zna koje bi motive odabrao, što bi napisao. Na kraju uzima tri najobičnije čestitke s prizorima snježnog pejzaža i jednom jedinom riječju – Mir. “Nikakav nebeski mir, samo općeniti izostanak nereda.”

Nije poznato kako su policajci iz rudarskog gradića reagirali na Hirschove čestitke: vjerojatno su ih istog trena bacili u koš za smeće s drugom nepotrebnom papirologijom. Ali čitatelj je dobio puno. Čestitke nisu tek dobro rješenje za naslov i karakterizaciju glavnog junaka. S kičastim čestitkama za prekaljene policijske kolege zagazili smo u ozbiljnu književnost. Garry Disher pisac je iz Južne Australije koji već gotovo pola stoljeća sjedi za pisaćim stolom. To što od pisanja ponešto zarađuje tek posljednjih deset godina ne znači da govorimo o diletantu kojim se posrećilo s nekoliko šablonskih krimića. Disher je pisac koji je zagrijao radnu stolicu i nagledao se pustinje kroz prozor svog pisaćeg kutka.